‘Ostala sam bez vida. Bez posla. Bez muža. Bez želje za životom. Ali – samo na trenutak.’

Zabilježila: Vanja Došen, urednica Telegramove rubrike Život

Andreja Veljača je zbog dijabetesa postepeno i gotovo neprimjetno ostala bez vida. I ne samo bez vida. Bez posla. Bez muža. Bez svega što je dotad gradila. A na trenutak, i bez želje za životom. Ali – samo na trenutak. Evo njezine priče:

‘Stajala sam potpuno mirno. Imala sam bijelu vjenčanicu na sebi, užasno jednostavnu. Točno onakvu kakvu sam si željela; s tankim bratelicama, ravno rezanu iznad grudi. Gore je bila pripijena uz tijelo, a dole se širila i predivno padala. Imala je sitne ružice od satena. Osjećala sam se lijepo.

Stajala sam potpuno mirno. Ali osjećala sam da se polako počinjem tresti. Očajnički sam se pokušavala opustiti. Diši duboko. Sve će biti okej. Smiri se. Gledala sam u papir ispred sebe. Ništa. Svi su čekali da pročitam što piše, a ja sam osjećala kako mi puls ubrzava. Pogledala sam u čovjeka pored sebe. Ništa. Pogledala sam opet u papir. Ništa.

U tom trenutku na uhu sam čula nježni šapat. Kuma mi je tiho čitala, a ja sam za njom počela ponavljati. Osjećala sam kako mi se puls polako počinje vraćati u normalu. Sve je bilo okej. Kad sam sve izrecitirala bila sam udana. A nešto kasnije sam shvatila, i slijepa.

Možda zvuči blesavo da u trenutku dok sam opipavala svoju vjenčanicu (jer je nisam baš mogla dobro vidjeti) nisam bila svijesna činjenice da sam slijepa. Ali, čudno je kako vas to zaskoči. Prvo mislite da ste kratkovidni. Pa dobijete naočale za kratkovidnost. Onda mjesec dana kasnije shvatite da ste dalekovidni. Pa dobijete naočale za dalekovidnost. A zapravo vam cijeli svijet polako postaje mutan. I svaki dan naprosto, vrlo polako, nestaje.

Jedan posto vida

Događalo se postepeno. I kao sve stvari koje se događaju polako i nježno… najčešće ih ni ne skužite. Imala sam 27 godina kad sam počela gubiti vid. Kad sam napokon shvatila da me dijabetes osljepljuje počela sam se divljački boriti, svim sredstvima. Ali to je problem s dijabetesom; kad vam jednom pokaže što sve može, to najčešće znači da je prekasno.

U mojem slučaju rezultat je staklena očna proteza u desnom oku i lijevo na kojem imam jedan posto vida. Jedan posto. Znam, zvuči kao nula. Ali kad ste slijepi, znači vam kao sto. Na to lijevo oko, kad je dan, čak znam vidjeti lagane obrise. Ne uvijek i ne baš jako uspješno, ali pod pravim kutem i pravim svjetlom… paaa, čak i uspijem razaznati nešto. Neke sjene, boje, pomalo oblike.

Doma, na leću plus 16 koju imam u lijevom oku, stavim naočale plus 22 i zalijepim se najjače što mogu na svoj 117 centimetara velik televizor kako bih pokušala vidjeti kakvu haljinu ima neka cura koja se natječe u The Voiceu. Kad mi se učini da vidim nešto (objekt mora barem tri sekunde mirovati da bih mogla nešto razaznati), onda nazovem mamu da mi je i ona opiše. Ponekad pogodim. Ponekad baš i ne.

Najviše se bojim trenutka kad i ovih jedan posto nestane. I nastupi potpuni mrak. Ali s tim ću se nositi kad do toga dođe. A doći će. Dijabetes mi je dijagnosticiran kad sam bila klinka. Imala sam deset godina. Obitelj mi je prolazila kroz kaotično razdoblje, nitko se nije imao vremena baviti mojim šećerom. Nisam ni ja.

Ukratko, tata i mama su se razišli tek kad sam već imala 20 godina, ali fizičko i psihičko maltretiranje počelo je davno prije. Godinama nisam iz glave mogla izbaciti slike nasilja, maminu nemoć. Stalno sam imala i imat ću noćne more. To je vjerojatno ubrzalo bolest za koju sam ionako imala predispoziciju.

Bez obzira na to mislim da sam bila relativno sretno dijete. Uvijek napeta, uvijek prva, bavila sam se svime; odbojka, badminton, nogomet, klavir… Petnaest godina sam igrala tenis, imala sam sve petice, pomagala sam po kući, tukla sam se s dečkima, igrala se.
U sedmom osnovne izradila sam vrlo jasan i precizan plan: idem u gimnaziju, završit ću Pravo i početi raditi. Tako je i bilo; diplomirala sam za pet godina. Mislim da su mi knjige pomogle da se isključim iz svega što se događalo oko mene. Davale su mi osjećaj kontrole.

Sama u 15 kvadrata

Nekoliko godina kasnije sjedila sam u uredu, radila svoj posao – diplomirana pravnica u uredu državne uprave. Pričala sam o vjenčanju s čovjekom kojeg sam voljela, imali smo zajedničku viziju, živjeli smo u Oroslavlju gdje sam odrasla, uplatili smo stan, planirali smo budućnost… Sve je bilo dobro. I onda je sve nestalo. Kad kažem sve, mislim – sve.

