Posljednji rok za saborske izbore je početak prosinca ove godine, no premijeru Andreju Plenkoviću očito se žurilo da iskoristi povoljne rezultate ispitivanja javnog mijenja u korist HDZ-a u svezi uspješne borbe protiv koronavirusa pa je biranje narodnih zastupnika prebacio uz suglasnost predsjednika RH Zorana Milanovića oko pet mjeseci ranije, što je njegovo formalno pravo, ali nije politički posve korektno jer vrijeme ljetnih ferija i eventualno još nekih zaštitnih mjera protiv virusa nikako ne idu u prilog većem izlaženju na izbore.

Plenković je interese vlastite stranke, u kojoj vlada neograničeno, stavio iznad neophodnosti da izlaznost bude što veća.

To se naziva strančarenjem. Poradi ove žurbe, ljetnih ferija i koronavirusa pretpostavljam da bi izlaznost mogla biti ispod 50 posto što bi naveliko okrnjilo uvjerljivost pobjede bilo koje stranačke grupacije, ili konkretno: ako pobjeda jedne od triju koalicija bude tijesna to bi značilo da je dobila povjerenje tek oko četvrtine biračkoga tijela u domovini, a u dijaspori znatno manje, pa u tom slučaju više nije moguće govoriti o legitimitetu pobjedničke skupine na brzinu sklepane koalicije, bilo lijeve, bilo desne. Nejakoj hrvatskoj demokraciji to ne služi na čast.

Ovi izbori su radi više objektivnih razloga mogli biti povoljna prilika za predhodnu temeljitu reviziju Izbornog zakona i usporedno s tim brisanje preambule Ustava u kojoj se spominje Zavnoh i NDH, kako bi napokon svi Hrvati s pravom glasa mogli to pravo iskoristiti bez poteškoća, te nestao uzrok vječnim polemikama između ‘nasljednika’ partizana i ustaša koje odavno truju političku klimu u Hrvatskoj i dijaspori.

Bila je to prilika slijediti primjer Austrije pa nakon raspuštanja Hrvatskoga Sabora povjeriti privremenu vlast tehničkoj Vladi na čelu s neutralnim premijerom da ona u suradnji sa stručnjacima preinači Izborni zakon i predloži promjenu preambule Ustava, te to preda u ruke narodu na referendum kako bi novi izbori mogli biti obavljeni prema preinačenom Zakonu u proljeće iduće godine i Ustav dobio kraću i pametniju preambulu.

Hrvatski izborni zakon nepravedan je prema većinskom narodu jer daje preveliku prednost nacionalnim manjinama i tzv. dijaspori što je iznimka u cijeloj Europskoj Uniji. Nacionalne manjine i tzv. dijaspora automatski dobivaju osam plus tri zastupnika bez obzira na broj birača tako da je, primjerice, za biranje jednog zastupnika romske ili talijanske manjine dovoljno stotinjak birača dok zastupniku hrvatske nacionalnosti treba oko 35.000 do 40.000 glasova. To se protivi Ustavu u kojemu piše da su svi hrvatski državljani u svemu ravnopravni.

Dijasporu ‘predstavljaju’ tri na isti način izabrana zastupnika kao i za manjine, a u praksi Hrvati u inozemstvu teško dolaze do biračkih mjesta u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima i stoga ih u Saboru ‘zastupaju’ već desetljećima trojica političara iz Bosne i Hercegovine u kojoj su Hrvati konstitutivni narod, a ne dijaspora.

I to je besmislica kakve nema ni u jednoj državi Europske Unije.

Stoga već odavno predlažem da se ukinu izborne jedinice za nacionalne manjine i dijasporu, te da hrvatski državljani koji povremeno ili stalno žive u inozemstvu dobiju pravno na dopisno glasovanje, uostalom ne samo oni nego i svi Hrvati s pravom glasa, dakle i oni u Domovini. Primjerice, na prošlim izborima u Njemačkoj dopisno glasovanje koristilo je 20 posto birača premda njemačkih građana u inozemstvu u postotcima nema ni izdaleko toliko koliko hrvatskih.

Novim izbornim zakonom trebalo bi ukinuti zajedničke izborne liste tako da svaka stranka izlazi na izbore pojedinačno, što bi nemilice uklonulo atuljaste i ‘obiteljske’ strančice kojima je jedini cilj poslati u Sabor barem jednog zastupnika ili nekolicinu njih da dobiva(ju) masne plaće i svojim neartikuliranim nastupima uznemiruje građane.

