Autor: Gojko Borić
Zahvaljujući modernoj medicini i boljim uvjetima života prosječni životni vijek zapadnog muškarca popeo se na oko 75 godina, a žene iznad 82 godine. No ono što važi za pojedince očito se ne odnosi na velike organizacije kao što je Europska unija koja je u vrlo ruševnom stanju proslavila svoj šezdeseti rođendan 25. ožujka u Rimu, gdje je prije šest desetljeća utemeljena Europska gospodarska zajednica sastavljena od Njemačke, Francuske, Italije, Nizozemske, Belgije i Luksenburga.
Predsjednicima vlada i država zapravo nije baš bilo do proslave, ali htjeli su postići barem jedan učinak, unatoč svim porazima koje možemo označiti izlaskom Velike Britanije iz Unije, pobjedom ‘antieuropljanina’ Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima, napadima turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na važne čelnike EU-a te sve većim napredovanjem populista na izborima u nekim zemljama Unije, naime čelnici 27 država Europske Unije odlučili su pokazati barem verbalnu suglasnost u nekoliko poruka od kojih su važnije ove: nakon Drugog svjetskoga rata na području Unije nije bilo ratova, stvorene su važne i trajne zajedničke institucije, u Uniji je uvedeno slobodno kretanje ljudi i roba (Schengen), u eurozoni postoji zajednička valuta euro, EU je uzor mnogim drugim zajednicama država, u idućih deset godina Unija želi ići u istom smjeru s otvorenim vratima za one koji u nju žele ući itd. Dakako, jedna ovakva Deklaracija nije mogla biti nego općenita, ali ipak s jasnim odrednicama kao što su prosperitet, socijalni standardi, jačanje Europe u globalnoj sceni i nadasve sigurnost.
Nezadovoljni Grci, Poljaci…
Sastavljanje Rimske deklaracije nije išlo glatko. Grčka se durila jer u njoj nije bilo ni riječi o novčanoj pomoći koju priželjkuje uz uvjet da napokon počne s nužnim reformama, Poljaci su prijetili da ne će potpisati dokument jer su svi Europljani glasovali za još jedan mandat Poljaku Donaldu Tusku, predsjedniku Europskoga vijeća, kojega vlada u Varšavi optužuje, ni manje ni više nego za sukrivnju za zrakoplovnu nesreću u Smolensku u kojoj je poginulo gotovo cijelo vodstvo zemlje. U Rimu se nije pojavila britanska premijerka Theresa May premda je njezina zemlja formalno još članica Unije. No Britanci su ipak ‘zaslužni’ za nešto još važnije, svojim izlaskom iz Unije oni su kod ostalih država članica izazvali učinak solidarnosti koji je bio jedan od razloga za stanoviti optimizam u Rimu. Britaniji ipak ne će biti lako u dvogodišnjim pregovorima za ‘rastavu europskoga braka’, ona će biti proglašena ‘trećom zemljom’, što znači da ne će uživati one privilegije koje u odnosima prema Uniji imaju Švicarska i Norveška pa čak i Turska.
Američki predsjednik Trump koji je nakon rimskoga sastanka doživio svoj prvi veliki neuspjeh jer su mu i neki zastupnici njegove Republikanske stranke otkazali poslušnost prigodom rasprave o zakonu o zdravstvenoj zaštiti, djelovao je u Rimu kao katalizator, naime zajednica 27 europskih država odlučila se protiviti protekcionizmu, zalaže se za ‘slobodnu i fer trgovinu’, ali uz poštivanje ‘pravila mulilateralnog sustava’, čak zagovarajući ‘jačanje konkurentne i integrirane obrambene industrije’, što je pozitivno zvučalo u ušima bivših komunističkih zemalja koje ne taje da se boje novog ruskog imperijalizma, tako savršeno dokazanoga u Ukrajini.
