Autor: Gojko Borić

Kad se dogodi neki nemili incident s nacionalnim predznakom kao nedavno u Supetru na Braču, u slučaju da su u pitanju domaći Srbi, u medijima i među političarima podiže se posebno velika povika.

Većina tih ‘antisrpskih’ prijestupa dolazi iz redova huligana i sličnih bezprizornih skupina, dakle od ljudi koji očito ne znaju što rade. Oni nemaju pojma o važnosti međunacionalnih odnosa nego samo traže priliku da izazovu što veće odjeke u javnosti, u čemu očevidno uživaju, to im podiže ‘cijenu’ u vlastitim očima ili kod suparničkih nasilničkih skupina.

Novinari i političari svaki put upadaju u zamke ovih provokatora. Ovdje nije toliko riječ o politici koliko o psihologiji, ali u Hrvatskoj uvijek preteže politika jer u njoj je najlakše stjecati poene utjecaja na društvo.
Političari, povjesničari i medijski djelatnici u Hrvatskoj nemaju dovoljno znanja i snage da napokon osude srpska zlodjela u nas tako jednoznačno da osuda padne isključivo na krivce, koji su u manjini, a ne na cijelu srpsku zajednicu. Tek kad bi se krivce odijelilo od većine Srba u Hrvatskoj i huliganma bi bilo jasno da ‘svi Srbi nisu krivi‘.

Osim toga treba razbistriti povijest srpske pobune u nas i ocijeniti njihov današnji politički položaj u Hrvatskoj kao vrlo pozitivan za njih. Još i danas možemo čitati u nekim novinama kako su se Srbi u Hrvatskoj pobunili jer im je oduzet ustavni status konstitutivnoga naroda, što je notorna laž, jer taj status nisu imali ni u Ustavu Socijalističke Republike Hrvatske.

O nevinim srpskim žrtvama u Domovinskom ratu pišu se kilometarski tekstovi i snimaju filmovi, o mnogobrojnijim istovrsnim hrvatskim žrtvama to nije slučaj. Jedan istaknuti srpski intelektualac niječe rezultate referenduma o neovisnosti Hrvatske i tvrdi da Hrvati nisu htjeli državu, a za ‘nagradu’ dobiva položaj svečilišnog profesora u Zagrebu.

Srbi kao nacionalna manjina imaju zajamčena tri zastupnika u Hrvatskom Saboru isto toliko koliko i hrvatska dijaspora, (to su u stvari b-h Hrvati koji nisu dijaspora) premda je iseljena Hrvatska bitno pridonijela hrvatskoj samostalnosti dok ju je dio srpske manjine u Hrvatskoj s oružjem u rukama htio spriječiti. Zastupnik dijela srpske manjine Pupovac još nije smogao snage da se ispriča radi laži kako je u Hrvatskoj ‘pokatoličeno’ deset tisuća srpske djece.

Zašto su domicilni Srbi dopustili da ih u Saboru predstavlja čovjek koji je za vrijeme Domovinskoga rata likovao kako je u Vukovaru ‘uništen posljednji ustaški bastion’, zar nisu imali nekoga nekompromitiranoga, a takvih je bilo dovoljno među onim Srbima koji su se borili skupa s Hrvatima u obrani naše zajedničke domovine?

Zašto naši Srbi inzistiraju na ćirilici kad se to pismo nalazi na uzmaku i u samoj Srbiji, zašto žele biti veći Srbi od Srbijanaca? Zašto srpske ‘Novosti’, plaćene novcem hrvatskih poreskih obveznika, vode propagandni rat protiv većinskog hrvatskoga naroda i prljaju hrvatske nacionalne simbole, primjerice himnu, vesele se nesreći Hrvatske vojske, primjerice pada dvaju Migova, te traže dlaku u jajetu iz daleke prošlosti onim političarima koji im nisu po volji? Ovakove rečenice s upitnicima mogo bih nizati do beskraja.
No dio krivnje za rečeno snose i oni hrvatski političari koji, da bi osigurali većinu u Saboru, nisu ništa poduzeli da se uklone sve nejasnoće i namjerno izazivane zbrke u hrvatsko-srpskim međunacionalnim odnosima u zajedničkoj nam domovini. Zanimljiv je s ovim u svezi intervju koji je beogradskom NIN-u, (06.06.2019.) dao umirovljeni srbijanski general Blagoje Grahovac, sada analitičar geopolitičkog procesa u tzv. Zapadnom Balkanu koji negativno ocjenjuje gotovo sve regionalne političare, govori da su Jugoslaviju stvorili najbolji, a uništili najgori među njima, ali nalazi pohvalne riječi za Ivu Josipovića za kojega tvrdi da je ‘politička ikona na Balkanu’ i Ivu Sanadera koji je ‘moralno posrnuo’ ali je imao „predispoziciju za državnika’.

Mi u Hrvatskoj znamo da je Sandar uveo Pupovčeve Srbe u vladu bez ikakvih uvjeta glede osude njihove pobunjeničke prošlosti i budućih obveza prema zajedničkoj domovini, te da je Josipović gajio posebno ‘idilične’ odnose sa Srbijom premda je morao znati da bez priznanja krivnje za agresiju, odavanja grobišta hrvatskih žrtva i vraćanja ukradenoga hrvatskoga blaga, normalni međudržavni odnosi nisu mogući.

Normalizacija hrvatsko-srpskih odnosa u našoj Republici također ne će biti izvediva dok Pupovac i njegovi te odnose zloupotrebljavaju kao sredstvo pritiska na hrvatsku politiku smatrajući dvije neovisne države Srbiju i Hrvatsku svojim ‘spojenim posudama’. Sve dok Pupovac & Co. ne odustanu od „šurovanja“ sa srbijanskim vlastodržcima, pogotovo ovima danas koji su autoritativni, sređivanje odnosa između Hrvata i Srba u nas ne će imati bolju budućnost.

A Srbi u Hrvatskoj na neki način moraju biti sretni što žive u njoj. Zar nemaju veći životni standard od svojih sunarodnjaka u Srbiji? Zar nemaju privilegije kao građani Europske Unije na koje će Srbijanci još dugo čekati? Zar ne uživaju veće demokratske slobode od onih više nego krnjih kakve su na snazi u Srbiji pod knutom autoritativnog političara Vučića? Zar ih tko smeta da njeguju svoju posebnu srpsku i zajedničku hrvatsko-srpsku kulturu? Zar ih tko sprječava da svoj život organiziraju onako kako ga je opisao Nikola Tesla kad je izjavio kako se ponosi svojim srpskim rodom i svojom hrvatskom domovinom? Odgovor je jasan: nitko!

No Pupovcu i njegovima kao da je potrebno potpirivati vatricu nesnošljivosti spram hrvatskoga naroda kako bi prema sebi i inozemstvu mogli opravdavati stalna potraživanja u otrcanoj ulozi vječnih patnika. Vjerujem da ta igra nema validnost vječnosti.
Možda će se u srpskoj nacionalnoj zajednici naći neki koji će imati snage da normaliziraju odnose s Hrvatima kako bi se naša Republika mogla intezivnije posvetiti rješavanjima aktualnih problema, da navedemo važnije, koji su jednaki za oba naroda: otvaranju novih radnih mjesta, povećanju plaća i zaustavljanju iseljavanja, rječju poboljšanju svih aspekata života u slobodi i demokraciji.

Datum objave: 18.06.2019.