Autor: Gojko Borić

Možemo pretpostaviti da će povjesničari jednoga dana prvi tjedan u svibnju god. 2017. označiti mračnim tjednom hrvatske demokracije i hrvatskoga parlamentarizma. Politička magla spustila se na Markov trg u Zagrebu nešto ranije kad su trojica ministara Mosta na javnoj sjednici Vlade glasovali protiv svih ostalih ministara koji su se protivili prijedlogu Socijaldemokratske partije da se otpusti vanstranačkoga ministra financija Zdravka Marića radi njegove navodne upletenosti u propadanje Agrokora jer je jedno vrijeme radio u toj kompaniji pa je po mišljenju ‘crvenih’ morao znati za njezino teško stanje, što ga čini nepodesnim za ministra jer je u sukobu interesa. SDP nije imao nikakvih konkretnih dokaza za Marićevu krivnju što se kasnije vidjelo u saborskoj debati. O sukobu interesa odlučuje odgovarajuće Povjerenstvo, a ne Hrvatski sabor.

Dakle, najveća oporbena stranka trebala je čekati pravorijek Povjerenstva i onda, ako bi sadržaj toga bio protiv Marića, postaviti zahtjev za njegovo razrješenje. Takva je procedura koju nitko ne smije mimoići. Isto se može reći i za tvrdnju mostovaca da je u Agrokoru bilo kriminala za što su mjerodavni isključivo pravosudni organi, a ne političke stranke, vlada i parlament. Dok netko ne biva osuđen radi kriminala vrijedi načelno nedužnosti. Također je posve neprihvatljivo da mostovski ministri glasuju protiv svih ostalih ministara u vladi i tako igraju ulogu ‘opozicije u poziciji’. Takovo nešto jednostavno nigdje nije dopušteno, osim u slučaju da neka stranka temeljem tih ostavki napusti Vladu, pa je predsjednik vlade Andrej Plenković stoga bio potpuno u pravu kad ih je na licu mjesta otpustio i time raskinuo koaliciju preduhitrivši Most.

Svaka koalicija je zajednica kompromisa i međusobnih ustupaka, pogotovo ako postoji velika brojčana razlika u parlamentu između seniorskog i juniorskoga partnera u njoj. Inače koalicija ne može funkcionirati. A to znači da koalicijski saveznici ponekad moraju postupati i protiv svojih uvjerenja i, u najmanju ruku, ostati neutralni ako im se neki postupak većega partnera ne sviđa. S druge pak strane to u manjoj mjeri vrijedi za većeg partnera u koaliciji. U nekim starim demokracijama nije uobičajeno da parlament mora odobriti ministre, to je u mjerodavnosti isključivo predsjednika vlade. Zašto je u Hrvatskoj drukčije može biti predmet diskusija i moguće promjene Zakona o vladi.

Most želi igrati ulogu ‘Svete inkvizicije’

Mostovci se od samog početka svoje nazočnosti u hrvatskoj parlamentarnoj demokraciji ponašaju kao ‘moralizirajuća velesila’ koja u koaliciji igra ulogu kakvu je u katoličkom srednjovjekovlju imala ‘Sveta inkvizicija’: mi smo jedini pošteni, mi diktiramo svim ostalim strankama kako da se ponašaju, mi donosimo najvažnije odluke u Vladi bez obzira na mišljenje naših koalicionara a i oporbe. Neko vrijeme je to moglo izgledati mogućim, ali se uskoro pokazalo neostvarivim na nešto dulji rok. Sjetimo se Mostovljevih pokušaja stvaranja tripatitne vlade, potom prvog koalicijskoga braka s HDZ-om i nestranačkim stručnjakom kao premijerom i sada ovog posljednjeg eksperimenta koji je prije ili kasnije morao propasti. Svojim postupanjem u Plenkovićevoj vladi Most je pokazao da nije uvjerljiv partner ni za koga, pa ako bi bili održani izbori u lipnju ili srpnju (što bi bilo politički najpoštenije premda skupo), svi koji bi ponovno tražili koaliciju s njim gadno bi se opržili. Most treba sam sebe reformirati i prihvatiti da je samo jedna među ostalim strankama u Hrvatskoj i ništa više.