Da možete stisnuti forward, vidjeli biste me kako sjedim sama, u 15 i pol kvadrata unajmljenog stana u Zagrebu, razvedena, slijepa, bez posla, kako vrištim u suzama – vratiiii mi moooooj živooooot! Vratiiiii mi mooooj viiiiid!!!

Danas imam 39 godina. Užasno bih se voljela vidjeti u ogledalu. Volim se šminkati, voljela bih vidjeti radim li to uspješno. Kad se šminkam i dalje to radim u kupaonici, nagnuta pred ogledalom. Navika.

Bolje pamtim tuđa lica nego svoje. Zapravo, nisam uopće sigurna da pamtim svoje. Imam u glavi neke segmentarne slike; nos, brada, oči… Ali cijelo lice… ne, nisam sigurna.
No, zato se sjećam puno drugih stvari; boja, oblika, zgrada, sunca, oblaka, mora. Hm, ja barem mislim da se sjećam.

Sjećam se Julije Roberts u ‘Pretty woman’. Bila mi je predivna. Gledala sam taj film valjda sto puta. I danas ga barem jednom godišnje pogledam, volim raditi stvari koje sam radila kao videća osoba jer si ih tada mogu vizualizirati. Straše me stvari koje nikad nisam doživjela. Teško mi je bez te slike u glavi. Obožavam štikle. Grozno se osjećam kad se sredim za van, obučem haljinu i visoke pete i onda uz to moram nositi glupi štap. Svaki put si pomislim – e baš si seljanka.

Dan danas kad kupujem odjeću mama mi veli: ‘Ma to ti je onak plava kao ona tvoja vesta od prije 15 godina’. Mislim da znam na koju misli. Mrzim šoping. I volim ga. Ja sam žena, nekad sam ga stvarno voljela, ali danas… Isrpljuje me, živčana sam, uvijek netko mora ići sa mnom jer, naravno, ne mogu sama. Taj netko je najčešće mama, jer ona još uvijek pamti koji sam stil voljela kad sam mogla vidjeti. I onda mi ona sve opisuje, a ja pipam, zamišljam, postajem nemirna, očajna, živčana – sve je pretrpano robom, jedna majica puta sto u devet tisuća boja, a ja ne vidim ni jednu. Baš me briga, ne želim ništa, ne pitaj me ništa, samo želim van!

U ormaru imam gomilu košulja, raznih dezena. Na markici sam si napravila oznake, tako da znam koja je koja. Ponekad fulam. Neki dan sam išla na važan sastanak i obukla sam kostim uz koji isključivo i jedino paše čisto bijela košulja. Mislila sam da na sebi imam bijelu košulju, kasnije sam saznala da sam izgledala kao klaun u špricanom, sivo-rozom kostimu i prugastoj košulji. Mrzim kad mi to ljudi ne kažu. Ili kad mi ne kažu da imam mrlju na majici. Ili licu. Ili da mi kosa strši. Ja to, zaboga, ne vidim! Recite mi kad izgledam kao kreten!

Nekad sam bila strašno vizualan tip, sve sam pamtila vizualno. Kad bih učila za ispit bilješke bih si podcrtavala u sto boja. Doslovno su vrištale. Kad je došlo vrijeme da položim državni ispit, već sam bila slijepa. Jedna gospođa mi je čitala, tako sam učila. Bilo je potpuno nemoguće. Nikad prije nisam naučila istinski slušati. Baš ništa nisam mogla upamtiti. Mislim da mi je trebalo dobrih šest mjeseci da zapravo naučim slušati. Baš čuti.

Danas tako funkcioniram. Slušam svoj mobitel. Slušam kompjuter. Slušam uređaje doma. Slušam knjige. Kad ga ubrzam, a to radim uvijek, drugim ljudima moj kompjuter zvuči kao robot na speedu. Ja ga savršeno razumijem.

Kad sam počela gubiti vid prvo sam, naravno, išla oftamologu. Doktorica mi se smijala da sam stara baba jer joj stalno dolazim cendrajući da ne vidim niš. I stvarno, još uvijek čuvam svoj tadašnji nalaz koji kaže da mi je fundus, odnosno očna pozadina, koja je inače znak da dijabetes djeluje na vid, BO – dakle, uredan. Bez ikakvih komplikacija, potpuno čist! Naprosto nije bilo razloga za paniku. Ali meni se i dalje mutilo. Dok sam čitala, dok sam hodala po cesti, dok sam fokusirala face… A to je zapravo pucanje tih krvnih žilica.

Što se zapravo događalo u oku? Zbog dijabetesa, odnosno nedostatka inzulina i visokog šećera, čovjeku propadaju tkiva. A oko je sitan organ koji ima niz mini žilica koje počinju pucati zbog sve slabije prokrvljenosti. Kad puknu onda cijelo oko zaliju krvlju, pa ne vidite ništa… Pritom, očni živac se sve slabije hrani; kod zdrave osobe on je žarko crveni, to znači da je dobro prokrvljen, a kod mene je blago rozi, čak više bijeli nego rozi. Propada jer se kvalitetno ne hrani, a to povlači cijeli niz problema.

Moja osnovna dijagnoza je: dijabetička retinopatija. Međutim, ona je uz sebe povukla i glaukom, zbog njega mi je potpuno otišlo desno oko. Na lijevom oku sam imala ablaciju retine (odljepljenje mrežnice) koja mi je kroz operacije zaljepljena silikonskim uljem. Dan danas osjećam kako mi silikon malo viri iz oka, nije dobro izvađen. Svaka operacija ima svoj ožiljak: u lijevom oku su mi oštećene i šarenica i zjenica. To je ovo oko za koje vidite da nešto nije baš kako treba biti. I to je ukratko to – rodite se kao potpuno videća osoba, a jedan dan ostane samo mrak.

