Hrvatski katolici dugo i predugo čekaju da papa Franjo potpiše dokument o proglašenju svetim blaženoga Alojzija Stepinca.
Odavno slušamo da su sve formalnosti sređene, ali onda je došlo ono zasada najgore: papa je rekao da istinu o Stepincu treba još tražiti. Poglavar Katoličke Crkve je dodao da istinu traži u suradnji sa Srpskom pravoslavnom crkvom, nazvavši njezina patrijarha Irineja – velikim!
Ovdje hrvatskim katolicima, ali ne i samo njima, zastaje dah. Njima nije shvatljivo zašto bi patrijarh Irinej bio velik kad dobro znaju da je u najmanju ruku srpski nacionalist, a Papa je često kritizirao sve nacionalizme. Rimski Pontifex nije objasnio po čemu je srpski Partrijarh velik, po ekumenskom djelovanju zasigurno ne.
Prema informacijama srbijanskih medija može se saznati da srpsko Pravoslavlje i politički analitičari u Srbiji triumfiraju citirajući Papine riječi o ‘velikom’ patrijarhu Irineju, što može samo povećati jaz između katolika i pravoslavnih u državama bivše Jugoslavije, a to očito nije bila namjera pape Franje, no sad je na Vatikanu da nekako ispravi Papinu impluzivnost koja nije rijetka u njegovim nastupima.
Unatoč ovoj kardinalnoj pogrješci poglavara Rimokatoličke Crkve mislim da nije primjerno nazvati ‘Antikristom’. To je preteška riječ koju teološki nije moguće opravdati, no valja reći da se Papu može i smije kritizirati i pri tome ostati katolikom, jer on je nezabludiv samo glede tumnačenja katoličkih dogmi dok sve ostalo podliježe i najžešćim prosudbama ali u okviru civilizacijskih normi i umjerenih riječi.
Papa je ignorirao pismo hrvatskog eopiskopata Irineju
U pismu koje su hrvatski biskupi 18. studenoga 2018. poslali patrijarhu Irineju čitamo što oni zamjeraju poglavaru Srpske pravoslavne crkve: on je tvrdio da Crkva u Hrvata šuti o zlodjelima svojih sunarodnjaka, što nije istina; usporedio je položaj Srba u Crnoj Gori s onim Srba za vrijeme NDH, a da njihov položaj u Hrvatskoj i danas nije bolji, a to je izvan svake zbilje; optužio je neke hrvatske biskupe da su proustaški orijentirani, što se mora označiti klevetom; odbija se tvrdnja Partrijarha kako je Crkva u Hrvata gotovo u svemu zla za razliku od vrha Katoličke Crkve, čime se nastoji zabiti klin između jedne mjesne Crkve i Pape Franje; demantira se Patrijarhova tvrdnja da je Crkva u Hrvata mogla spriječiti posljednji rat u Hrvatskoj; također ga se upozorava kako nije u pravu kad tvrdi da je ‘Srbija tamo gdje god žive Srbi’; ukazuje mu se na to da nikad ne spominje Hrvatsku kao cjelinu nego je dijeli na pokrajine čime ne priznaje Hrvatsku kao državu; također ga se podsjeća da su hrvatski biskupi upozorili na prijestupe svojih sunarodnjaka nakon ‘Oluje’; ističu kako Patrijarh ne uzima u obzir nastojanja hrvatskih biskupa oko pomirenja i opraštanja kao što ga se i podsjeća na neodgovaranje na njihova pisma upućena preko papinskog nuncija u Beogradu, kao i na izostanak sastanaka zajedničkih komisija za međusobne odnose radi nečinjenja Srpske pravoslavne crkve.
Ovo pismo hrvatskih biskupa srpskom Patrijarhu očito je moralo biti poznato Vatikanu, u prvom redu Papi, ali on ga nije uzeo u obzir iz čega se može svašta zaključiti, prije svega neuvažavanje stavova Crkve u Hrvata u njezinu odnosu spram Srpske pravoslavne crkve.
Presedan da jedna crkva suodlučuje u proglašenju sveca druge crkve
Po riječima predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, odluka da se Srpska pravoslavna crkva konzultira u slučaju kanonizacije jednog katoličkoga blaženika, konkretno Stepinca, ‘presedan je’, rekavši kako ‘još nije čuo da se neka (druga) Crkva uplitala u proces kanonizacije i da je Papa to uvažavao.’ Srpska pravoslavna crkva to koristi da blokira kanonizaciju, a to je politika, veli nadbiskup Puljić.
On dalje kaže kako je Stepinac ‘volio hrvatsku državu’, ali da je ‘vrlo oštro nastupao u pogledu nekih postupaka koje je tadašnji režim činio’, što konkretizira da je Stepinac najmanje preko trideset puta intervenirao tražeći audijenciju kod Pavelića dok Poglavnik nikad nije došao na Kaptol. Kako je javila Informativna katolička agencija, nadbiskup Puljić je izjavio da je Stepinac ‘kod Kongregacije obrađen kao sveti čovjek. Osim toga, potvrđeno je i čudo. Tko će sad govoriti protiv Neba? Ali uplela se politika samom rečenicom: ‘Nije dovoljno činio, mogao je više.’ A bio je hrabar, činio je na vlastitu štetu i riskirao svoj život’, istakao je monsinjor Puljić.
Stepinac je pozdravio NDH kao i većina Hrvata
Neosporna je povijesna istina da je Katolička Crkva pozdravila proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, uostalom kao i većina hrvatskih političkih obitelji, počevši od svih rodoljuba, potom desnog krila HSS-a i većine hrvatskih muslimana, pa se može reći da je oko 70 do 80 posto stanovništva NDH u početku bilo za hrvatsku neovisnost, dakako ne znajući što su ustaše donijele u svom političkom ‘partljagu’ iz Italije čiji je vođa Mussolini prisilio Pavelića da mu preda gotovo cijelu Jadransku obalu s pola Dalmacije.
