Britanske okupacijske vlasti izdale su u siječnju 1947. licencu jednom mladom i nepoznatom novinaru u Hannoveru po imenu Rudolf Augstein da može izdavati tjednik na njemačkom jeziku koji je naknadno dobio ime Der Spiegel, Ogledalo.
On i oni koji su tada bili u njegovoj novinarskoj ekipi nisu ni u najluđim snovima mogli vjerovati da će se njihov časopis razviti u najutjecajniju tiskovinu u poslijeratnoj Njemačkoj. U startu nisu imali ni dovoljno papira da bi mogli tiskati svoj tjednik. Nakon početka rada u Hannoveru Spiegel se prebacio u svoje stalno mjesto izlaženja u Hamburg, lučki grad otvoren prema velikom svijetu i u susjedstvu njegove konkurencije, tjednika Die Zeit i Stern.
Nakon stanovitoga lutanja glede sadržaja i oblika pisanja Spiegel je zauzeo prvo mjesto na popisu ozbiljnih političkih tjednika u demokratskoj Njemačkoj. Nesumnjivo glavnu ulogu u ovom rastu imao je tijekom nekoliko razdoblja glede svoje uloge u tjedniku osnivač, glavni urednik i nakladnik Spiegela Rudolf Augstein, čovjek goleme energije, politički na ljevici, privatno prilično nespokojan, narcis koji je htio da bude voljen premda se nije previše naprezao da to zasluži, kako je rekla njegova sestra u intervjuu koji je objavljen u jubilarnom broju časopisa.
Augstein je do kraja života ostao nepoznat svojoj rodbini i svojti i svojim bliskim suradnicima. Očito je ta tajnovitost bila jedna od poluga njegova neograničena utjecaja u Spiegelovoj nakladnoj kući. Postigavši veliki komercijalni uspjeh on se osmjelio na podjelu svoga poduzeća s iznad 50 posto u korist suradnika dok su drugu polovicu preuzeli nakladna kuća Gruner und Jahr i njegova rodbina. Njegov sin i kćerka zakoračali su njegovim stopama u novinarstvo i to vrlo uspješno. Augstein se pet puta ženio, bio je vrlo bogat ali očito ne baš previše sretan radi toga.
Spiegel se od samoga početka svoga izlaženja trudio da demaskira sve pojedince i institucije u Zapadnoj Njemačkoj koji su igrali falš, odnosno jedno bili na riječima, a drugo na djelima, a takvih nije bilo malo u poslijeratnom demoraliziranom društvu jedne podijeljene nacije nakon 13-godišnje nacističke diktature. Jedno četverogodišnje razdoblje Augstein je bio zastupnik liberalne Slobodne demokratske stranke u njemačkom Bundestagu, ali očito se tu dosađivao pa se ponovno vratio u svoj žurnalistički zanat sa spoznajom da će tu biti utjecajniji nego kao jedan od mnogih zastupnika u parlamentu.
Glavna osebina Spiegela kao novinarskoga produkta odnosila se na njegovu istraživačku djelatnost u potrazi za odkrivanjem društvenih skandala. Kaže se da Spiegel u tu svrhu ima arhiv koji je veći od arhiva njemačke obavještajne službe Bundesnachrichtendiensta. No ta golema zbrika svega i svačega očito ima i jednu manu, naime da su brojni podaci u njoj zastarjeli ali ih Spiegel vjerojatno ne odstranjuje nego i dalje koristi na štetu svoje vjerodostojnosti.
Posebu ulogu u mašineriji pripremanja priloga u tjedniku ima Dokumentacijski odjel koji kontrolira sve činjeničke podatke i po potrebi ih uklanja ako su krivi no po našem mišljenju tu nije uvijek uspješan. Jedan primjer se odnosi na hrvatsku problematiku, odnosno na članak o postjugoslavenskom ratu, kako Nijemci nazivaju naš Domovinski rat, u kojemu autor priloga navodi talijanskoga novinara i književnika te fašista i komunista Kurzia Malapartea koji je u svome putopisu Kaputt spomenuo košaricu ljudskih očiju na stolu poglavnika Ante Pavelića, a Talijan je to sam demantirao u razgovoru s argentinskim dnevnikom La Razon, rekavši da je riječ o ribizlima, kako je to prenjela Hrvatska Revija.