Sjećam se sebe kako pogrbljena s povećalom čitam rješenja na poslu. Tad sam još uvijek imala svoj posao u državnoj upravi i da, mučila sam se s malim slovima, ali funkcionirala sam. Možda s malo više truda, ali jesam. Iako, bila sam svjesna da mi postaje sve gore.

U ljeto 2004. na Vuk Vrhovcu svima je već bilo jasno zašto vidim sve lošije. Tamo sam se i prije liječila zbog dijabetesa, a sada sam bila zbog laserskih zahvata na oku. Njih 14.
Ne znam, čovjek griješi iz neznanja. Vjerojavala sam dok su mi govorili da će mi biti bolje. Nije mi bilo bolje.

Odlazak na psihijatriju

Nakon toga završila sam na Rebru. Jedna operacija se pretvorila u njih devet. Devet operacija u godinu dana. Apsolutno najgore razdoblje mog života. Uvjeti na Rebru tada su bili loši. Užasavajući zapravo. Zamislite jedan odjel s gomilom ljudi koji ne vide. I imaju zajedničku kupaonu. Zajedničke WC-e. Stare grozne WC-e, koje koriste i muškarci i žene. Zapišane. I degutantne. I nemate što raditi. Ne možete gledati televiziju, jer ste slijepi. Ne možete čitati, jer ste slijepi. Ne možete rješavati križaljku, jer ste slijepi. I potpuno nesposobni. Jer ne znate što slijepi ljudi rade da bi ubili vrijeme. Ne znate ništa.

Bila sam sigurna da osim vida gubim i razum. Jednom sam došla na tri dana, ostala sam 37. Trideset i sedam. Trideseti dan dobila sam živčani slom i poslali su me psihijatru. Na rubu snaga samo sam mu rekla: ‘Doktore, ja ne trebam psihijatra. Ja trebam da me puste doma za vikend. Ja se samo moram okupati’

Lažne nade

Bilo je neizdrživo. Iz operacije u operaciju, iz opće anestezije u anesteziju. Iz očaja u dublji očaj. Probudila bih se nakon vitrektomije, misleći da je operacija uspjela. I zapravo jest. Dva puna dana bih vidjela. Dva puna dana bih si dozvolila vjerovati da više nisam slijepa. I onda bih navečer zaspala. I onda bi došlo jutro. I ja bih opet bila slijepa. I tako devet puta. Svaki put ispočetka. Svaki put s istim ishodom. To promijeni čovjeka.

U tom stadiju mozak vam još uvijek ne da da shvatite što vam se zapravo događa, iako su neki znakovi dosta očiti. Recimo, trenutak u kojem vam dečko kojeg ste upravo upoznali na odjelu prepričava svoju situaciju, koja je zabrinjavajuće slična vašoj. Ima dijabetes. Prošao je sve što sada prolazite vi. I slijep je. Pokušava vam objasniti što vas čeka. Pokušava vas pripremiti. Ali ne, vaš mozak ga ne čuje. Naprosto odbija slušati.

‘To su sve gluposti’, samo bih mu odmahnula rukom.
‘Ja uskoro idem doma i izlazim odavde sa svojim vidom’
Sve ostalo bilo mi je neprihvatljivo. A onda sam morala prihvatiti.

Tihomira s odjela nazvala sam tek par mjeseci kasnije, kad sam već bila doma. I kad je mozak prestao ignorirati činjenicu da sam slijepa. Prošla sam kroz brojne faze, a tugovanje je bila jedna od njih; ujutro bih ustala, navukla staru trenirku, mama bi mi prije nego što bi izašla iz kuće rekla: ‘Dete, ne diraj noževe! Ne diraj škare! Ne diraj peglu!’ i onda bih ostala sama. Dovukla bih stolicu do radijatora na zidu, sjela i nalaktila se na njega. I tako bih provela dan. Cijeli dan. Buljeći, iako, jel, nisam mogla buljiti. Samo bih sjedila i mozgala si nešto dok netko od mojih, muž ili mama, ne bi došao kući.

U toj fazi ne zanima vas kako izgledate, kako mirišete, kako djelujete. Naprosto odustanete od sebe i svega oko vas. Ljudi koji mogu vidjeti, kad su u depresiji, sjede po cijele dane na sofi i gledaju serije, filmove, čitaju nešto… Slijepa osoba koja nema pojma što bi slijepa osoba trebala raditi ne radi apsolutno ništa.

Da, razmišljala sam o tome da se ubijem. Nikad nisam došla stvarno do faze da planiram kako ću to učiniti, ali dugo sam priželjkivala da me nema, da se jednostavno jedno jutro – ne probudim. A onda, nakon par mjeseci, došlo je vrijeme da se odlučim. Ili ću se stvarno ubiti ili ću se sabrati. Sljedeći dan nazvala sam Tihomira iz bolnice i pitala ga – oprosti, ali što ti radiš po cijele dane? I tad je sve počelo.
Moj drugi život.

‘Ja ti odem na vlak pa odem do Glavnog. Tamo siđem pa odem do Saveza slijepih u Draškovićevoj. Ili sam na druženjima slijepih ili odem u knjižnicu pa posudim knjige, pa čitam…’ Bilo mi je potpuno nevjerojatno da sve to radi. I još nevjerojatnije da bih i ja to trebala.

