Autor: Z.S./Facebook
U avanturu života uputio se Igor kada je krenuo na put iz Zagreba u Novi Zeland i svoje doživljaje opisao na Facebooku. Nakon što je u prvom dijelu opisao kako je stigao u München, u drugom svoje doživljaje iz Bangkoka i put u Auckland, a u trećem dolazak u glavni grad Novog Zelanda, u četvrtom dovršava svoju priču. Sretno ili nesretno? Saznajte u nastavku.
>>> 1. dio: ‘Na aerodromu u Münchenu lupaju cajke kao na Balkanu’
>>> 2. dio: ‘Negdje iznad Australije, palo mi je na pamet da avioni padaju’
>>> 3. dio ‘Na aerodromu u Novom Zelandu me dočekala mama mog novog direktora’
‘Zbog vremenske razlike i promjene klime ne spavaš ili spavaš u intervalima od sat vremena. Subota ujutro 6h. Nakon treće promijenjene majice mi je dosadilo pa sam ustao, umio se, oprao zube i napravio sve ono što se radi ujutro. 6.45 h. Pokušavam zbrojiti na prste koliko je sati doma. Ništa, matematika nula bodova…Otvorim zadnju limenku pive (znam i sam da je rano jutro), zapalim pljugu, promuklo zakašljem i izađem iz sobe.
Sve je drukčije, vegetacija, vrijeme, temperatura…Sve. Ovdje se u dva sata promijene tri godišnja doba. Istovremeno ti trebaju i sunčane naočale i kišobran. Odlučih otići negdje na kavu i razmisliti o situaciji. U 7.30h u subotu ujutro na NZ-u nemaš gdje popiti kavu. Niti jedna birtija ne radi. Kakva je ovo zemlja? Uspio sam pronaći nekog Koreanca koji mi je dao kavu za van, ako se taj žmulj može nazvati kavom. Prezrivo sam frknuo nosom, ali bolje išta nego voda. Heath me zvao, dolazi po mene u 11h. Frajer je bio točan što me malo razveselilo. Prvo rukovanje, a na mom licu smiješa. Tip je pametan, ubacio je moj kufer u Navaru i odveo k sebi na ranč za iduća dva dana.
Ovdje su ljudi čudni. Svi ti žele pomoći, svi se brinu da li dovoljno jedeš, da li dovoljno spavaš, kako si spavao, jesi li gladan, jesi li žedan, fali li ti što i želiš li nešto. Alooo, pa ja sam došao iz Hrvatske, u njoj isto svi gledaju tuđa posla! No doduše na malo drugačiji način. Nakon dva dana sam bio debelo zblesiran srdačnošću, otvorenošću i dobrim namjerama. U iduća dva dana sam uz njegovu ogromnu pomoć kupio auto, laptop, pronašao stan i počeo raditi.
Tek sad, nakon nekoliko dana života ovdje (sutra je točno tjedan da sam stigao), vidim kako me ekipa sa Markovog Trga uništila kao osobu, kao jednu dušu i sa kojom sam količinom stresa došao ovdje. Ne znam koliko će mi vremena trebati da se oporavim od svih s*anja koja su ostala iza mene. Ovdje se nitko ne bavi politikom. Najčudnije mi je to što ovdje nitko ne skuplja boce i ne kopa po smeću. Na Novom Zelandu nema depresivnih lica ujutro. Dok iz North Shora ujutro kombijem putujemo na posao, vidim kako ljudi usred gužve (što je ovdje normalno) u autima pjevaju.
Svi s kojima sam se upoznao me doživljavaju kao ludog Hrvata zbog tog grča u želucu. Nije im bed ponavljati iz dana u dan: ‘Relax Igor, just relax…’ Iz njihove perspektive, isto kao i iz perspektive ljudi koje sam ostavio, učinio sam ludi korak. Otišao sam na kraj… ili možda na početak svijeta? Tu sam, živ sam, zdrav sam manje-više, kao i svi,s jednom razlikom. Ovdje se opet osjećam živim.’
Datum objave: 10.10.2014.
