Prije 25 godina, prvi put sam otišao u SAD, gdje sam proveo sedam i pol godina. Avantura, želja za promjenom i mogućnosti koje su se otvarale, bile su dovoljne da se otisnem u (ne)poznato.
Ova je priča jedna od brojnih gastarbajterskih priča, priča o prvom danu i dolasku, početak jednog prekrasnog, životnog poglavlja koji vas u potpunosti promjeni.
Nabolje, zasigurno.
Da mi je netko rekao da ću u džepu, relativno modernih hlača, imati diplomu fakulteta koji me počeo zanimati na posljednjoj godini i da ću onako pun sebe i vjere u svoje mogućnosti, nažalost biti bez previše novčića, vjerovatno bih ga pogledao suosjećajnim pogledom kao nekog tko je zavidan na sve moje buduće ideje i snove, a kojih se zasigurno sam boji ostvariti.
A moji snovi i nisu baš bili za baciti. Barem sam tako mislio. Svjetska karijera rock-zvijezde (budući da sam svirao po bendovima od svoje trinaeste godine) vješto je virila iza kuta i zavodljivo se smješkala, pazeći da moja mantrična zasljepljenost o uspjehu nipošto ne popusti. Pa da, moji rifovi na gitari i pjesme sa dobrim aranžmanima, nešto su što će prodrmati svijet. I prodrmale su. Moj svijet. I to u trenutku kad sam saznao da nekim čudom, u našoj obitelji postoji daleki rođak koji živi u SAD-u i to punih 30-ak godina, vidio me kad sam bio dijete i gle novog čuda, poziva me da dođem do njega te upoznam inačicu boljeg života.
„O, yeah boy“, progovorio je Amerikanac iz „Malog mista“ u meni dok sam šetajući splitskom Rivom zamišljao nešto što se ni ne može zamisliti, bijeg iz dosadne, učmale, kvazi-umjetničke sredine, naravno, praćen budnim okom poznanika i tzv. prijatelja koji su u meni prepoznali siguran ulog u buduću investiciju.“Ma to ti je prava stvar, da mogu i ja bi otišao“, „Kreni, ali nemoj zaboraviti odakle dolaziš“, „Reći ću ti što ćeš mi donijeti kad budeš dolazio u posjet“. Savjeti su bili savršeni. Lišeni dubine, a naročito pameti, lagano su se odbijali od moje uho, bradu i kosu koja je slobodno lepršala, već u mislima, po bespućima američkih prerija i gradova.
Idem u Sjedinjene američke države!
S tri stotine dolara gotovine u džepu (posudili roditelji), povratnom avionskom kartom za Detroit (opet roditelji, na kredit od pet rata!) turističkom vizom na šest mjeseci (blagost veleposlanstva SAD-a) i jednom putnom torbom, krenuo sam čvrstim koracima k izlaznim vratima zračne luke, prema avionu koji je zaglušujuće tutnjao na pisti. Bilo je hladno, snježno poslijepodne u četvrtak, 25. Veljače 1999, u 15:35 sati, dok je jumbo jet na relaciji Amsterdam-Detroit, brzinom od preko 900 km/h jurio bijelo-plavim prostranstvima na visinama od kojih su mi se uši čepile same od sebe.
Ljubazne stjuardese nizozemskog KLM-a, spremno su bile na usluzi u glomaznom avionu koji je s dva kata, dva proreda i s tri do četiri sjedala u redu, više sličio na konferencijsku dvoranu, a ne na avion. Brižnost je bila opravdana, u tom avionu provodili smo sljedećih osam sati, toliko koliko se prije putovalo s autobusom od Splita do Zagreba, dok nisu došle blagodati auto ceste. Odjednom, nosnice mi izritiraju mirisi (sic!) nečeg što će se ubrzo pokazati kao nejestivo. Avionska hrana bez ukusa, koju je s osmijehom donijela ljubazna Stacey. Osmijeh od uha do uha, sa zubima koji se vide i otvoreno pokazuju, to je nešto što će postati zaštitni znak Amerike, nešto što ću viđati na svakom koraku! Lažno, izvještačeno i do krajnjih granica umjetno-pristojno.
