Autor: Gojko Borić/Köln
O vođi jedne male srpske stranke u Hrvatskoj Miloradu Pupovcu može svatko misliti što ga je volja, mnogi ga mrze, neki ga vole, ali bez obzira na sve emocije vezane za te pojmove, racionalno gledajući on kao da je najutjecajniji političar u politički nezreloj Republici Hrvatskoj.
Premda nema većinu u svojoj nacionalnoj zajednici, Pupovac jedini govori u njezino ime dok on i ostala dva srpska zastupnika u Hrvatskom Saboru nisu demokratski legitimirana, doduše delegirani po zakonu u Sabor ali ne voljom dovoljnog broja birača; premda je deklarirani ateist ipak priređuje srpsko-pravoslavne božićne domjenke; premda je položio prisegu vjernosti hrvatskim zakonima izgleda da je vjerniji službenom Beogradu nego domaćem Zagrebu; premda perfektno govori hrvatski ipak zagovara prodor srbijanskog jezika, (jezika Republike Srbije) i ćirilice u Hrvatsku; premda vladajuća koalicija formalno ne zavisi od njega, on ju navodno ugrožava; premda je strašno oklevetao sadašnju Republiku Hrvatsku proglašivši je sljednicom NDH i čimbenikom nesigurnosti u tzv. regiji, od njega se očekivala isprika kao odstupanje od toga, što je učinio ali na jedan veoma sofistički način tako da se može i drukčije shvatiti; jednostavno rečeno Milorad Pupovac je jedinstven fenomen i kao takav zasada izgleda kao političar od kojega tobože zavisi opstanak Vlade, hrvatsko-srpski međunacionalni odnosi i ugled Hrvatske u svijetu.
On čak tvrdi da je njegovim zagovorom Hrvatska primljena u Vijeće Europe i Europsku Uniju!
Nakon što je u Bosni i Hercegovini oklevetao Hrvatsku trebalo je čekati tri dana da pojasni što je rekao u susjednoj državi čije je vodstvo u posljednje vrijeme nabrijanije na Hrvatsku nego inače, i što je s time htio postignuti, a to je još važnije od golih riječi, no objašnjenje za to nismo dobili.
Ovo mukotrpno isčekivanje podsjećalo je na običaj pri biranju novoga Pape kad svjetska javnost čeka da se pojavi bijeli dim iz dimnjaka Sikstinske kapele. Pupovac i njegovi vjerojatno su uživali u nervoznoj znatiželji hrvatskih medija što će reći o izjavama koje je gromoglasno dao i hoće li napustiti Plenkovićevu neprincipjelnu koaliciju.
Odgovor na prvo pitanje glasio je, kako rekosmo, vrlo sofistički: ‘Nitko od mene ne treba tražiti da današnju Hrvatsku ne uspoređujem s kvislinškom i zločinačkom NDH.’ A on je to upravo učinio! Zar nije mogao reći: ‘Oprostite gospodo, bio sam u stresu nakon vijesti o napadima na Srbe i rekao, ne razmišljajući, ono što sam rekao, stoga se ispričavam jer sam uvjeren da današnja Republika Hrvatska nema veze s NDH.’
Napadati NDH u stilu komunističke propagande u naravi je Pupovca kao profesionalnog Srbina. Usto, jednoznačan jezik nije oblik izražavanja Milorada Pupovca kao jezikoslovca, a morao bi biti. On je specijalist za maglovit i zbunjujući način govorenja. Mogla bi se sastaviti čitava antologija takovih njegovih javnih nastupa s izričajima koji skrivaju svoj smisao u oblicima kakvi su korišćeni za vrijeme komunizma kad su ljudi pera svojim ‘stilskim vježbama’ nastojali sakriti misao svojih pisanih i izgovorenih riječi kako bi se mogli braniti od ‘policajaca duha’ u službi Partije.