Pri sastavljanju Deklaracija velika se diskusija iza kulisa vodila o problemu prijama i smještaja afroazijskih izbjeglica, pri čemu su države Višegradske skupine izrazile svoju skepsu glede nekih formulacija, da bi na kraju pristale na rečenicu u kojoj se nalaze riječi kako u ‘migracijskoj politici treba djelovati odgovorno i trajno poštivajući međunarodne norme’, ali u praksi to ne će ništa promijeniti, odnosno čak se i Njemačka pod vodstvom Angele Merkel sve više približava Austriji, Mađarskoj i Poljskoj koje nastoje smanjiti broj pridošlica u bliskoj suradnji s nevoljenom Turskom i sjevernoafričkim zemljama od kojih zavisi priljev bjegunaca na područje Unije, prije svega Grčke i Italije.
Hrvatska među kritičarima ‘višebrzinske Europe’
Talijanima je uspjelo ubaciti i nekoliko rečenica o povećanju novčanih sredstava za socijalne projekte. Nijemcima je bilo stalo do formulaciji o ‘Europi različitih brzina’, no to je naišlo na otpor, posebice bivših komunističkih država koje govore da bi to značilo da se Unija sastoji od ‘članica prvog i drugoga reda’. I Hrvatska se tu našla među kritičarima ‘višebrzinske Europe’. No oni koji to kritiziraju zaboravili su da već postoji Unija s više brzina, primjerice Schengen i eurozona, te ostatak koji tome teži. Očito će EU s različitim brzinama biti stvarnost, ali ublažena s mogućnošću da svi koji se žele priključiti ‘bržima’ to mogu postignuti svojim naporima, ali i uz pomoć onih koji ‘trče pred njima’. Važno je, kako je rekla gospođa Merkel, da se ide u istom smjeru. Također je značajno da nitko ne će biti prisiljen na ubrzanje svoga kretanja u istom smjeru. Praksa će ipak biti ponešto drukčija od proklamiranih načela.
Svečanost u Rimu i njezina Deklaracija ipak za sada ne mijenjaju europsku zbilju. Velika Britanija odlazi iz Unije i tu nema povratka na prijašnje stanje. Postoje neke fantazije da bi teški pregovori Londona s Bruxellesom mogli uvjeriti britanski parlament da ukine odluku o Brexitu, no to je teško zamisliti. Londonskim centralistima zadaje glavobolja Škotska koja je odlučila organizirati novi referendum o osamostaljenju. To ovoga puta ne će biti lako kao prvi put koji je završio neuspjehom škotskih rodoljuba, ali vodstvo Škotske nacionalne stranke ne odustaje od svoje namjere jer želi da njegova zemlja ostane u Europskoj uniji gotovo po svaku cijenu. Ako bi Škotima uspjelo proglasiti neovisnost to bi bio vjetar u leđa Kataloncima koji odavno žele svoju neovisnu državu, premda se tome protivi središnja izvršna i sudska vlast u Madridu. U slučaju da Škotska i Katalonija postanu neovisne države Europska unija bi imala dvije članice više nego danas, ukupno 29. To bi bio uspjeh za Uniju, premda službeni Bruxelles stalno priča kako bi nove države morale voditi pregovore o članstvu postavivši se iza – Albanije. No to je samo propaganda za očuvanje postojećega stanja, prilike nakon proglašenja neovisnih država Škotske i Katalonije diktirale bi drukčije postupke o kojima danas mnogo ne znamo.