Od tada je počelo raspadanje ustaške NDH. U Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću Katolička Crkva u Hrvata pretrpjela je strašne gubitke. Partizani i četnici ubili su u to vrijeme više od 600 svećenika, redovnika, redovnica i studenata teologije. Njezino ponašanje bilo je točno na crti Vatikana i ondašnjeg Pape Pija XII., za kojega je komunizam bio veće zlo od fašizma i nacionalsocijalizma.
Hrabro Stepinčevo držanje pred komunističkim sudom
Kraljevina Jugoslavija kapitulirala je pod udarcima Sila osovine jer se za nju nitko nije htio boriti, a najmanje potlačeni narodi Hrvati, Makedonci i kosovski Albanci.
Na pitanje zašto je Katolička Crkva uvažila Nezavisnu Državu Hrvatsku Stepinac je jasno odgovorio pred komunističkim sudom: ‘Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji… Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika, istaknutim u Jalti i Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo hrvatskom narodu?
Sveta stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom ni smio pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća. Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.’
Stepinac smjelo kritizira postupke ustaškoga režima
Istini za volju mora se priznati da su prvi koraci hrvatske Vlade 1941. bili pozitivni za Crkvu i time za većinu hrvatskoga naroda. Najvažniji Stepinčev biograf Aleksa Benigar iznosi u svojoj knjizi ‘Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal’ koje su pogrješke ipak počinile nove hrvatske vlasti, te ih navodi: ustaška prisega nije se slagala s kršćanskim načelima jer su uz raspelo stajali pištolj i nož; Zakon o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda bio je nečovječan jer je bio uperen protiv Židova i Roma; zakonske odredbe o prijelazu iz jedne vjere u drugu nije se slagao s načelima Katoličke Crkve; zatvaranje pravoslavnih institucija bilo je protivno stoljetnoj hrvatskoj tradiciji i što je najgore: progoni Židova, Srba i Roma samo zbog njihove pripadnosti tim narodima nije se moglo ničim opravdati.
Stepinac se posebno zauzimao za hrvatske Židove
Stepinac nije bio politički čovjek, ali se držao Papinskih enciklika, posebice enciklike Pija XI. ‘Mit brennender Sorge’ u kojoj je Sveti otac osudio nacistički rasizam kao teoriju i praksu. Poslije proglašenje NDH 10. travnja 1941. Stepinac je u više navrata izražavao svoju zabrinutost glede savezništva s nacističkom Njemačkom, rekavši jednom svom sugovorniku: ‘Ne viruj Nimcu, ko ni zimskom suncu’, što su bile riječi Krste Frankopana temeljem negativnih iskustava s austrijskim Nijemcima. Kad je ugledao mladež na Jelačić placu kako pozdravlja njemačke postrojbe zabrinuto je primjetio: ‘Tko sretniji od mene da nastupi slobodna Hrvatska, no ne mogu je očekivati od poganske Njemačke… Osim toga u političkom pogledu ne vjerujem Hitleru, da će nam pomoći do samostalne Hrvatske, za čime i te kako čeznem.’
Ovo su bile proročanske riječi jer Hitler je planirao nakon uništenja Židova masovne progone kršćana, prije svega katolika, za što postoje svjedočanstva. U pismu tadašnjem hrvatskom ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću nadbiskup Stepinac moli da barem poštedi pokrštene Židove jer, kako piše: ‘Svaki dan gledamo nove proglašene odredbe, jedna stroža od druge, koje pogađaju kao krive čisto nevine osobe.
Upravo danas donose novine jednu odredbu… po kojoj svi Židovi bez razlike moraju nositi jedan poseban znak. Tolike su odredbe te naravi, da mi je jedan ugledni i odgovorni gospodin kazao, da se ni u samoj Njemačkoj rasni zakoni ne primjenjuju s takvom strogošću i brzinom.’ Ovdje moramo podsjetiti na izreku kako su Hrvati ponekad bili ‘dobre sluge loših gospodara’, bilo onih na krajnjoj desnici ili ekstremnoj ljevici.
U pismu Anti Paveliću Stepinac se žali na nečovječno i okrutno postupanje s tzv. nearijevcima, kako se onda nazivalo Židove, te nastavlja: ‘Što više da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koje se deportiraju, imade u novije doba i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem.’
Stepinac se zauzimao i za zagrebačku židovsku bogoštovnu općinu. Preporučio je tadašnjim vlastima da izdaju spasonosnu putovnicu nadrabinu Miroslavu Freibergeru. Spasio je od sigurne smrti brojne Židove – sjetimo se samo Židovskog staračkog doma u Zagrebu – koji su bili proglašeni tzv. počasnim arijevcima. Ako je neki Židov bio u braku s Hrvaticom ili obratno, Stepinac se zauzimao da mogu nesmetano živjeti.
Uostalom, u samim vrhovima ustaške vlasti bilo je Židova i tzv. polužidova, što je naveliko iritiralo Nijemce. Sve to danas izgleda ne baš previše, ali u ono vrijeme bilo je vrlo opasno jer su iznad svih ustaških vlasti ipak bili njemački nacisti, kako je rečeno na nürnberškom procesu gdje su američki suci ustvrdili da su ‘postupci hrvatske vlade bili postupci okupacijskih snaga… Mišljenja smo da je Hrvatska cijelo vrijeme koje ovdje dolazi u obzir bila okupirana zemlja i da je za sve postupke hrvatske vlade odgovorna okupacijska vlast.’
Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 23.05.2019.
