Autor: Mišo Perak/Posavina.org
Kako nas izvještavaju naši mještani, u Posavini je počela berba kukuruza i uz pečenje rakije i pripremu drva za zimu to je sada glavni zadatak i posao naših mještana.
Još ima ljudi koji pamte rađanje sunca iznad naših posavskih ravnica u ranojesenska blaga jutra, još ima onih koji pamte prizore maglovitih krajolika, dok se plave trnjine u živikama i crvene dozreli zadnji glogovi. Jesen u svome krilu donosi neistkani, a prelijepi tepih boja.
Jesen u sepetima nosi klipove kukuruza, glavice kupusa i sve plodove zemlje kojima Bog nagradi čovjeka. Košare se savijaju pod težinom krumpira, mrkve, rotkve, paprike, jabuka, dunja.
Sepeti pomažu do kola donijeti plod ruku čovjekovih .
A kola neprestano drndaju i dovlače u dvorišta sve što će ljude i stoku držati na životu za dugih, studenih zima.Pšenica je već bila uskladištena, a sada je najvažnije bilo tzv. trganje.
Dani, doduše, kraći, zato se ranilo i za prvih modrikastih traka dana, počinjalo je trganje. Vrijedne i složne ruke čuda mogu! Stizale su te ruke otrgati njivu, brže je nekako išlo nego s kopanjem.
Trgači, odnosno berači kukuruza, trgali su klipove, a odmah iza njih domaćin ili oni sami, odvajali zdrave klasove od ča(v)oraka tj. ne ometnutih klipova, dakle bez zrnja, ševeljivi ili nedozrelih.
Lošiji klipovi su stavljani u sepete, a zdravi utovarivani u kola. Prizor za divljenje su bila puna kola klasova (klip kukuruza) što se zlati na jesenskome blagom suncu.
Nije velika žega, kao ljeti, pa ljudi kao da lakše rade, a bitan je i onaj psihološki motiv. Znadu, naime, da poslovi polako idu svome kraju, pa će brzo, kakav-takav, odmor. A i ugodni jesenski dani kao da su vabili na njivu, dok oni kasnojesenski kišno sumorni su bili teret i rataru i njivi čija se zemlja lijepila za čovjeka.
Poslije trganja slijedila je žetva klašure ili klasure, tj. kukuruzne stabljike.
Mnogi redovi sijerka ili metline već su bili požnjeveni i od njih napravljene metle. Ostalo je još malo za novu božićnu metlu. Ostat će još koji redak rosenjaka, tj. budućih pečenjaka. Osobito su u jesen bili slasni.
Želo se srpom. Požnjeveno snoplje se snosilo u tzv. babure. Klasura se odvozila kući i slagala, opet u kolibanje, iza štale ili djela u klaševnjak. Jest, da i nije bila baš naročito hranjiva za stoku, ali u kombinaciji sa sjenom i djetelinom, zima se nekako preživljavala. Klasura im je služila i kao ‘prostjerka’ u nedostatku slame. Bolje i to nego zemljani pod, mislili smo tada.
Klasura, točnije njezin pri dnu osječni dio, bio je vrlo oštar i nije bilo dobro nabosti se na njega. Zato je sljedeća faza iza trganja i žetve klasure bila sasjecanje, odnosno zaoravanje tih ostataka.
Datum objave: 12.09.2018.