Nakon što sam kao pravi debitant prekooceanskih letova, napokon uspio shvatiti kud se stavljaju slušalice za glazbu, da se zapakirane kućne papuče u foliji slobodno mogu obuti i da nisu neobičan suvenir s putovanja, polako sam se mogao opustiti. Ispod mene, gledam kroz prozorčić, bijelo prostranstvo ledene zemlje Greenland. Na pola smo puta do Detroita. S ove točke, nema više povratka. Avion lagano bruji i tutnji, čini se kao da smo u vlaku, dok Schwarzenneger na ekranu upravo prikazivanog filma, svoj stres riješava u obračunu s brojnim negativcima. Umor se miješa s promjenama vremenskih zona, dan u noć, noć u dan. Sklopit ću oči za trenutak… Glas stjuardese budi me iz sna. Pripremite se za slijetanje cijenjeni putnici, približavamo se Detroitu. Kroz oblake, maglu i snijeg, vidim male, drvene kućice, sve liče jedna drugoj, a opet poredane u pravilnom redu i rasporedu. Brdo nebodera u pozadini i velegrad, ipak mi daju dojam da sam na pravom mjestu.
Znači to je ta Amerika. I prva slika za pamćenje. Na aerodromu u Detroitu, bijelac-patuljak s kaubojskim šeširom, sjedi dok mu crni profesionalni čistač, lašti čizme. Oh, men! Da, to je Amerika.
Susret s rođakom i rodbinom koju nikad nisam vidio, prošao je i više nego dobro. Prepoznali su me po bradi, kosi i rockerskom izgledu koji ni u Clevelandu nije bio baš uobičajen.
Večera, lagani razgovor i upoznavanje. U malom smo gradiću Mentoru na jezeru (On The Lake), 30 minuta vožnje od milijunskog Clevelanda. Nešto poput Kaštela i Splita. Samo što ja pogledam kroz prozor, a Splita nigdje, jedino drveće, nisko raslinje i huk tamno-sivog jezera Erie, koje je valovito. Pogledi ukućana su duboko ispitivački i podcjenjivački, naročito dječji. Za tren mi se čini da sam kao neka rijetka životinja na promatranju. Neugoda i osmijeh. Vide se zubi. Američki osmijeh koji sve riješava. Legnem u krevet i misli se roje. Pa ja sam u Americi, prvi dan, prva noć, ne znam ni koliko dugo ću ostati, ni što ću raditi. Previše pitanja i događanja za jedan dan.
San me napokon svlada. Jutro, 6:00, ustajanje. Rođak, desetak godina stariji od mene, s osmijehom ulazi u sobu. „E, pa cousin (rođače), vrijeme je za posao u njegovoj strojarskoj radionici. Idemo, nećeš spavati do podne, nije ti ovo tvoj Split“.
Ha, ha, šaljivo, stvarno ću se nasmijati. A prilagodba, na hranu, ljude, zrak i mirise, pa tu sam tek 24 sata, pomislih? Idemo, sve to ide u hodu, dok teturavim koracima, još ošamućen od avionskog putovanja i promjene vremenskih zona ulazim u rođakov automobil. „Voziš?“- pita me rođak, „Vozim“, „Ali, ne još, kad upoznaš malo bolje grad i ceste“- mudro će on.
Sunce izlazi, tisuću kilometara daleko od Hrvatske, a sjajni vrhovi obasjanih nebodera u daljini navješćuju moj prvi američki dan. Marlboro lights i sunčane naočale. Good morning Cleveland, Ohio!
I tu je kraj. Ili početak. Sedam i pol godina života u SAD-u, intenzivnog, kao ljudski vijek u malom, prošlo je u dobru i zlu, s puno nada, strahova i promašenih snova. Više dobrog nego lošeg. I onda povratak kući i sreća koju čovjek traži i nađe je odmah iza ugla, tu u svom dvorištu. Kontakt je ostao. Regularni pozivi s rodbinom i prijateljima u SAD-u i dogovori o ponovnom dolasku, ovaj put u proširenom sastavu, sa suprugom i kćerkom jer jednom kad dođeš, osjetiš i upoznaš život, slobodu i mogućnosti koju SAD pruža, tako nešto ipak ne zaboravljaš. Goodbye America, do ponovnog susreta…
(Nenad Muštra je po zanimanju magistar novinarstva, živi u Splitu s obitelji, a u SAD-u je živio od 1999-2006. godine. Radio je razne poslove, a između ostalog bio je i prevoditelj te član uredničkog osoblja časopisa Zajedničar, Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu, PA. Posljednjih godina, u Hrvatskoj je zaposlen kao prodajni menadžer različitih brendova auto industrije.)
Autor: CroExpress, Nenad Muštra Datum objave: 07.03.2024.