Vodeći mostovci kao da nisu shvatili što je demokracija. Ona je, doduše, u doslovnom prijevodu iz starogrčkoga ‘vladavina naroda’, ali konkretno ipak je samo vladavina slobodno izabranih predstavnika naroda. Pozivanje na narod kao cjelinu u škakljivim stuacijama obično čine lijevi i desni totalitarci. Saborski predstavnici vladajućih stranaka u Hrvatskoj moraju biti svjesni činjenice da ih je izabrala tek trećina građana s pravom glasa, ostali su bili apstinenti i birači oporbe. To ih mora potaknuti na skromnost u svim javnim nastupima, a pogotovo u parlamentu. Osim toga nikako se ne smiju zaboraviti osobine svake prave demokracije kao što su načelo većine, zaštita manjina, prihvaćanje političke oporbe, trodioba vlasti, ustavnost, zaštita temeljnih i građanskih prava i poštivanje ljudskih prava. Prema demokratskim ustavima narod je jedini suveren, ali većinu političkih odluka ipak donose njegovi parlamentarni predstavnici, pa i kad te odluke nemaju većinu prema ispitivanju javnoga mijenja.

To ima pozitivne, ali ponekad negativne posljedice jer narod i većina nisu uvijek u pravu. To se mora otvoreno reći. Karl Popper je jednom rekao da zapravo vlada samo Vlada, a ne narod i parlamentarna većina, u što možemo sumnjati, ali dopustimo da je to ideja koja nije daleko od zbilje. Po njemu mnogo je važnije sprječavati tiraniju i državu tako organizirati da u njoj postoji trodioba vlasti i mogućnosti da se uklanjaju negativna djelovanja vladajućih s pravom da bez nasilja budi svrgnuti. U Hrvatskoj očevidno neki zakoni nisu dovoljno precizni, a i saborski Poslovnik ne odgovara na sve dileme parlamentarnoga života, dok je organiziranje referendumna prilično otežano. To su očevidni nedostatci sadašnje političke situacije u Hrvatskoj.

Hrvatski sabor nije dovoljno demokratski legitimiran

Imajući sve rečeno na umu očevidno je da je hrvatska demokracija vrlo nesavršena i da Hrvatski sabor nije dosad bio najpogodnije mjesto za njezino realiziranje. Prema hrvatskom Ustavu svi su građani Hrvatske ravnopravni po zakonu u svemu i, naravno, u pravu glasa, no u Hrvatskom saboru se nalaze zastupnici iza kojih stoji vema različiti brojevi birača, iza nekih samo nekoliko stotina, iza drugih i do trideset do trideset i pet tisuća. Osam zastupnika nacionalnih manjina i tri zastupnika dijaspore (u stvari iz Bosne i Hercegovine) ulaze u Sabor bez obzira koliko je birača za njih glasovalo, što je izrazito kršenje Ustava. Osim toga, zajedničke stranačke liste omogućuju ulazak u Sabor i onim kandidatima stranaka koji bi u tome bili spriječeni preprekom od 5 posto glasova, a takvih stranaka ima nekoliko u Saboru i često služe kao jezičac na vagi pri formiranju raznih koalicija i vlada. Iz navedenoga možemo zaključiti da Hrvatski sabor nije posve reprezentativan i time da je nedovoljno demokratski.

