Autor: Gojko Borić

Po nekom čudnom običaju hrvatska javnost biva zakinuta u nekim važnim informacijama i idejama iz zapadnog inozemstva što se dogodilo nedavno u svezi objavljivanja Pariške izjave nekoliko kršćanskih intelektualaca iz raznih zemalja pod naslovom ‘Europa u koju (kojoj) mi možemo vjerovati’. O izjavi je dao intervju u ‘Slobodnoj Dalmaciji’ dr. Trpimir Vedriš, docent na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta zagrebačkoga Sveučilišta koji je doktorirao na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, rekavši da ovaj dokument nije u Hrvatskoj ignoriran nego je ostao nepoznat, što smatramo isto tako neprihvatljivim.

Zašto je tome tako nije teško pogoditi; jednostavno radi toga što se kulturi u Hrvatskoj posvećuje maćehinski malo prostora. U dnevnim novinama na šport otpada do pet puta više stranica nego na kulturu, a slično je i u ostalim medijima. Nasuprot tome, primjerice u njemačkim novinama iza prve rubrike Politika odmah dolazi rubrika Feljton (kultura) i to ispred rubrika Gospodarstvo, Financije i Šport koji je na posljednjem mjestu. Parišku se izjavu već sad mora smatrati povijesnom jer su u njoj nekoliko europskih kršćanskih intelektualaca ukazali na opasnost duhovnog, vjerskog i političkoga propadanja Europske unije s vrlo snažnim činjenicama i argumentima koji se razlikuju od neartikuliranih povika na protuislamskim demonstracijama i ksenofobičnih poteza nekih država članica Europske unije.

Ovdje treba reći da Pariška izjava nije uperena protiv Europe kao zajednice država nego protiv nekih odluka njezinih pojedinaca i institucija, i to s valjanim obrazloženjima kako takvu Europu ne trebamo nego neku drugu, bolju koju potpisnici nazivaju ‘istinskom Europom’. Ovi kršćanski intelektualci uspjeli su izbjeći i najmanje uvrede protiv muslimana, pretpostavljajući da će se oni prikloniti njihovim stavovima o zajedničkom životu raznih religija i naroda, stavovima u uvjetima poštivanja europske kulture i uljudbe.

Pariška izjava sastoji se od 36 tematskih ulomaka, a potpisali su je istaknuti kršćanski intelektualci Phillipe Beneton (Francuska), Remi Brague (Francuska), Chantal Delsol (Francuska), Roman Joc (Češka), Lanczi Andras (Mađarska), Ryszard Legutko (Poljska), Peirre Manent (Francuska), Janne Haaland Matlary (Norveška), Dalmacio Negro Pavon (Španjolska), Roger Scruton (Ujedinjeno Kraljevstvo), Robert Spaemann (Njemačka), Bart Jan Spruyt (Nizozemska) i Matthias Storme (Belgija). Zanimljivo je da se iza potpisa nalaze imena njihovih država na njihovim jezicima, što je svojevrsna poruka onima koji cijene nacionalne države kao sastojnice Europske unije.

Pariška izjava ili Manifest konzervativnoga gibanja

Da je Pariška izjava nešto opširnija moglo bismo je nazvati ‘Manifestom konzervativnoga gibanja u Europi.’ Potpisnici se slažu u tome da je Europa, pri tome misle na Europsku uniju, odavno otišla u krivom smjeru udaljujući se od svojih kršćanskih temelja. Za njih postoji nekoliko ključnih ciljeva koji mogu dovesti do ‘istinske Europe’, a to su kršćanska kultura i uljudba, ujedinjenje Europe, integriranje useljenika (u prvom redu muslimana) u europske običaje i društvo, nedodirljivost nacionalnih država koje su obvezne surađivati u stvaranju ‘istinske Europe’, poštivanje obitelji i braka kao zajednice žene i muškarca, u kojemu su djeca ono najbolje što iz njega proizlazi. Oni kritiziraju neoliberalni kapitalizam koji se može preporoditi samo uz pomoć socijalne komponente. Europljani moraju naći izlaz iz zablude ‘kruha i igara’ i pronaći svoje kršćanske korijene na kojima trebaju izgrađivati obitelj, društvo i državu. Potpisnici Pariške izjave protive se bezdušnom globalizmu koji želi uništiti razlike između naroda i država. Oni upozoravaju da Europljani mogu biti ponosni na svoja kulturna postignuća koja se zasnivaju na klasičnim kulturama Grčke i Rima. Pri tome kritiziraju ljevičarske intelektualce koji su se ugnijezdili na sveučilištima i visokim školama gdje manipuliraju s mladim ljudima u njima poželjnom smjeru održavanja ‘krive Europe’.

Sve rečeno većim dijelom moglo bi važiti i za hrvatske prilike, dapače i još intezivnije jer u Hrvatskoj se bivši (?) komunisti nalaze u svim porama života s kojih djeluju protiv hrvatskog kršćanskoga naroda s njegovim stoljetnim tradicijama. Temeljem Pariške izjave mogla bi se u Hrvatskoj izvesti lustracija, barem u svome blažem obliku tako da iz javnog života budu postupno uklonjeni oni koji djeluju protiv kršćanske Europe, hrvatske nacionalne države, hrvatskoga društva i hrvatskih kulturnih posebnosti. A njih nije malo. No to bi bilo moguće samo ako bismo putem novog i pravednijeg Izbornog zakona dobili kvalitetniji Hrvatski Sabor i Vladu koji bi vizionarski i energično počeli mijenjati naše društvene odnose, kulturu i gospodarstvo. Mi možemo samo potkrijepiti navedeno povikom potpisnika Pariške izjave koja važi ne samo za njihove zemlje: ‘Postoji alternativa.’