Desni populisti nisu doživjeli poraz u Nizozemskoj
No dok je to nepredvidiva budućnost, političke prilike u nekoliko europskih država glede opstojnosti Europske Unije nisu se bitno promijenile u posljednje vrijeme. Rečeno je da je nakon Brexita pobjedom proeuropskih stranaka na izborima u Nizozemskoj ‘populizam’ doživio svoj veliki poraz. No nije baš tako. Desni populisti u Nizozemskoj nisu ostvarili svoj ‘čarobni san’ da postanu prva stranka u zemlji, ali su dobili pet mandata više, dok je pobjednička građansko-liberalna stranka premijera Marka Ruttea dobila najviše zastupničkih mjesta u politički vrlo razmrvljenom nizozemskom parlamentu, ukupno 33, ali 8 mandata manje u usporedbi s pretprošlim izborima. Rutte će morati pokazati veliku umješnost i elastičnost da sastavi vladu od tri do četiri stranke, dok se protivnik Islama, (da Islama, a ne samo islamizma!) Geert Wilders može veseliti da će na idućim izborima biti uspješniji.
U biti Rutte je vjerojatno zato dobio najviše mandata jer je zaoštrio svoju politiku prema Turskoj, tako rekuć ‘imitirao’ je Wildersa, što je potaklo turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da žrtvu nacističke invazije u Drugom svjetskom ratu, Nizozemsku, proglasi ‘nasljednicom nacizma’. Službeni Turci su se prije toga iživljavali s nacističkim psovkama protiv Merkličine Njemačke. Nizozemska i Njemačka ne žele da se turska predizborna kampanja vodi na njihovim teritorijima što unosi razdor među ovdašnje Turke kojih je samo u Njemačkoj oko tri milijuna. No Erdoganu su potrebni svi glasovi iz inozemstva jer očito nije siguran u uspjeh svoga referenduma koji bi mu osigurao neograničenu vlast u Turskoj.
Još nije minula opasnost iz Francuske
Također nije minula opasnost da Marine Le Pen, šefice antieuropske Front national, postane predsjednica Republike Francuske. Za sada je na drugom mjestu, ali do izbora u travnju svašta se može dogoditi, pogotovo što su se neki njezini protivnici iz proeuropskoga tabora sami demontirali u raznim skandalima, a ne žele odstupiti. Gospođa Le Pen je već najavila da čim postane predsjednica Francuske njezina zemlja izlazi iz eurozone i onda raspisuje referendum o napuštanju Europske unije, a ako bi rezultati glasovanja bili u njezinu korist kucnuo bi time posljednji čas Unije onakve kakva sad postoji. Vjerojatno se to ne će dogoditi jer će u drugoj rundi izbora proeuropski kandidati preporučiti svojim biračima neovisnog kandidata i velikoga Europljanina Emmanuela Macrona koji je tako rekuć iz ničeg stvorio novu stranku i nalazi se prema ispitivanju javnog mnijenja na prvom mjestu među kandidatima za predsjednika republike. No dok ovo pišemo ništa u Francuskoj glede izbora nije sigurno.
Njemačka ostaje najstabilnija zemlja kontinenta
Nešto sigurnije su prilike u Njemačkoj gdje će izbori za Bundestag biti krajem rujna. Do sada najpopularnija političarka Angela Merkel dobila je velikog protivnika u osobi predsjednika Socijaldemokratske stranke Martina Schulza koji je u najkraćem vremenu podigao socijaliste ‘iz pepela’ i glede omiljenosti nalazi se na istoj razini kao gospođa Merkel. U svakom slučaju njemački parlament će nakon rujanskih izbora biti bogatiji za dvije stranke, a to su antieuropska Alternativa za Njemačku i stara Liberalna stranka. Bez obzira tko će dobiti najviše mandata, Merkel ili Schulz, njemu ili njoj će biti teško sastaviti novu vladu. Prognoze se kreću od kombinacije socijaldemokrati, zeleni i krajnji ljevičari ili pak ponovno nova velika koalicija sastavljena od ‘crvenih’ i ‘crnih’. U usporedbi s ostalim državama EU-a Njemačka i nakon parlamentarnih izbora ostaje najstabilnijom zemljom našega kontinenta, što je dobro za sve one koji žele očuvanje Unije kao zajednice slobodnih i neovisnih država u ovom našem vrlo nemirnom i nesigurnom svijetu.
Datum objave: 29.03.2017.