Ali da, bilo je vrijeme za novi život. Prvi dio plana bio je: osposobiti se za život i rad kao slijepa osoba. Drugi dio: dobiti natrag svoj posao. I oba su mi spektakularno propala.

Borba da je ne umirove

U tom trenutku još uvijek sam bila na bolovanju, a ideja je bila da odem u ustanovu Vinko Bek u Zagrebu gdje će me u godinu dana potpuno rehabilitirati i osposobiti za život. Živjet ću s drugim slijepim osobama i naučit ću sve: kretat se sa štapom, čitati brajevo pismo, koristit se računalom, kuhati, peglati, živjeti sama, brinuti se o sebi… i na kraju, nadala sam se, raditi.

Trebala sam samo dobiti odobrenje Mirovinskog zavoda kako bi mi rehabilitacija bila pokrivena. To ne bi trebao biti problem; pa valjda su sretni što im dolazi netko tko se očajnički želi vratiti na posao. Ne, ja nisam jedna od onih koji se pokriju po glavi, žive na teret države i sjede doma. Ja ću odraditi svoj dio! Ja ću zaraditi svoju plaću! Ja ću ponovno postati koristan član društva! Hoću starog vraga.

Ne, ja nisam sposobna za normalan život. Zavod za mirovinsko osiguranje je odlučilo da nisam i da je najbolje da se pokrijem po glavi, ostanem doma i čekam da umrem dok mi svaki mjesec na račun sjeda 1500 kuna mirovine i još 350 kuna doplatka za sljepoću. Zaboravi na rehabilitaciju, zaboravi na Vinko Bek, zaboravi na povratak na posao. Ovo je sada tvoj život. Ovo je kraj.

Jedini je problem bio što mene u životu jako pokreće inat. Jednom mi je bivši muž bacio štap na vrh ormara, histerično vičući da mi ne treba. Bilo mu je neugodno hodati sa mnom, svojom slijepom ženom po Oroslavlju. A štap je otkrivao njegovu sramotu. Prije nego što bi ušli u neki kafić morala sam ga sklopiti i spremiti, primiti njega pod ruku i praviti se kao da vidim. Povukao bi me za prvi stol, samo da me nitko ne primijeti.

Danas to pokušavam razumijeti, donekle. To je malo mjesto, svi se znamo, svi o svima pričaju. A ja nisam mogla vidjeti što i on: poglede sažaljenja i šoka. Uz to, morao je i nekako prihvatiti činjenicu da njegova do tada jaka žena, koja je uvijek mogla sve sama i u svemu je uvijek bila prva, sada, zapravo, ne može puno.

I zato mi je bacio štap gore na ormar, jer se nije znao niti htio nositi sa svime što nam se dogodilo. Slijepa kakva jesam, nekako sam se popela na taj ormar i uzela svoj štap. To je prvi put da sam sama savladala trasu od svog stana do mamine kuće. Bilo je zastrašujuće, ali uspjela sam. Kao što sam rekla, mene jako u životu pokreće inat.

Pokretao me i kad sam odlučila tužiti Mirovinsko jer su me htjeli umiroviti. Doduše, četiri godine sam čekala presudu, ali na kraju je došla – ja sam pobijedila.

I svejedno baš ništa nisu naučili na mojem primjeru; nakon mene umirovili su još gomilu ljudi koji su oslijepili. To vam se užasno brzo i nevjerojatno lako može dogoditi; dok ste još u šoku od činjenice da ne vidite – ne znate što želite i ne znate što se događa – vi ste već u mirovini. A tada više nema povratka.

Ilegalno na rehabilitaciji

Ja nisam imala vremena čekati presudu. Sama sam se pobrinula da dobijem rehabilitaciju, morala sam početi živjeti. Doslovno sam pokucala na vrata u Vinko Beku i rekla im da mi treba pomoć. Ne znam ni sama kako i zašto, ali uzeli su me mimo svih propisa. Da, u neku ruku, bila sam tamo u ilegali. Jela sam s njima, spavala sam s njima, učila sam s njima.

No, imala sam puno manje vremena od njih. Ono što su ostali savladavali godinu dana ja sam morala naučiti u četiri mjeseca: grozničavo sam upijala, slušala, pamtila. Umirala sam od straha, ali znala sam da mi je to jedina šansa. Morala sam naučiti.

U tom sam trenutku bila u braku, možda, dvije godine. Vid mi je počeo rapidno deterirati negdje pred vjenčanje, 2004. Oboje smo mislili da je to prolazno. Kad je shvatio da nije, sve se počelo urušavati. Mislim da bih mu danas manje zamjerala da je došao, zagrlio me i rekao – Andreja, ja to ne mogu. Shvatila bih. Poštivala bih ga. Ali nije. Napravio je nešto drugo.

Ta četiri mjeseca u Vinko Beku spavala sam od ponedjeljka do petka. Vikende sam i dalje provodila doma, u Oroslavlju. Sjećam se da sam stalno čekala taj petak da napokon stignem kući; falilo mi je nježnosti, falilo mi je ljubavi, falio mi je moj muž.
S vremenom sam počela shvaćati da ja njemu možda ne falim podjednako. Žena kad ima sumnju, ona se često pokaže točnom.

Jednu večer smo se, kao i svaku do tada, čuli telefonom prije spavanja.
‘Laku noć ljubavi, lijepo mi spavaj’
‘Laku noć, ljubavi’, progugutala sam i ja njemu.
Poklopila sam slušalicu, obukla se, nazvala taksi i pitala koliko bi me koštao put od Zagreba do Oroslavlja. Stigli smo oko 23 sata, platila sam 700 kuna, izašla van iz auta i ušla u mračnu kuću. Nije bio doma. Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislila – imaš sreće, mogla si ih pronaći u svom krevetu.