Parišku izjavu možemo primjeniti na hrvatske prilike

Alternativa za Hrvatsku mogla bi u najkraćim crtama po prilici ovako izgledati. Ponajprije treba se vratiti kršćanskim korijenima hrvatske uljudbe i kulture, a to znači biti katolici, ali i samosvojni u odnosu prema moćnoj rimskoj kuriji. Zar smo zaboravili da su Hrvati bili jedini u Katoličkoj Crkvi koji su izborili pravo da svete mise održavaju na svome jeziku, hrvatskoj verziji staroslavenskoga jezika? I hrvatski franjevci u Bosni i Hercegovini pod Turcima ponašali su se dosta drukčije od svoje subraće u ostalom svijetu – suradnja s Osmanlijama, nošenje fesa i brkova. Pape su nam dale naziv Antimurale christianitatis, predziđe kršćanstva jer smo se hrabro borili protiv otomanske najezde.

A što se dogodilo u posljednje vrijeme? Srpska pravoslavna crkva iznudila je od Vatikana pristanak da jedna mješovita katoličko-pravoslavna komisija prosuđuje da li je blaženi Alojzije Stepinac dostojan da postane svecem, što je završilo bez rezultata, a i nije moglo drukčije jer srpsko Pravoslavlje nikad ne će na to pristati, što je Vatikan morao znati i što je Kaptol morao spriječiti.

Povratak kršćanskim temeljima značio bi za Hrvate borbu protiv korupcije i nepotizma, tih rak rana hrvatskoga društva, značio bi društvenu solidarnost s najpotrebnijima, značio bi osnivanje obitelji i rađanje djece i onda kad je to materijalno teško, značio bi ostanak na rodnom ognjištu, a ne bijeg u bogatije inozemstvo, i mnogo toga još. Više od 85 posto Hrvata su katolici, ali kako je nedavno usvrđeno tek se oko 65 posto ženi i udaje u crkvi. Zar to ne govori o udaljavanju od sakramenta zvana brak? Crkva u Hrvata naginje velikim vanjskim ‘manifestacijama’, no one su tek jedan dio njezina života, mnogo je važniji onaj koji se potiho ravna prema Deset zapovijedi Božjih, a tu mnogo toga nedostaje.

Hrvatski kulturnjaci često se nekritički dive stranim postignućima na svojim poljima djelovanja, što je svojevrsno pomodarstvo da je ono što dolazi izvana svakako bolje od domaćega, no tome nije tako; hrvatsko likovna umjetnost, glazba i književnost ravnopravni su s inozemnim plodovima srca i uma, a naši znanstvenici postižu sjajne rezultate, poglavito u inozemstvu gdje za to postoje povoljniji uvjeti. Kakvoća života u Hrvatskoj često je bolja nego život u inozemstvu, no mnogi to ne vide i odlaze u veliki svijet jer im materijalna bogatstva više znače nego skladan život kod kuće s rodbinom i prijateljima, a osvješćuju se prekasno, u starosti i osamljenosti među strancima. To treba promijeniti na bolje.

Hrvati bi trebali biti ponosni na svoju povijest, kulturu i narodne običaje, ali sve to ne smiju stavljati iznad takvih oblika života drugih naroda. Mi smo srednjoeuropski i mediteranski narod sa stanovitim natruhama Balkana, ni bolji ni gori od susjednih naroda na sve četiri strane svijeta. Ponos ne smije ići na štetu skromnosti, a skromnost ne smije zatomiti ponos. Biti prepoznatljivi među različitima oko nas, to je geslo prema kojemu bismo trebali djelovati u Europi i svijetu. Hrvatska je prelijepa zemlja, ali to nije naša zasluga već dar Božji koji moramo čuvati jer ništa nije vječno pa ni ta ljepota. Trebamo biti gostoljubivi, ali i paziti da to drugi ne iskorištavaju u svoju korist. Trebamo se ponašati dostojanstveno, ali ne nabusito. Ne smijemo biti kao često u povijesti ‘dobre sluge loših gospodara’ nego samouvjereni u naše vrijednosti i posebnosti.

Trebamo biti autentični i samokritični, nikome ne podilaziti, ali i nikoga ne potcjenjivati i sramotiti. Biblija kaže ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’, a to znači da bez takve ljubavi nije moguće voljeti druge. Tko ponizuje sebe, ponizuje druge. U Hrvatskoj ima previše onih koji ne vole svoj narod i svoju domovinu, i to onda smatraju ‘kozmopolitizmom’. Svakome bi trebalo biti poznato da bez naroda i nacija nema čovječanstva, tko je odnarođen ne pripada nikome, pa ni svijetu kao cjelini. Tko bježi iz svoga naroda i ne prikljanja se nijednom drugom upada u zamku samodestrukcije koju nalazimo kod nekih, ipak rijetkih hrvatskih intelektualaca. Zašto je tome tako trebali bismo tražiti u našoj prošlosti ispunjenoj ponižavanjima od strane tuđinskih gospodara i njihovih domaćih slugu. Danas smo svoji na svome, što moramo iskoristi u našu korist, a tko to ne shvaća i prihvaća očito je emocionalno i intelektualno zakržljao. Ante Starčević je rekao: ‘U Hrvatskoj će vladati samo Bog i Hrvati.’ Zar to nije dovoljno jasno da se prema tome ravnamo u svemu?

Datum objave: 16.01.2018.