Pupovac kao da je zaboravio da su ta vremena davno prošla. On je, osim toga, vrlo vješt govornik s brojnim stankama između izgovorenih riječi s kojima nastoji izazvati dojam da duboko razmišlja o onome što govori pa su pauze navodno dokaz za to. Sve je to viđeno kod drugih političara u velikom svijetu. Pupovac nije oratorski originalan ali je dobar đak svojih inozemnih uzora što u Hrvatskoj s njezinim ‘mutavim’ političarima i uopće javnim djelatnicima, nije uočeno.
A da je Hrvatska izvor nestabilnosti na prostorima bivše države, tvrdnja je koju nije teško opovrgnuti, baš obratno dobila je pohvale za svoje uzorno europejstvo u izjavama visokih predstavnika Europske Unije kao i njezinih država članica posebno, pa se pitamo u kojemu to svijetu živi Pupovac.
Ta njegova kleveta odnosila bi se mnogo više na Srbiju, no on postupa prema onoj ‘držite lopova’.
Hrvatska se ne naoružava kao Srbija,(i to ruskim oružjem!) Hrvatska ne izaziva napetosti sa susjednim državama kao srbijanski režim, u Hrvatskoj vlada velika sloboda javnog izražavanja što se ne može reći za Srbiju, Hrvatska uživa ugled u Europi čak više nego Slovenija koja je u EU ušla nekoliko godna prije naše države i, jasno, neusporedivo više nego Srbija koja će čekati na ulaznicu u Uniju barem još jedno desetljeće.
Sve bi to Pupovac trebao znati, ali on je politički slijep pri zdravoj pameti ili ipak izvršava zadatak nekoga drugoga, primjerice svoga prijatelja Aleksandra Vučića koji je glede populizma i izbjegavanja istine mnogo veći „majstor“ od Pupovca. Zaprepašćuje da Pupovac ne vidi razlike između hrvatske i srbijanske politike prema manjinama i prema neposrednom susjedstvu.
Što se tiče pak položaja Srba kao naroda i od osamostaljenja RH kao nacionalne manjine, tu ne bi smjelo biti nikakvih dvojbi glede njihove ravnopravnost s hrvatskim narodom, što su deklarativno objelodanili svi politički čimbenici u našoj Republici od Hrvatskog Sabora u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, preko 3. vijećanja Zavnoha do proglašenja Ustava od strane Sabora Republike Hrvatske.
Ovu ravnopravnost naveliko je elaborirao dr. Drago Roksandić, Srbin po nacionalnosti, u svojoj knjizi Srpska i hrvatska povijest i ‘nova historija’ naklada Stvarnost, Zagreb, 1991., koju bi Pupovac trebao pomnjivo pročitati kako bi uvidio koliko su bile smiješne njegove ‘vizije’ o statusu Srba u Hrvatskoj po uzoru na Alandske otoke između Finske i Švedske, i to u tajnim razgovorima s ideologom srpskoga nacionalizma Dobricom Ćosićem, ( Globus 11.09.).
Prema Roksandiću povezanost između Hrvata i Srba u Hrvatskoj neusporedivo je veća nego bilo kojeg drugog manjinskog naroda s većinskim narodom u nekoj europskoj državi.
No unatoč tome uvijek se nađu neki hrvatski neznalice koji ponavljaju tvrdnju kako su Srbi u Hrvatskoj izgubili konstitutivnost što je bio jedan od opravdanja njihova ustanka, a to je temeljito obesnažio vrstan povjesničar Nikica Barić u svojoj velikoj studiji Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995, naklada Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2005.
I ovu bi knjigu trebao proučiti dr. Pupovac kako bi izbrisao iz svoje glave sve pomutnje glede svoga naroda u Hrvatskoj čiji je dio bio u Domovinskom ratu žrtva političke gluposti svojih vođa, imperijalne oholosti i precjenjivanja vlastitih snaga Miloševićeva režima i kilavosti europskih država u rješavanju tzv. jugoslavenske krize.
