Autor: Gojko Borić
Kritika koja se u Hrvatskom saboru osula na Hrvatsku narodnu stranku nakon prijelaza u koaliciju s HDZ-om može se bez pretjerivanja nazvati licemjernom. Tu su pale teške riječi, neke i utužive, brojne bez ikakve osnove u stvarnosti. Psovalo se riječima o ‘političkoj prostituciji’, ‘crnim danima za hrvatsku politiku’, ‘vrijeđanju zdravog razuma’, ‘totalnoj prevari’,’političkoj trgovini’ itd. Ako je HNS bio toliko pokvaren zašto ga njegovi dosadašnji koalicionari iz Socijaldemokratske stranke kao i oporbenjaci u Mostu i Živom zidu nisu prije razotkrili? Ne, nije im palo na pamet jer je tada HNS služio njima da dođu na vlast. A prijelazi iz jedne političke obitelji u drugu posve su uobičajeni u svim demokratskim zemljama. Bavljenje politikom nije ‘sveta misa’, nije ‘brak iz ljubavi’, nije ‘prijateljstvo za sva vremena’, nije ‘izražavanje vječne vjernosti’ i tome slično. Ono što se glede sklapanja hadezeovsko-narodnjačke koalicije dogodilo u Hrvatskoj zbivalo se stotine puta u nizu zapadnoeuropskih država.
Primjeri iz Europe
Male stranke koje znaju da nikada neće osvojiti apsolutnu većinu ili neće biti vodeće po broju mandata poslije izbora nastoje se dokopati vlasti tako da ulaze u koalicije s većim strankama s kojima mogu ostvariti veći dio svojih programa. Pri tome prave kompromise koji često nisu baš čisti. To je tzv. Realpolitika, realistična politika o kojoj možemo misliti što nas je volja, ali koja je legitimna ako preko nje neka stranka uspije ostvariti onaj dio svoga programa koji smatra važnim i koji može opravdati korisnošću za društvo i državu. Samo nekoliko primjera za takovo ponašanje. Njemačka liberalna stranka FDP koalirala je s kršćanskim demokratima i socijaldemokratima, uvijek s jedinim obrazloženjem, naime da se na to odlučila jer samo tako može realizirati svoj program. I moćna Kršćansko-demokratska i Kršćansko-socijalna Unija Njemačke ulazila je u koalicije s ideološki potpuno suprotnim socijaldemokratima (a to nije najavila prije izbora!) jer drugoga izbora nije bilo. Matematika izbornih rezultata prisilila ju je na taj nemili savez koji je ipak često dobro funkcionirao. Slično je bilo i u Austriji kad su jednom liberalni ‘Slobodnjaci’ koalirali s Pučanima, što je naveliko uzbudilo EU, ali su sve austrijske stranke, pa i socijaldemokrati, ustali u obranu te koalicije kao unutarnje stvari Republike Austrije. Nikoga ne smeta činjenica da ljevičarska grčka Syriza sudjeluje u koaliciji s izrazito desničarskim ‘Neovisnim Grcima’ premda su ideološki na potpuno suprotnim stranama. To nije prevara glasača, o čemu naveliko buče i kukaju hrvatski oporbenjaci u napadajima na HNS, nego realna politika ili umijeće mogućega, kako se definira svaka ostvariva politika.
Idemo dalje. Na nedavnim predsjedničkim izborima u Francuskoj pobijedio je u drugom krugu Emmanuel Macron, koji je u prvom krugu bio tek jedan od četiri kandidata s po prilici istim brojem glasova, ali su ga u finišu poduprli njegovi bivši suparnici pa čak i jedan krajnji ljevičar, jer im je bilo mnogo važnije da pobijedi jedan lijevi liberal nego ekstremna desničarka Marine Le Pen. Je li to bila prevara birača? Nije, jer su i u politici konkretni rezultati važniji od ideologije. A što se upravo dogodilo u Velikoj Britaniji? Premijerka Theresa May raspisala je izbore nadajući se većem broju svojih konzervativnh zastupnika kako bi mogla čvršće nastupiti u pregovorima o Brexitu u Bruxellesu, no birači su je kaznili, izgubila je apsolutnu većinu. I što je učinila? Požurila je otići Kraljici da joj udijeli mandat za sastav vlade, dakako manjinske, namjesto da je dala ostavku. Nju će podupirati izrazito nazadna Demokratska unionska stranka sjeverne Irske, a da neće ući u koaliciju, što će buduću britansku vladu učiniti vrlo nesigurnom, no gospođa May ušla je u tu pustolovinu držeći se načela Realpolitike da je ‘bolje imati vrapca (vlasti) u ruci nego goluba (oporbe) na krovu.’
Koalicija ipak nije dobro rješenje
I što zaključno reći o sadašnjoj koaliciji HDZ-HNS? Ona zasigurno nije dobro rješenje. Možda bi izbori bili bolji. Svatko se čudi zašto Plenković nije nastojao da budu raspisani parlamentarni izbori nakon sjajnih rezultata svoje stranke na lokalnim izborima. Na tim bi izborima HNS vrlo vjerojatno propao. A kakvi bi bili ostali rezultati? Nitko ne zna. Vrlo vjerojatno slični onima s prošlih izbora. Znači Plenković bi morao tražiti novog (nove) partnere. Nažalost, gotovo nitko ne želi koalirati s HDZ-om. Ima u tome nešto što bi se moglo nazvati ‘antihrvatskim sindromom’. U zrelim demokratskim zemljama gotovo su sve parlamentarne stranke više-manje ‘sposobne za koaliranje’, samo treba tražiti kompromise kako da se ostvare ‘podnošljive koalicije’. Ponekad izgleda kao da sve hrvatske stranke HDZ promatraju kao gubavca jer je ‘kriv’ što je bio glavni motor pri ostvarenju hrvatske države. To je ona projugoslavenska ‘rijeka ponornica’ u hrvatskoj politici koja je uglavnom nevidljiva, ali izbije na površinu kad na izborima pobijedi Tuđmanova stranka, koja je nota bene danas prilično udaljena od svojih izvora, što je donekle ali ne sasvim opravdano.
Svakako bi sadašnjoj vladinoj koaliciji trebalo dati šansu da dokaže je li u stanju ispuniti svoja predizborna obećanja. Ako joj to ne uspije izbori neće pobjeći, pa neka onda oni koji sada bacaju drvlje i kamenje na Hrvatsku narodnu stranku, Hrvatsku demokratsku iajednicu i Andreja Plenkovića dobiju više glasova i formiraju vladu. No i takva vlada ne bi bila posve legitimna jer je hrvatski Izborni zakon, o kojemu sam često vrlo kritički pisao, prilično nedemokratski i neustavan budući da daje prednost nacionalnim manjinama i tzv. dijaspori (ustvari glasačima u BiH) te svojim izbornim listama s više stranaka krivotvori volju biračkoga tijela. Tek promjenom Izbornog zakona popravila bi se politička kakvoća Hrvatskoga sabora i time Hrvatske vlade. Ako sve ostane po starom, hrvatska će politika tapkati na mjestu na štetu hrvatskih građana i hrvatske države, a to na duži rok može voditi u gubitak suvereniteta i time države. Neka se javi tko to želi.
Datum objave: 12.06.2017.
