Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani zavikao je, među ostalim parolama, 10. veljače na Danu sjećanja na fojbe (jame) u Basovizzi (slovenski Bazovica) kraj Trsta: ‘Živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’ što je s pravom izazvalo oštra reagiranja hrvatskih i slovenskih europarlamentaraca i političkih vrhova u Ljubljani i Zagrebu. No dok su Slovenci tražili Tajanijevu ostavku, hrvatski su političari samo koristili oštre riječi bez konkretnih zahtjeva. Rekli bismo: tipično.
Bacimo malo pogled u prošlost hrvatskih odnosa sa susjednom Italijom u 19. i 20. stoljeću, a i ranije kad Italije kao države nije bilo. Ti su odnosi često bili plodonosni sve dok Italija nije dobila Istru, Rijeku, Zadar i tri jadranska otoka kao ‘nagradu’ za svoju izdaju središnjih sila, Austro-Ugarske i Njemačkoga Reicha, u Prvom svjetskome ratu. Od tada počinje talijansko zlostavljanje Hrvata i Slovenaca u tim krajevima koje je doživjelo vrhunac pobjedom njihova fašizma. Italija je izgubila rat u rujnu 1943. i time ona područja u kojima su Hrvati i Slovenci oduvijek činili većinu, ali dio talijanske političke klase, (je li stvarno manjina?) kao da se ne želi pomiriti s rezultatima toga poraza, kao što su učinili Nijemci priznavši njemačko-poljsku granicu na Odri i Nisi.
Tajanijeve riječi nikad ne treba zaboraviti, one su opomena da Hrvatska i Slovenija moraju biti itekako oprezne u svojim odnosima s Rimom i njegovim službenicima u Bruxellesu. No sjetimo se završetka Drugog svjetskoga rata u kojemu su Hrvati na strani partizanskoga pokreta bili pobjednici, premda je ta pobjeda imala i svoje tamne strane o kojima nešto kasnije. Naime,Titovi partizani počinili su brojne zločine u Istri i Trstu kojih se Talijani s pravom podsjećaju, ali usporedba tih zlodjela s Auschwitzom, kako je rečeno u Basovizzi, velika je populistička provokacija koju nije moguće opravdavati time da će uskoro biti održani izbori.
Jugoslavenska osvajačka pustolovina napadom na Trst
Tito je znao da mu zapadni saveznici neće dopustiti da osvoji Trst, ali je to učinio, kako tvrde neki povjesničari, kako bi u zamjenu za napuštanje Trsta dobio britansko izručenje hrvatskih ratnih zarobljenika i civila na Bleiburgu odakle je počeo ‘Križni put’. U Jugoslaviji se kričalo: ‘Život damo, Trst ne damo’ i ‘Druže Tito ljubičice ne daj Trsta ni Gorice’, ali Tito je predao zonu A ‘Slobodnog teritorija Trsta’ bez krzmanja.
U rujnu god. 1954,. vrativši se u Split iz Skoplja, gdje sam služio u 26. oklopnoj diviziji JNA, gledao sam zaboravljeni film u kinu ‘Tesla’ kad je odjednom prekinuta projekcija i neki neznanac je skočio na pozornicu povikavši ‘Talijani su nam ukrali Trst’. A ja sam naivno ali, nažalost, glasno rekao: ‘Pa Trst je uvijek bio talijanski’ na što su svi okolni skočili da me linčuju, a da nije bilo nekoliko prijatelja koji su me izvukli iz kina ne znam kako bi to završilo. No, koliko god je Trst bio talijanski u samom središtu grada, u njemu su živjeli i pripadnici drugih naroda Austro-Ugarske Monarhije pa je neko vrijeme više Slovenaca bilo u Trstu nego u Ljubljani.
Tito je znao da će zapadni saveznici predati Trst Italiji jer je nekoliko mjeseci prije toga bio u službenom posjetu Londonu gdje mu je to saopćeno, ali je nakon predaje zone A rimskoj vladi organizirao velike demonstracije i mobilizirao dio vojske. Balkanski cirkusant! Ono što je ostalo neko vrijeme kao poveznica između Trsta i Jugoslavije bila je posebna Komunistička partija Trsta i radnički nogometni klub Ponziana u jugoslavenskoj ligi.
Trst je kasnije postao šoping meka jugoslavenskoga proletarijata: u njemu se naveliko kupovalo traperice, tenisice, tekstil za odjela na metre i kišne kabanice tzv. šuškavce, pa čak i južno i afričko voće, naranče, limune i banane. Sve je to prodavao veletrgovac Kosulich, naše gore list s Krka s adresom u Trstu. U njegovoj trgovini radio je prodavač po imenu Kragich, rođeni Splićanin, ali Talijan, dok je njegov brat u gradu pod Marjanom bio Hrvat. Tako su ponekad prolazile nacionalne razdjeljne linije, čak i kroz najmanje obitelji. Talijani su za vrijeme Drugog svjetskoga rata počinili grozne zločine Hrvatskoj i Sloveniji, šurovali su sa četnicima i sabotirali hrvatsku borbu protiv komunističkih partizana. Sve im se to osvetilo poslije rata, izgubili su sve što su imali na istočnoj obali Jadrana. I to s pravom!