Začuđuje još neke manjkave posebnosti hrvatskoga parlamentarizma kao što je striktna odjeljenost zakonodavne od izvršne vlasti, naime zastupnici koji uđu u Vladu automatski gube saborski mandat i na njihovo mjesto dolaze ‘zamjenici’ koje nitko nije izabrao. To ne mora biti tako, pravednije bi bilo ako bi ministri istodobno bili i saborski zastupnici kao što je slučaj u brojnim zemljama Europske unije jer time njihova pozicija biva jača. Mi smo u više navrata kritizirali hrvatski Izborni zakon kao nedovoljno demokratski. Njega svakako treba ispraviti tako da iza svakoga narodnog zastupnika bude po prilici isti broj birača. Sve dok se to ne učini Hrvatski sabor ne će biti dovoljno reprezentativan i posljedično nedovoljno prihvatljiv kao demokratska i ustavna institucija. Rekli smo više puta i sada ponavljamo da bi uspostavljanjem dopisnoga glasovanja za sve građane RH, a ne samo za dijasporu, hrvatska demokracija samo dobila. Moglo bi se misliti i na uvođenje obveznoga glasovanja kakvo postoji u Austriji i Belgiji i na proširenje vremena glasovanja na više dana, oboje odredbe u svrhu povećanja izlaznosti na izbore koja je u Hrvatskoj katastrofalno niska.

Mračni tjedan hrvatskoga parlamentarizma i hrvatske demokracije

Mi smo pratili nekoliko dana u prvom tjednu svibnja raspravu u Hrvatskom saboru, dnevno i po pet do šest sati, i bili smo zaprepašteni niskom razinom očitovanja političkih pravaka i diskusijama običnih zastupnika, posebice preko kratkotrajnih replika koje su bile prepune govora mržnje, izbjegavanja činjenica, emocionalnih pretjerivanja, ponavljanja starih neistina, isticanja nepostojeće vlastite važnosti, osobnih vrijeđanja političkih protivnika itd. itd. Mislimo da su sabornici time uništili i ono malo poštovanja u narodu koje su imali, ako su ga uopće imali.

Je li moguće da Sabor može toliko nisko pasti da se pojedini njegovi članovi u svrhu verbalnog uništavanja svojih protivnika posežu do privatnih denunciranja, do kopanja po njihovoj obiteljskoj i osobnoj prošlosti, po njihovu materijalnom stanju izvan zakonski određenih imovinskih kartica i, što je najgore, da uvijek isti provokatori i dosadnjakovići dobivaju mogućnost za svoje degutantne replike. To bi trebalo prekinuti i uvesti drukčiju parlamentarnu praksu, primjerice da se vodstva klubova i neovisni zastupnici prethodno točno dogovore o svojim nastupima u diskusiji nakon izlaganja vladina i glavnog oporbenog predstavnika s točnom količnom vremena pri ćemu veće stranke dobivaju više vremena, a sve skupa bez suvišnih replika koje su prečesto samo primitivno nadmetanje i iživljavanje čudaka kojima zapravo nije mjesto u parlamentu.

Trebalo bi pogledati kako se to radi u parlamentma sa starijom tradicijom. Također predlažemo ukidanje javnih sjednica Vlade koje su samo ‘kazališna predstava’ za naivnu publiku u kojoj ministri ne mogu govoriti ono što stvarno misle, osim Mostovih, a to je onda dovelo do razbijanja sadašnje koalicije. Hrvatskoj parlamentarnoj demokraciji ne treba otkrivati toplu vodu, treba samo pogledati praksu stranih parlamenata, primjerice u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Švedskoj, a što se tiče referenduma treba se donekle (ne sasvim!), orijentirati na Švicarsku. Znamo da su ovo lijepe želje koje vjerojatno neće biti ostvarene, ali neka se zna da su postojali prijedlozi bez čijih ostvarenja Hrvatska može samo klizati unazad, u antidržavni mrak, jer na društvenim mrežama već možemo čitati da bi svi političari trebali pakovati kufere i pobjeći u inozemstvo, a ako to ne učine da ih čeka sudbina bračnog para Ceausescu. A to nije ništa drugo nego poziv na građanski rat!

Datum objave: 08.05.2017.