Čekala sam do 6.45 sati ujutro, sjedeći na krevetu u spavaćoj sobi, kad se napokon vratio. Nikad neću zaboraviti šok u njegovom glasu kad me ugledao. Rekao je da je cijelu noć bio u birtiji. Nije smrdio po alkoholu. Nekoliko mjeseci kasnije, kad sam skupila hrabrosti i prestala samu sebe zavaravati, spakirala sam stvari i ostavila sve iza sebe – njega, dom, Oroslavlje, život koji sam dotad gradila… Sve. To mi je bila najteža odluka u životu. I najbolja. Preselila sam u Zagreb.

Tad sam već volontirala u Hrvatskom savezu slijepih, gdje sam, 2006. godine, počela dolaziti kako bih naučila raditi na računalu. U siječnju 2007. godine uključili su me volonterski u rad svoje Zaklade za školovanje slijepih učenika i studenata.
Svaki dan putovala sam iz Oroslavlja u Zagreb i natrag. Rekli su mi da mogu dolaziti u deset i odlaziti u dva. Dolazila sam u osam i odlazila u četiri. Dok sam bila na relaciji Oroslavlje-Zagreb, trokirala sam od tog tempa. Sad, kad sam odlučila preseliti u Zagreb, jedini kriterij kod najma stana bio je da je blizu Saveza. I da jeftin. Jako jeftin. Naime, tad sam još uvijek bila na bolovanju, tako da je jedini novac koji sam imala bila bijedna naknada od HZZO-a.

Pronašla sam stančić od 15 i pol kvadrata u ulici Crvenog križa za 1300 kuna. Imala sam veliki prozor, mali ormar, jedan stolić, krevet, peć, sudoper, malu kupaonicu s tušem. Prala sam zube nad sudoperom. I preživjela sam. Imala sam sve što mi je trebalo. Od njega mi je trebalo desetak minuta do Saveza u Draškovićevoj. Sjela bih u Zvonimirovoj na tramvaj broj 9, odbrojala tri stanice, prohodala još par metara i bila bih tamo.

Nakon godinu i nešto volontiranja, pravnica iz Saveza je objavila da ide u mirovinu i ponudili su mi njezino mjesto. Sreća pomaže odvažnima, sigurna sam u to. S 30 i nešto godina, to mi je očajnički trebalo. Da zarađujem svoj novac, da opet imam svrhu.

S plaćom sam se mogla i preseliti. Iz 15 i pol kvadrata otišla sam u 30. Promijenila sam nekoliko podstanarskih stanova, ali uvijek u istom kvartu. Morala sam – pa naučila sam ga napamet. Znam gdje mi je Fina, banka, dućan, kafići, moj plac na Kvatriću gdje me kumice poznaju, navode i paze, apsolutno najbolji kebab u gradu, tramvajska stanica, kako do autobusnog, kako do željezničkog… Tamo se osjećam slobodno. Koliko mogu.

I onda sam prije četiri godine potpisala ugovor na neodređeno! Prva stvar koju sam napravila? Otišla sam u banku i podigla stambeni kredit. Nisam se više htjela seljakati, htjela sam nešto svoje. Stan od 40 kvadrata kupila sam u Tuškanovoj i u njemu sam potpuno samostalna. Da me gledate kako se po njemu krećem, nikad ne biste pogodili da sam slijepa. Baš svaka, najmanja stvar, ima svoje mjesto, u centimetar – sljepoća vas nauči apsolutnoj disciplini.
Sokovi – treća polica desno u frižideru.
Ploha za rezanje – desno od frižidera.
Sol – desno, na prvoj polici.
Čaše, šalice i tanjurići – iznad sudopera: manje čaše skroz lijevo, veće čaše u sredini, šalice i tanjurići skroz desno.

Nema traženja, lutanja i opipavanja. Osim kad ima. Ponekad mi mama dođe pa ostavi nešto par centimetara u krivu stranu ili pak na potpuno desetom mjestu. Što me potpuno izluđuje. Trudim se sve manje živcirati oko toga, ako ne mogu pronaći nož koji mi treba – uzmem drugi. U mom životu, zapravo, sve mora biti na špagicu. Jedino tako mogu normalno funkcionirati.

Priznajem, što sam starija, sve me više to umara. Ništa ne može biti sponatno. Ništa ne mogu prepustiti emocijama. Sve mora biti savršeno isplanirano, osmišljeno i isprogramirano. Osjećam da sam postala pomalo gruba, stalno potiskujem emocije. Da bih im uopće mogla pristupiti, moram prvo proći sve ove korake koji većini ljudi dolaze prirodno i obavljaju ih bez trunke razmišljanja ili napora.

Ja, recimo, ne mogu u šetnju, bez da se krvnički usredotočim na put preda mnom. Nema opuštanja. Ja ne mogu u kazalište, bez da žicam nekoga da ide sa mnom, odvede me do mojeg mjesta i onda sjedi sa mnom i tiho mi opisuje što se događa na pozornici. Nema opuštanja. Ja ne mogu mirne duše prihvatiti nečiju pomoć, jer se stalno osjećam dužna. Teško se s toliko godina nositi s osjećajem nesposobnosti i ovisnosti. Stalno ste na oprezu, važete, premišljate… Ne, baš nikad nema opuštanja. Umorna sam. Voljela bih se opustiti.

