Pogled iz iseljeništva

Izbori za Hrvatski sabor s dosad najvećim sudjelovanjem birača, ipak nisu donijeli nikakvo rješenje sveopće državne i društvene krize u našoj zemlji, a razlozi za to su, među ostalim, u nedemokratskom Izbornom zakonu, povijesno neobranjivoj Preambuli hrvatskoga ustava,  stalnoj i primitivnoj  svađi između predsjednika Republike Zorana Milanovića i Vlade premijera Andreja Plenkovića i svim ostalim nedostatcima hrvatske demokracije, koji su svima poznati, a odgovorni političari ih ne diraju.

Jednostavno rečeno: država i društvo nalaze se na rubru propasti, prijedloga za rješenje krize ima, ali nitko od odgovornih i moćnih nema hrabrosti da se upusti u zakonsko i praktično uklanjanje krize ili točnije formulirano s množinom kriza koje prijete uništenjem države i raspadanjem društva.

Pođimo od završetka predizborne kampanje, nadprosječno velikim izlaskom birača i zakulisanim razgovorima između stranaka koje tvrde da su samo one pozvane da formiraju vladu i zagospodare Hrvatskom u iduće četiri godine.

Rekli bismo, ništa novo pod kapom nebeskom. Bilo je i gorih slučajeva u nekim zapadnim zemljama, primjerice Belgija je jednom čekala pola godine da se slože stranke o vladi, pa nikome ništa. No Hrvatska je mlada demokracija i stoga mora biti stroža glede pregovora o vladi nego neke starije demokratske zemlje koje dobro žive i tijekom vladanja tehničkih vlada.

Glede Hrvatske političkim bi strankama trebalo biti jasno da sklapanje bilo kakve koalicijske vlade one moraju biti do kraja elastične i ne postavljati budućim partnerima neizvedive uvjete, a tzv. seniorski partneri moraju znati da će svojim juniorskim koalicionarima trebati dati neka veća prava i ministarstva koja ne zaslužuju temeljem svojih izbornih rezultata.

Glavni problem buduće hrvatske vlade nešto desnije od centra je inzistiranje Pupovčeve stranke da uđe u vladu.

U zakonu o nacionalnim manjinama nije zapisano da bilo koja srpska ili njoj srodna manjinska stranka mora biti predstavljena u izvršnoj vlasti, a takvih slučajeva nema ni u praksi država članica Europske Unije. U hrvatskom slučaju tim više što za Samostalnu demokratsku srpsku stranku, SDSS glasa manji dio pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj, oni obično daju najviše glasova socijaldemokratima.

Ovo znači da Pupovčevo „naricanje“ kako SDSS ne će dopustiti da je uklone s ministarskih stolica nije na mjestu i treba shvatiti kao njegov uobičajeni pritisak da išićari što više novca i utjecaja u svim hrvatskim vladama.

Ove ucjene bi trebalo prekinuti.

A ako Pupovčeva „manjina u manjini“ zaprijeti kako će buduću vladu podupirati u Hrvatskom saboru bez obzira nalazila se ili se ne nalazila u vladi,  u tome je nitko ne može spriječiti jer su narodni zastupnici, bilo kojoj stranci da pripadaju, u prvom redu odgovorni svojoj savjesti, barem na papiru. No ovaj Pupovčev film vjerojatno ne ćemo gledati.

Kao zadnja linija obrane njegovih privilegija vjerojatno će biti obećanje nove vlade da i dalje sufinancira „Novosti“ nasljednika huškačkoga i antihrvatskoga „Feral Tribunea“ koje zadnjih godina izlaženja više nisu čitali ni njegovi suradnici, dakle štete nisu bile velike, što se može reći i za „Novosti“.

Nažalost, kako Hrvatska Demoratska Zajednica, tako i njoj protivničke stranke ne očituju se što bi trebalo konkretno promijeniti u hrvatskom zakonodavstvu da bi Sabor postao kvalitetniji i borba protiv političkih provalija učinkovita i trajna.

Nije dovoljno napadati HDZ za sve nedaće hrvatske demokracije, potrebno je točno navesti što nova vlada mora poduzeti da bi zaustavila nepogode korupcije, klijentelizma i pljačke narodne imovine.

U Hrvatskoj se ne će bolje živjeti ako buduća oporba samo izvikuje parole o korupciji i ostalim sramotama našeg političkoga života, okrivljujući za to samo HDZ. Naime s riječi treba prijeći na djela i to osnažiti većini, ali i šire prihvatljivim zakonima.

No ako pogledamo tko je sve iskoristio nakaradni Izborni zakon i ušao u Hrvatski sabor, bilo preko vladajućih ili oporbenih stranaka, nismo uvjereni da će oni biti uspješni u radu na ozdravljenju hrvatskog političkoga života.

Hrvatska zasigurno ima mladih i politikom neiskrivljenih ljudi koji bi ju mogli preporoditi, ali oni kao da se boje „isprljati ruke“, nažalost ne ide bez toga pa su na redu oni da uhvate metle i počiste smeće u kući i pred kućnim vratima, a ne da iseljavaju u Irsku ili Njemačku i odatle kukaju radi hrvatskih političkih nedaća.

Autor: Gojko Borič/Köln Datum objave: 29.04.2024.