Republika Hrvatska mogla bi preuzeti njemački model glasovanja tako da svaki birač dobije dva glasa, s jednim bi birao zastupnika svoga opredjeljenja u svojoj izbornoj jedinici, njih bi u Hrvatskoj bilo 40 i svaka bi imala oko 100.000 stanovnika, a s drugim glasom bi birao stranačku listu koja mu odgovara i na kojoj bi bilo 40 kandidata pojedinih stranaka, a njihova bi izborna jedinica bila cijela Republika. Ukupno bi Sabor imao 80 narodnih zastupnika, dakle znatno manje od sadašnjih 151-im što bi bila velika ušteda.

Hrvati iz dijaspore imali bi samo po jedan glas s kojim bi birali stranačke liste i time bi bilo potvrđeno da domovinski Hrvati imaju veći utjecaj na politiku nego oni u inozemstvu, pa bi tako bile poništene sve zamjerke protiv glasovanja dijaspore, pogotovo one koje glase kako nije pravedno da pravo glasa imaju oni koji u Hrvatskoj ne plaćaju porez, a takvih je u samoj Domovini oko 60 posto, (nezaposleni, umirovljenici, djeca do 16 godina itd.).

Što se tiče preinake ustavne preambule sadašnju bi trebalo potpuno izbrisati jer je sadržajno neispravna, riječ je o navodnom kontinuitetu hrvatskog suvereniteta od desetoga stoljeća do danas, a njega nije bilo od ulaska Hrvatske u stvarnu uniju s Mađarskom do proglašenja suverene, neovisne i međunarodno priznate Republike Hrvatske krajem 20. stoljeća. Otpala bi time tvrdnja da je nositelj suvereniteta bio Zavnoh nasuprot NDH jer ni jedna, a niti druga instutucija nisu bile izabrane voljom naroda, a niti su imale međunarodno priznanje.

Svojedobno sam predložio da u Preambuli Ustava Republike Hrvatske bude zabilježene ove činjenice: stoljetna borba hrvatskog naroda za nacionalni opstanak, prava naroda na samoodređenje zabilježeno u Povelji Ujedinjenih Naroda, rezultati referenduma temeljem kojega je proglašena neovisna Republika Hrvatska i Domovinski rat s mirnim povratkom hrvatskoga Podunavlja u državnopravni sustav naše Republike.

To bi, dakle, bila podloga na kojoj bi se temeljio Ustav Republike Hrvatske.
Također sam predložio da se smanji broj općina i županija te, naravno, i ministarstava, uzimajući u obzir mišljenja stručnjaka i političara, a sve sa svrhom povećanja njihove učinkovitosti i smanjenja troškova. Navedene reforme mogle bi biti stavljena na diskusiju Sabora i naroda, potom na referendum, i tek poslije toga procesa mogli bi biti raspisani izbori za Sabor. Naravno, svjestan sam toga da je to u ovoj godini prekasno isto tako kao što je prekasna i zamjerka glede izbora koju su podnijeli Hrvatski svjetski kongres i još neke dijasportske udruge i pojedinci.

No nije kasno odgoditi izbore, predati privremenu vlast u ruke vladi stručnjaka i onda izbore raspisati početkom proljeća iduće godine te do tada raspisati referendum o navedenim promjenama Izbornog zakona i preambule Ustava. Ako se ne ostvari sve navedeno novi izbori ne će donijeti ništa korisna za Hrvatsku, bit će kopija prijašnjih izbora u kojoj dvije velike stranke nisu mogle osvojiti apsolutnu većinu pa su se morale boriti za ostanak na vlasti uz pomoć prebjega iz oporbe, tzv. ‘žetončića’ koji su izdali svoje birače priključivši se većini samo da bi mogli ‘grijati’ saborske klupe.

Hrvatski Sabor je vrlo rascjepkan, izbori pogoduju malim strančicama koji ulaze u Sabor na leđima većih stranaka, bjegovi iz stranaka su rutina itd., i uopće Sabor je politički nekvalitetan i ponekad negativan za razvoj hrvatske demokracije. Novim izbornim zakonom te bi se manjkavosti uglavnom uklonile, dobili bismo mnogo pametniji parlament s kojim bi se mogli ponositi.

Autor: CroExpress, Gojko Borić, Köln Datum objave: 25.05.2020.