No, ponekad razmišljam o tome bi li se sve ovako odvilo da nisam ostala slijepa. Bih li ikada ostavila muža za kojeg sam, zapravo, u dubini duše oduvijek znala da nije za mene? Bih li samu sebe natjerala na neke korake koji su bili nužni? Bih li upoznala Davora? Ne bih. To znam da ne bih.

Davora sam upoznala jedno jutro prije šest godina, preko telefona. Bio je petak. Zvala sam ga jer njegov kolega nije mogao ići na jedan od projekata koje organiziramo unutar Saveza, a na kojima radimo na osposobljavanju slijepih osoba za samostalni život. Davor je bio broj dva na popisu.

Projekt sam vodila u Premanturi, gdje Savez ima objekt. Tamo su mi grupe dolazile jedna za drugom, svakih osam dana. Kad je došao, prvi dan smo se već posvađali; sjeo je za stol na ručak, imali smo sarmu, i pitao – tko će mi je narezati? Kad sam mu rekla da si je nareže sam, ljutito se digao i otišao od stola. Sljedeće jutro, kad sam povela cijelu grupu u jutarnju šetnju prije doručka, počeli smo razgovarati. Malo po malo i nismo stali. Zaljubio se. Oboje smo se zaljubili. Priznajem, možda to nije bilo najprofesionalnije od mene, ali bilo je jače od mene. Prvi put nakon razvoda sam opet voljela.

Davor i ja u vezi smo šest godina, ali ne živimo zajedno. On živi u Varaždinu; mi smo vam s 30 i kusur godina ipak paketići, svaki za sebe. A i on radi u Varaždinskim toplicama kao fizioterapeut i ima 15-godišnju kćer Petru koja ga treba uz sebe. Razumijem to i poštujem ga zbog toga. Mi imamo svoje vikende, kad on dođe u Zagreb i tada smo potpuno posvećeni jedno drugome. Uvjereni smo da kad bismo cijelo vrijeme živjeli zajedno, oboje bismo imali 100 kila i bili bismo alkoholičari.

Neki dan su Petra i Davor došli iz Varaždina, svo troje smo otišli na Zdravka Čolića. Petra je bila naš vodič. Do Avenue Malla smo otišli tramvajem, tamo smo prošetali i pozvali taksi jer smo shvatili da ne znamo doći do Arene. U nekom trenutku krenuli smo na potpuno krivu stranu pa nas je taksist morao dozivati i usmjeravati.

Pravila ponašanja na Čolićevom koncertu

Došli smo ranije da nas ne proguta gužva. Kod slijepih to je pravilo – ili ideš prvi ili čekaš, pa ideš zadnji. Bilo je 20.000 ljudi! Petra nam je morala stalno opisivati što se događa, gdje je pozornica, tko je izašao, što rade, što radi publika… Za tinejdžerku ima jako puno strpljenja. Onda si je u jednom trenutku otišla po sok pa je Davor počeo paničariti: ‘Što ako se izgubi?!? Nas dvoje je nikad nećemo moći pronaći! Što da radimo?!?’ Onda se vratila.

Pred kraj smo opet morali krenuti prije svih, uletjeli smo u prvi taksi i pobjegli. Bilo je super, osim što je Davor, zahvaljujući svom apsolutno savršenom sluhu (kad zajedno hodamo ulicom, on samo zbog načina na koji se odbija glas zna jesmo li prošli zgradu, stojimo li pored stupa ili je potpuna čistina), tijekom koncerta detektirao baš svaku pjesmu na kojoj su pustili matricu, pa nas je gnjavio – čujemo li isto. Ne, nisam čula. Ja nemam ni približan sluh kao on. Mislim da je stvar u tome što je on slijep gotovo cijeli život, od rođenja je izrazito slabovidan, a s 15 godina je potpuno oslijepio i otada se oslanja najviše na sluh. Uskoro ide na tečaj Eholokacije, na kojem će naučiti kako se u prostoru kretati bez štapa, samo uz pomoć pucketanja jezikom, coktanja ustima… Potpuno luda stvar. Samo će pratiti kako se odbijaju zvukovi u prostoru i kretat će se pomoću njih. Danas u svijetu slijepi ljudi na taj način voze bicikl, jedre, trče… Mislim da ja to nikad ne bih mogla. Fali mi trčanje. Užasno želim potrčati bez straha.

No, Čolić, da – bilo je zabavno. Jedino mi nije jasno zašto žene toliko vrište za njim? Dobro, ja ga ne mogu vidjeti, ali što nije sad već malo star?
Davoru često znam reći – ‘ti, da mene još i vidiš, sigurno bi me ženio!’
Na što mi on odgovori – ‘ti, da mene vidiš, sigurno bi pobjegla!’
Priča gluposti. Svi koji su ga vidjeli kažu mi da je jako zgodan. Moj tip – visok i crn.
Valjda mi ne lažu.

Iako mi je očito ostalo to – da imam svoj tip, zapravo sam se jako promijenila. Dobro, još uvijek polažem u vizualno puno više od drugih slijepih osoba, naprosto zato jer sam nekad vidjela i jer mislim da to, usprkos svemu, jako govori o čovjeku i daje ti potpunu sliku o nekome, no danas sam ipak opuštenija po tom pitanju. Nisam sigurna je li to došlo sa sljepoćom. Ili s godinama. Vjerojatno oboje pomalo.

Vađenje oka

Davor i ja se jako puno smijemo zajedno. Ponekad, kad se navečer spremamo za krevet, zamišljamo kako bi bilo smiješno da nas u tom trenutku netko može vidjeti – kako svatko vadi i pere svoje stakleno oko. On sa sapunom, ja samo pod vodom. Nama je to normalno, ali prilično sam sigurna da drugima nije.

