Autor: Ana-Marija Hota/Život u Dublinu
Članak je u cijelost prenesen s bloga Život u Dublinu.
Ajoj. Tu zna biti poprilično drame i negodovanja. Što najviše muči hrvatske majke kada im djeca odsele iz Hrvatske? Bez njih. Sami, jadni, a tek im je dvadeset, trideset ili četrdeset godina. Jadna djeca. Bit će gladni. Većina mama će vas odmalena odgajati na način da se tako nešto nikada ni ne dogodi, sustavnim privlačenjem njihovoj suknjici, suptilnim manipulacijama, a ponekad i otvorenim zabranama o razmišljanju o takvom potezu. Razumljiva je želja naših mama da smo im blizu, razumljivi su i njihovi strahovi, ali nekad malo i pretjeruju zar ne? Nabrojati ću neke od briga koje ih more.
Moje dijete (unuci, praunuci) će biti gladni. Pa što će jesti tamo?
Mislim, realno, većina nas zna kuhati, ali to nijednu hrvatsku majku neće utješiti. Nećete moći do nje na nedjeljni ručak, ona neće moći s punim loncima i vrećicama pokucati na vaša vrata kada pomisli da vam fale zalihe hrane. Zato će majka bez problema potrošiti pola mirovine da vam pošalje ogromne pakete hrvatskih proizvoda u Irsku. Ili poput moje, kada vas posjeti, njena dva kofera će sadržavati isključivo hranu, a odjeću će si morati kupiti novu u Irskoj, jer je za dvomjesečni boravak ponijela dva odjevna predmeta. Samo da ne budemo gladni.
Kome ću prigovarati?
Lakše je kada barem jedno dijete ostane u Hrvatskoj, pa ipak ima osobu kojoj će prigovarati zbog razno raznih stvari, ali navikla je da to radi i vama. Sad odjednom niste blizu, nema uvid u vaš život, nije lako, nije lako.
Pa s kime će se moji unuci igrati?
Jadna djeca. U stranom svijetu, sa to dvoje nesposobnih roditelja, djeca ne znaju ni jezik, uvijek će biti stranci, nema bakine kuhinje. To moje dijete im neće dozvoliti da konzumiraju neograničene količine slatkiša, čokolade. Tuga pregolema.
Nemaju ni svoju kuću, a tu su imali sve!
Ako nemaš stan ili kuću i kredit na 35 godina, to je potpuno neprihvatljivo. Praktički gledano, ti si beskućnik. Nema veze što nisi doživotni rob banke i imaš slobodu odlučivanja i kretanja, u očima prosječne mame, to je veliki problem. Može ti pasti na pamet odseliti još dalje, u Australiju, a što onda?!
A što ako mi dovede zeta-snahu koji je…O Bože, stranac?
O tome se ne priča, ali to sigurno kopka mnoge majke neudanih sinova i kćeri. Jer oženiti se Hrvaticom ili Hrvatom je jedino ispravno. Glavni prioritet. Oženiti se s nekim ‘svojim’, roditi nekoliko lijepe hrvatske dječice. Doduše nijednoj majci niti ta Hrvatica i Hrvat ne bi baš bili po ukusu, ali to je sad za neku potpuno drugu kolumnu (knjigu).
Kad tad će ih istjerati iz te nove zemlje
Moram se pobrinuti da ih sve dočeka spremno. Moja mama ‘želi’ prodati nekretinu koju je naslijedila, ali tu nekretninu nikada nije stavila u oglas. I redovno mi priča kako je to jedno lijepo zagrebačko naselje, sve je blizu, škola, vrtić, dućan, ma divota jedna, odmah se možemo tamo useliti. Moje uporno ponavljanje u svakom medijskom istupu, na blogu, Facebooku, da se u Hrvatsku ne vraćam ni pod koju cijenu, njoj ne znači baš ništa. Kaže brat da uredno skladišti 200 komada vilica, noževa, robu koju čovjek nebi ni u Caritas dao, a sve u slučaju da se jednog dana (uskoro) vratimo siromašni i odbačeni u tu našu lijepu prekrasnu Hrvatsku. Zemlju prepunu opcija, odličnog gospodarskog rasta, sa prekrasnim političarima, bez korupcije, ma čisti raj na zemlji.
I onda ćemo svi zajedno živjeti sretni, nema veze ako budemo i gladni, a djeca nam završe radeći u Konzumu za minimalac. Sve je bolje od te strašne, daleke zemlje u kojoj smo navodno robovi.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je namjerna. Mame i bake, nemojte se ljutiti na mene, znamo da nas volite, ali prihvatite da djeca od trideset godina nisu više djeca i budite sretne kada smo i mi sretni!
Kako su Vaše mame reagirale na odlazak?
Datum objave: 31.03.2016.
