Autor: Z.S.

Išao sam u petak ujutro do trgovine. Sunce prži, a ja sam na raskrižju jedne zagrebačke avenije, na području između dvije zebre. Prvu zebru sam prošao. Ispred mene je druga, na koju vozači skreću lijevo u trenutku dok je zeleno i njima i pješacima. Vozače veliko blješteće žuto svjetlo na semaforu upozorava da je pješacima zeleno i da moraju stati.

Par metara ispred mene djevojka, rekao bih srednjoškolka, izlazi na zebru. Gledam ravno prema njoj. Vidim da ne gleda desno, a prema njoj ide automobil. Ne vozi punom brzinom jer skreće lijevo, ali vozi prebrzo. Udara je u bok, djevojka se prevrće u zraku i pada na beton. Vozač je uopće nije vidio sve dok je nije udario. Ne znam kud je gledao, ali na cestu nije jer raskrižje je dosta pregledno. Jednostavno, vozio je prebrzo, nepažljivo i zakočio je tek nakon što je djevojka napravila kolut u zraku.

Vozač je odmah izašao iz automobila i pomagao djevojci. Ona zapomaže od boli, lice joj je krvavo, no pri svijesti je. Čak i viče na njega da li vidi što je napravio. On je bez riječi. Što joj i može reći? Oprosti?

Kraj mjesta nesreće istu sekundu staje ZET-ov autobus i nekoliko automobila. Okupili smo se oko djevojke i svatko je pokušao nešto napraviti da pomogne – neki su zvali hitnu, netko je izvadio kišobran da djevojku zaštiti od žarkog sunca, drugi su je smirivali. I malo uspjeli u tome. Tražila je mobitel da nazove majku da joj kaže da ju je upravo udario automobil.

Hitna pomoć je stigla vrlo brzo. Odvezli su djevojku kolima u bolnicu. Mjesto nesreće se ubrzo raščistilo. Ostali smo ja kao očevidac, prometni policajac i vozač, čekajući ekipu za očevid.

Da se vratim na trenutak nesreće. Stvar koju sam prvo primijetio kad sam prišao djevojci i vozaču, koji je izašao iz automobila, je da je on usred njezinog zapomaganja, pokušavajući joj pomoći, zaplakao. Ne znam je li plakao zbog nje ili zbog sebe, zbog očaja ili straha, zbog tuge kad je sluša kako zapomaže. Kad razmišljam o svemu, taj mi je detalj nekako najviše u sjećanju.

Jer kasno je plakati kad se nesreća dogodi.

Pješaci, gledajte lijevo-desno kad idete preko zebre. To nas uče još od vrtićkih dana. Ne možete se pouzdati da će vas netko drugi paziti u prometu, ako se sami ne pazite.

Vozači, koliko puta ste punom brzinom prešli preko zebre? Vaš automobil teži tonu i više, vaš je automobil u usporedbi s krhkim ljudskim tijelom metalna zvijer. Kada udarite u pješaka, slomit ćete ga sve i da vozite 40 na sat.

Na mjestu ovog vozača ili djevojke ste mogli biti vi ili vaše dijete. Ili vaš prijatelj, član obitelji. Život vrijedi više od trenutka komfora.

Datum objave: 09.06.2018.