Ceh su platili obični mali srpski ljudi u Hrvatskoj koji su pod pritiskom svoga vodstva otišli u izbjeglištvo bez povratka, a one koji su ostali u zajedničkoj nam domovini Hrvatskoj vrlo traljavo zastupa Pupovac. Vrijeme je da odstupi i ode u prošlost jer neke osnovne stvari ne želi shvatiti, primjerice da nacionalne manjine nikad ne smiju određivati tko će vladati a tko biti u oporbi u bilo kojoj državi, a to su upravo događa u Hrvatskoj.
U modernim europskim državama državljanstvo je istovjetno s nacionalnosti, što čak važi i za manjinske narode u višenacionalnim državama kao što su Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Vrijeme je da to shvati Pupovac i njegovi kojima nitko ne osporava njihovu pripadnost srpskome narodu, ali bi isto tako trebali prihvatiti moderni pojam o ‘političkoj naciji’ po čemu su svi državljani Hrvatske politički Hrvati kao svi francuski, njemački, ruski, austrijski i talijanski državljani Francuzi, Nijemci, Rusi, Austrijanci, Talijani itd.
Zamislivo bi bilo da putem toga ti ‘politički Hrvati’ srpske nacionalosti zauzmu najviše političke položaje u zajedničkoj nam domovini i državi. U Austriji je jedan etnički Hrvat bio savezni kancelar, a u Njemačkoj jedan lužički Srbin predsjednik saske vlade. U Francuskoj je predsjednik države bio sin Mađara, a njegov premijer rođeni Katalonac. U Britaniji gradonačelnik Londona je Pakistanac. Svi navedeni su istodobno veliki domoljubi.
Zašto ove činjenice kao inspiraciju za sebe ne želi prihvatiti Pupovac?
Svaki put kad se u Hrvatskoj dogodi bilo što pa i najmanje neugodno u odnosima između Hrvata i Srba javljaju se za riječ najviši predstavnici Srbije da to predimenzioniraju kako bi našu državu ozloglasili u svojoj zemlji i još više u svijetu. Prvaci u ovom klevetanju su predsjednik Aleksandar Vučić, njegov ministar obrane Aleksandar Vulin i predsjednica vlade Ana Brnabić koji u suglasju sa srbijanskom propagandnom mašinerijom pod Vučićevom kontrolom stvaraju ozračje pripremanja rata s Hrvatskom i Kosovom.
Gospođa Brnabić koja godina neometano ljetuje na Krku gotov je premašila kroatofoba Vulina rekavši da ovo nije sukob između Beograda i Zagreba, te između Srbije i Hrvatske nego ‘između fašizma i antifašizma’, pri čemu se Hrvati fašisti, a Srbijanci antifašisti, zaboravivši da je Beograd bio prvi ‘Judenfreie’ glavni grad ‘slobodan od Židova’ u Hitlerovoj Europi, da je Nedićev kolaboracionistički režim zdušno surađivao s njemačkim okupatorima, da su srpski četnici bili vjerni saveznici Nijemaca, Talijana i pri kraju rata čak ustaša, a o tome se u Srbiji ne govori jer Draža je rehabilitiran i uskoro će to biti Nedić.
Gdje je onda leglo fašizma danas, u Srbiji ili Hrvatskoj? Klevetanje Hrvatske iz Beograda ima i još jednu svrhu, a ta je da odvrati od svima jasne istine kako je Srbija nakon raspada SFJ rasplamsala ratove protiv Slovenije, Kosova, Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, a za to se nije ispričala i dala odgovore na pitanja gdje se nalaze grobovi zarobljenih hrvatskih civila i vojnika i zašto ne vraća hrvatsko nacionalno blago koje su oteli njezini osvajači koji su haračili zapadno od Drine.
Srbija se još ne želi suočiti s posljedicama svojih izgubljenih ratova.
Datum objave: 19.09.2019.
