Sredinom rujna u Švedskoj se dogodilo malo političko čudo, na izborima za parlament tankom je većinom pobjedila desnica, pa je tako navodno ekstremna stranka „Švedski demokrati“ dospjela na drugo mjesto odmah iza socijaldemokrata koji su dosad desetljećima imali „pretplatu“ na vodeće mjesto u parlamentu i time položaj predsjednika vlade.

Dosadašnja predsjednica vlade socijaldemokratkinja Magdalena Andersson, najavila je ostavku, a njezino mjesto na čelu vlade mogao bi dobiti predsjednik „Umjerenih konzervativaca“ Ulf Kristersson, premda je njegova stranka u desničarskom bloku iza „Švedskih demokrata“, no njihov predsjednik Jimmie Akesson nije prihvatljiv za ostale pobjedničke stranke. Bilo kako bilo, švedski socijaldemokrati odlaze u „zasluženu oporbu“  što je za skandinavske prilike velika novost.

Ali ne samo za tamošnje prilike nego i za države Europske Unije i članice NATO-a koje su se radovale skorom ulasku ove zemlje u zapadni obrambeni savez, a sad bi ta  suradnja mogla biti malo zamršenija jer su švedski konzervativci bliži Orbanovoj Mađarskoj nego ljevičarskoj Njemačkoj. Pobjeda konzervativaca na parlamentarnim izborima u Švedskoj ima svoje uzroke ponajviše u tamošnjoj unutarnoj politici, prvenstveno glede odnosa prema izbjeglicama koje je Švedska primila, s obzirom na broj svojih stanovnika, u mnogo većem omjeru nego ostale zapadnoeuropske zemlje, a s izbjeglicama došli su i razni kriminalci koju narušavaju idilu uređenog švedskoga društva.

Osim toga konzervativci u ovoj zemlji bune se protiv prevelike uloge države u gospodarstvu i socijalnim pitanjima pa ponekad izgleda kao da Država nema povjerenja u svoje građane. Još se točno ne znaju obrisi politke buduće švedske vlade jer konzervativci moraju najprije srediti svoje međusobne odnose no može se sigurno reći  da će nova vlada donijeti odluke koje će bitno promijeniti dosadašnju politiku u nizu važnih segmenata švedskoga društva. U vanjskoj politici nekih većih promjena valjda ne će biti, tim više što je  učlanjenje Švedske u NATO i u agendi konzervativnoga tabora.

Kako rekosmo, na sjeveru Europe dogodilo se malo političko čudo, a ono se, kako sada izgleda, priprema i za jug Europe, u Italiji u kojoj su 25. rujna održani parlamentarni izbori s pobjedom desnog bloka stranaka na čelu sa strankom „Fratelli d´Italia“, FdI,( Talijanska braća) pod vodstvom bivše novinarke i bivše najmlađe ministrice u povijesti Italije Giorgie Meloni.

Većina novinara i političkih analitičara donedavno su tvrdili da je ta stranka ne samo postfašistička, ma što to značilo, nego i antieuropska sa svim oznakama suprotnim ustaljenim demokracijama u Europskoj Uniji. No gospođa Meloni, jedna energična i simpatična političarka, osuđuje rusku vojnu intervenciju u Ukrajini, ne želi da Italija izađe iz EU-a i napusti eurozonu, kako joj predbacuju „srednjostrujaški“ mediji. Stranka FdI dobila je najviše mandata na nedjeljnim  izborima u Italiji ali njoj su potrebne još barem dvije konzervativne stranke, a nude se Lega Mattea Salvinija i Forza Italia Silvia Berlusconija da obrazuju solidnu koaliciju koja će barem četiri godine upravljati zemljom na Apeninskom poluotoku.

Kako vidimo u Italiji se dogodilo „švedsko čudo“ bez obzira što su prilike u te dvije države različite, no jedno im je zajedničko, naime da su savezi konzervativnih stranaka mogući ako one uspostave međusobno povjerenje i nađu zajednički nazivnik za veći dio svojih politika.

Pri čemu ostale konzervativne stranke ne ometa stanovita sentimentalnost „Talijanske braće“ prema ostavštini fašizma i Ducea Benita Mussolinija. Vrijedno je istaknuti da u zemlji u kojoj se rodio fašizam nema protiv njega takvih zagriženih protivnika kao u Hrvatskoj u kojoj je fašizam upitan i kad je riječ o ustašama, (vidi knjigu Ernsta Noltea: Die faschistischen Bewegungen, naklada dtv, München,1966.).

Ovdje morano naglasiti da uglavnom svi ljevičari i dio umjerenjaka često projeciraju na tzv. ekstremne stranke u konzervatiovnom taboru neke svoje predrasude koje nemaju veze sa zbiljom. Za gospođu Meloni fašizam je prošlost koja se ne može ponoviti, dok neki pristaše njezine politike tvrde „kako u fašizmu nije bilo sve negativno“, dakle isto ono što naši jugonostalgičari govore za Titovo razdoblje. Zar nije nedavno izbačeni član Socijaldemokratske partije u Hrvatskoj Viktor Gotovac najavio povratak imena maršala Tita na sadašnji Trg Republike Hrvatske u Zagrebu, povratak imena jednog od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća u svijetu. Doduše, Mussolinijeva znamenja nalazimo na više javnih mjesta u Italiji, no isto toliko kao i Titova u nekim djelovima Hrvatske, pa što onda: zar zbog toga prijeti smak svijeta?

Svakako ne.

I na kraju postavljamo krucijalno pitanje jesu li švedski i talijanski politički modeli mogući nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj? Vjerojatno ne, jer hrvatski je konzervativni tabor toliko međusobno posvađan da bi, ako bi slučajno pobijedio na izborima, prokockao tu svoju pobjedu, onako kako je to učinio Miroslav Škoro koji je kao treći na predsjedničkim izborima „zaboravio“ pozvati svoje birače da glasaju za drugu u završnici izbora Kolindu Grabar Kitarović i tako spriječe pobjedu notornog svađalice Zorana Milanovića. Pitamo se je li moguća bilo kakva koalicijska suradnja između stranaka desno od HDZ-a? Vjerojatno nije i to je onda hrvatska politička sramota i tragedija. Bilo bi mi drago ako bih se u ovome prevario.

Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 27.09.2022.