I inače Spiegelovi suradnici koji su pisali o Hrvatskoj često su se u svojim polemičkim prilozima služili primitivnom jugoslavenskom propagandom protiv našega nastojanja da konačno dobijemo državni krov nad glavom. Sam Augstein je u povodu borbe za priznanje Republike Hrvatske objavio oštar komentar protiv toga. Hvala Bogu, njemačka Kohl-Genscherova vlada bila je pametnija od Spiegelovih novinara. U posljednjih nekoliko godina Spiegel više nema dopisnika za Balkan ili jugoistočnu Europu pa su ti prostori bijela mrlja u njegovu vanjskopolitičkom izvještavanju.
Spiegel bismo radi toga mogli nazvati napuklim zvonom koji zbog toga ne zvuči onako gromko kao u vrijeme kad je tu imao svoju dopisnicu, doduše u Beogradu, ali dopisništvo bi se moglo prebaciti i u drugo mjesto da se izbjegne lokalni balkanski utjecaj. Časopis koji za sebe tvrdi da pažljivo kontrolira točnost podataka svih svojih autora nasjeo je jednom od njih koji je izmislio ne samo podatke nego i cijele priče koje se nisu nikad dogodile, no to je odkrio jedan drugi Spieglov suradnik pa je taj kolega dobio vritnjak, a uredništvo tjednika ispričalo se publici i obećalo da se to ne će nikad više dogoditi što je velika iznimka u zapadnoj medijskoj džungli.
Spiegelova istraživačka djelatnost kao odkriće milijunskih darova industrijalca Flicka njemačkim političkim strankama i nesposobnosti njemačke vojske Bundeswehra da brani svoju državu, samo neki od nekoliko desetaka takvih skandala, doveli su do društvenih promjena u Njemačkoj, posebice ova druga koja je rezultirala uhićenjem Rudolfa Augsteina i njegovih bliskih suradnika što je izazvalo brojne prosvjede u javnosti pa je čitava afera na kraju završila oslobađanjem optuženih, a jedan od žrtava bio je ministar obrane Franz Josef Strauss koji je morao dati ostavku na tom položaju jer je lagao u parlamentu da nema nkakve veze s time, da bi nekoliko godina kasnije postao ministar financija u velikoj koaliciji kršćanskih demokrata i socijaldemokrata.
Inače Strauss je i nakon toga davao intervjue Spiegelu dok je Kohl tvrdio da ga uopće ne čita no po svoj prilici to su za njega činili njegovi bliski suradnici. Svaki ponedjeljak u Bonnu se među političarima osjećala lagana histerija da Spiegel nije odkrio neke njihove marifetluke. Spiegel je u međuvremenu promijenio svoj polemički način obračunavanja s političkim neistomišljenicima pretvorivši ga u ironiju i porugu, a afere o kojima piše više ne uzbuđuju javnost onako kao u prijašnjim vremenima. Tjednik sadrži i neke lagane priloge da bi se bolje prodavao što mu mnogo ne koristi pa se tako nalazi u društvu svih tiskovnih medija koji pate od odlaska posebice mlađega svijeta na druge informacijske formate, posebice u internetu.
No unatoč svemu rečenome Njemačku danas nije moguće zamisliti bez Spiegela koji izlazi svake subote kad političari, gospodarski moćnici i drugi utjecajni ljudi odlaze na kratke vikendaške odmore na kojima misle o svemu drugome samo ne o političkim skandalima. Spiegelu bismo na kraju preporučili da pošalje dopisnika za jugoistočnu Europu u Beč, Budimpeštu ili Zagreb koji bi izvještavao s tih prostora što sve više padaju pod utjecaj ne samo europskih nego i svjetskih velesila i mogli bi ponovno postati „bure baruta“.
Foto: screenshot, Der Spiegel
Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 12.01.2022.