Kad su mi prvi put spomenuli vađenje oka smrznula sam se. Doslovno. Ne možete zamisliti taj horor. Oko? Iz moje glave? Da ga više nema? Nema šanse. Ali, kao i uvijek, sve je stvar pristupa. Prvi doktor mi je to priopćio otprilike ovako – trpi bol dok možeš, kad više ne budeš mogla izvadit ćemo ti ga. Taj pristup, recimo, nije baš najbolji.
Jer moja reakcija na to je bila: mami si svojoj vadi oko, moje nećeš dirati!

No, oko na koje već godinama ne vidite, s vremenom vam počne propadati. Odumiru živci i to stravično boli. I prilično je ružno. Imala sam sreće da sam do tada već imala doktoricu koja mi je pristupila užasno ljudski. Kad vam polako objasni apsolutno sve, prednosti i ciljeve, pa vas pogladi po glavi i kaže vam – ti si lijepa cura i trebaš imati lijepo oko, kad osjetite tu toplinu, onda horor, nekako, prihvatite lakše. Pa sam im dala da mi izvade oko.

Danas u desnoj očnoj šupljini imam silikonski implantat. Na njemu je staklena očna proteza. To nije ono staro stakleno oko kakvo nose zlikovci u filmovima. Tehnologija je napravila čuda. Imam silikonski implantat u mišićima, pa se proteza miče i izgleda potpuno realistično. Zapravo, danas ljudi češće misle da mi je lijevo oko stakleno, zbog oštećene šarenice i zjenice, a ne desno koje, mislim, danas izgleda savršeno.

Užasno sam zahvalna na slikama koje imam u glavi, a koje sam doživjela dok sam vidjela. Još uvijek sanjam u slikama. Sanjam kao da sam videća osoba. Kad spavam, ja naprosto vidim. Ljudi koji su slijepi od rođenja to ne mogu, oni sanjaju mirise, oblike, zvukove… Jer ne znaju kako izgleda čovjek, ni zgrada, ni nebo. Meni moji snovi pomažu da zadržim te slike u glavi, da ne izblijede potpuno, da ih se držim što dulje mogu.

Ali, onda se na svijetu pojave neke nove stvari koje nikad nisam vidjela i koje si ne mogu zamisliti ni u najluđim snovima. Neke me užasavaju, neke me naprosto stravično zanimaju. Zvuče mi ludo i fantastično. Recimo, kad je izašao Google maps, bila sam izvan sebe. Baš sam neki dan opet prijateljici rekla: ‘Ana, ja bih ti tak voljela to vidjeti. Danima bih sve to stiskala i gledala, ne mogu si uopće zamisliti kak to izgleda’.

Da, volim stvari koje su mi poznate, ići na mjesta na kojima sam bila dok sam vidjela. Recimo, volim ići na more u Sukošan, jer sam tamo išla kao dijete. Tamo znam gdje je plaža, gdje je dućan, gdje su stepenice, ta tri kafića… Imam sliku u glavi i držim je se.

A onda odlučim biti spontana, pa završim negdje na moru gdje se prva tri dana preznojavam i imam grč u želucu dok skužim gdje se što nalazi, gdje neću pasti, gdje ću se okupati, brojim stepenice, mjerim metre…
Prošle godine smo Davor i ja sa svojim slabovidnim prijateljem i njegovom slijepom curom otišli u Duče kod Omiša. Tri slijepa i jedan slabovidni, da te bog oslobodi! Pješčana plaža, a štap ti ne znači apsolutno ništa na njemu. Magistrala, pa je moraš preći. Dućan udaljen kilometar i pol. Strava. Prilično sam sigurna da ću ovo ljeto opet u Sukošan.

U mojem životu sve se vrti oko sljepoće, iako sam u duši još uvijek videća osoba i vapim za stvarima koje ispunjavaju život videćim osobama.
Svi me doživljavaju kroz sljepoću. Društvo me doživljava samo kroz to; jesu li zadovoljene moje socijalne potrebe, znam li brajicu i imam li štap. Ali ja sam toliko više od toga. Ja se volim šminkati, želim pratiti modu, želim znati kako žene danas izgledaju, kakav stil je u modi, kakvi mobiteli su najbolji, želim otići u kino, otići na predstavu, baviti se sportom, plesati zumbu…

Da, ja mogu sve to. Ali moram dati tisuću posto. Za svaku prokletu stvar, najmanju sitnicu – ja moram dati tisuću posto. Jer ako želim na zumbu, onda si moram naći i platiti privatnog učitelja, jer tko će se u grupi posvetiti meni?
Sve što želim moram sama smisliti kako ću. Napraviti plan, postavit si cilj i gurat dok to ne postignem. Sve mora biti prokleto teško. I sve je na meni. Na meni i na onih 350 kuna doplatka koje dobijem kao slijepa osoba.
Koliko god to otrcano zvučalo, ja zaista želim živjeti punim plućima, ali imam osjećaj kao da to nikoga ne zanima. Mi, slijepi, kao da ne postojimo.

Nitko ne vidi ženu, samo slijepu osobu

Godinama dok sam vozila ujutro na posao, gledala sam iz svog auta Zvonka. Zvonko je bio slijepi gospodin iz susjedstva koji je svako jutro išao na svoj posao u Stubičke toplice. I baš svaki put kad bih ga vidjela razmišljala sam o tome kako bih ga mogla povesti sa svojim autom. I baš svaki put to nisam učinila. Zašto? Nemam pojma. Jer nisam znala kako ga pitati. Što mu reći. Kako će ući u auto. Gdje će spremiti taj dugački štap. Sve u vezi njega bilo mi je čudno, bio mi je apstraktan. Danas sam ja vama apstraktna. Ne znate kako da mi pristupite, ne vidite me onako kako ja želim da me vidite.