Talijanska politika u NDH za vrijeme Drugog svjetskoga rata
Već nekoliko puta pročitah u hrvatskim novinama kako je Pavelić ‘prodao’ Italiji Istru i Dalmaciju god. 1918.! Više od deset godina prije osnivanja Ustaškoga pokreta!!! Još jedan dokaz velikoga neznanja hrvatskih novinara… Moj tršćanski poznanik, bivši pukovnik talijanske vojske Kragich, koji je za vrijeme talijanske okupacije bio njihov oficir za vezu sa četnicima, otvoreno mi je rekao kako je najvažniji cilj talijanske politike u Hrvatskoj bio što više zavaditi Hrvate i Srbe kako bi se međusobno istrijebili i mletačku Dalmaciju učinili praznom za naseljavanje Talijana. Kakva perfidna politika ustaškog saveznika fašističke Italije! Treba pročitati memoare talijanskog ministra vanjskih poslova Galeazza Ciana pa vidjeti kako se ruga hrvatskoj delegaciji pod vodstvom poglavnika Ante Pavelića, koja je došla u Rim sa statistikama o hrvatstvu Dalmacije, što nije uzeto u obzir jer Mussolini je htio odnijeti barem jednu ‘pobjedu’ nakon sramotnih poraza svoje vojske u Grčkoj i Abesiniji. Talijani su prije ulaska u Split odjenuli nekoliko svojih četa u odore jugoslavenske kraljevske vojske i onda im suprotstavili svoje postrojbe, snimivši nekakvu pucnjavu i svoju ‘pobjedu’ pri ‘prodoru’ u Spalato. Talijanski politički cirkusanti!
I meni su htjeli ‘prodati’ jednu takvu ‘pobjedu’. Kad sam provodio godišnji u lijepom gradiću Peschici u provinciji Foggia nasuprot Dalmacije, najprije sam bio ugodno iznenađen sličnosti toga grada s našim primorskim gradićima i onda još više začuđen naišavši na ulicu Via Podgora (Podgora je moje rodno mjesto). U Veneciji ima mnogo ulica s imenima naših gradova i sela, posebno na Lidu, ali ovdje na jugu Italije to nisam očekivao pa sam pitao sve na koje sam naišao odakle takvo hrvatsko ime jedne talijanske ulice i nitko mi nije znao odgovoriti, osim jednog taksista koji sasvim ozbiljno reče: ‘U Podgori smo u prošlom ratu izvojevali jednu veliku pobjedu protiv partitzana’. Joj, odgovorio sam mu, bio sam cijelo vrijeme rata u Podgori, ali tu pobjedu nisam opazio, na što se on nasmijao, opravdavajući rečeno tvrdnjama nekih talijanskih izbjeglica iz Dalmacije. Tako su oni po Italiji širili kako priče o svojim pobjedama tako i stradanjima, u svemu su pretjeravali, ali pitamo se dokle će to trajati kad su većina onih koji su doživjeli Drugi svjetski rat odavno u grobovima. Možda nastava povijesti u talijanskim školama nije na velikoj visini.
Talijanske osjećaje radi gubitka stare domovine treba poštivati
No nisu sve izbjeglice takove. Opet jedan osobni doživljaj, ovoga puta u Chioggi kraj Venecije, gdje sam krajem rujna jedne davne godine proveo odmor u gotovo praznom mjestu. Svako jutro zajutrkovao sam pred hotelom usput čitajući hrvatske časopise. Gotovo svaki dan s odstojanja me je promatrao jedan postariji čovjek što mi je izgledalo čudno pa sam ga oslovio pitanjem što želi od mene. Odgovor me je začudio: ‘Vidim da čitate hrvatske foje, sigurno ste Hrvat, i ja dolazim iz Hrvatske, iz Splita, ali sam Talijan, moju su obitelj protjerali crveni premda nismo bili fašisti, svaki dan sanjam o Splitu, ali bojim se posjetiti svoj rodni grad da mi crveni ne bi nešto podmetnuli.’
I tako smo se sprijatelji, posjetio sam ga u njegovu lijepom stanu, imao je suprugu i kćerku, bio je umirovljenik talijanskih željeznica, no patio je od nostalgije ili, kako bi rekao Slaven Letica, od domotužja za svojim divnim Splitom, svojom Dalmacijom i svojom Hrvatskom. Bio je jedan od kojih stotinjak tisuća Talijana koje su Titove vlasti protjerale iz njihovih vjekovnih postojbina, bilo je to etničko čišćenje koje mi Hrvati moramo priznati i s time u svezi poštivati talijanske osjećaje radi gubitka njihove domovine i smrti na tisuće nevinih Talijana kojih se oni danas sjećaju.
Ali isto tako odgovornim političarima u Italiji treba reći da sve njihove žrtve nisu opravdanje za nediplomatsko svojatanje sada tuđih teritorija, da se ponašaju europski jer granice više ne razdvajaju nego spajaju. Upravo u Istri danas Talijani imaju mnogo veća prava na svoje nacionalne posebnosti nego bilo koja druga nacionalna manjina u Europi. Između Hrvatske i Slovenije s jedne te Italije s druge strane ne bi smjelo biti prijepora radi granica. Italija se mora pomiriti s gubitkom dijela svoga teritorija jer su na njemu Hrvati i Slovenci oduvijek bili većina. Sve ostalo se može regulirati međunarodnim sporazumima.
Datum objave: 19.02.2019.