Prije par godina bila sam na jednom tečaju za usavršavanje za PR menadžera. Svi oko mene bili su videće osobe. Iako su svi bili vrlo okej prema meni, osjetila sam da me sažalijevaju. Isto kao što sam osjetila da me niti jedan muškarac u toj prostoriji nije doživio kao ženu. Ja sam za njih bila slijepa osoba. Niti u jednom trenutku žena. A to je ogromna razlika, vjerujte mi.

Nikad si neću oprostiti što nisam stala Zvonkecu i počela pričati s njim. Grize me to. Danas smo prijatelji, priznala sam mu to i on mi se smije. Ali i on i ja znamo da smo prije moje sljepoće bili dva potpuno različita svijeta. Nedavno sam razmišljala – fali mi novi cilj u životu. Uvijek sam si postavljala velike ciljeve. To me pokreće, daje mi osjećaj da nešto ostvarujem i savladavam. Osposobljavanje za život kao slijepa osoba. Borba s mirovinskim da me ne umirove. Pronazak posla. Selidba iz Oroslavlja u Zagreb. Kupnja vlastitog stana. Sve su to bili veliki ciljevi koje sam ostvarila.

A sad, zapravo, već dugo nemam ništa. Dobro, imam ove male, svakodnevne sitnice. Ali ništa ogromno, ništa što iz temelja, stvarno mijenja život. Zato razmišljam o upisivanju doktorata. Nisam još sigurna što točno, ali će imati veze sa slijepim osobama, sa svime što me kopka. Nekakav psihološko sociološki pristup, kako nas okolina vidi i kako mi vidimo sami sebe.

Očajnička potreba za velikim ciljevima

Razmišljam i o psu. Okej, ljudima koji vide to možda nije velika prekretnica i stepenica koju moraju savladati. Ali meni je. Usamljena sam i jako bih htjela malog psića, možda bichona, ali brinu me logističke stvari.

Recimo:
Što ako ga na cesti napadne veliki pas, a ja ga ne vidim i ne odreagiram na vrijeme?
Kako ću za njim čistiti na cesti kad se pokaka? Kako ću s njim u bus za Varaždin kad idem kod Davora? Imam bezbroj takvih pitanja koja me sada prilično plaše. Ali, to sam si postavila kao neki mogući cilj i smislit ću već nešto, nisam još odustala. Nikad ne odustajem.

Kad sam bila s bivšim mužem, jedna od najbolnijih stvari koje mi je znao reći bila je: ‘ti ne možeš roditi dijete! Ti ne možeš ništa!’ Ne možete si ni zamisliti koliko to boli.
Neki dan je na televiziji bio prilog o udomiteljstvu. Počela sam razmišljati o djeci. Rekla sam curama na poslu kako bi bilo lijepo da posvojim ili udomim dijete.
Jedna od njih u tom je trenutku reagirala potpuno instinktivno i iskreno, samo je ispalila – ‘pa tebi to nikad ne bi dali!’ Iako u dubini duše znam da govori istinu – bila bih samohrani, slijepi roditelj s dijabetesom – svejedno me to pogodilo. Pogađa me još uvijek.
Ja ne mogu imati vlastite djece. Odnosno mogu, ali su trudnoća i porod vrlo riskantni zbog moje bolesti.

Ali, iskreno, sigurna sam da bih bila bolji roditelj od mnogih koji vide. Pogađa me što mogu imati obaveze, ali ne i prava svih ostalih građana. Mogu raditi, plaćati kredit i račune, ali ne mogu imati dijete. Pogađa me što netko drugi donosi tu odluku umjesto mene, kao da sam nesposobna. Želim da to bude moja odluka. I samo moja, kakva god bila.

Ponekad znam razmišljati što bih prvo učinila da progledam (jer da, ja se još uvijek potajno nadam da ću ponovno vidjeti). Mislim da bih sjela u auto i samo vozila. Satima ne bih stala. Danima. Tjednima. Neopisivo mi fali osjećaj slobode koji sam nekad, dok sam mogla vidjeti, imala sjedeći za volanom. Prvi je bio mamin Golf dvojka. Nakon njega sam imala Fiat Punto, pa Audi A4, pa Mercedes C klasa. Auto je bio moje sredstvo opuštanja – naprosto bih se vozila unedogled i razmišljala o svemu i ničemu. Samo bih vozila.

Prije par tjedana bila sam s mamom na kavi. Odjednom, iz čista mira, počela sam plakati. Rascmizdrila sam se kao mala curica. Potpuno se unezvjerila, dugo me nije vidjela kako plačem – radim to užasno rijetko. Gotovo nikada. Ali jednostavno mi je došlo, skupilo mi se. Krenula sam joj objašnjavati da mi se ne da, da sam umorna, da vodim težak život za koji imam sve manje snage. Ona mi je samo odgovorila: ‘Dete, ti si jaka…!’ I znam to, jesam. Samo sam umorna od toga što stalno moram biti jaka.
Kad sam se isplakala bilo mi je bolje. U tom trenutku, nakratko, više nisam bila gruba, isprogramirana Andreja. I prepustila sam se emocijama. Mislim da to mogu pisati kao još jednu malu pobjedu.

Datum objave: 11.04.2015.