Autor: CroExpress
Članak je u cijelosti prenesen s bloga ‘Gastarbajterica-nova generacija’.
Mnogima se vjerojatno na ovaj pojam smrači pred očima i to mi je potpuno razumljivo, no mene je rush hour fascinirao još od ranog djetinjstva kada sam gledala takve prizore u filmovima.
Poslovni ljudi u odijelima, s aktovkom u jednoj, a čašom kave iz Starbucksa ili mobitelom u drugoj ruci, žene u poslovnim suknjama i visokim potpeticama, poslovni kaputi, usredotočeni pogledi i brzi hod. To je nešto čemu sam se uvijek divila i o čemu sam sanjala cijeli život. Za mene je to jedan od najglamuroznijih prizora na svijetu i jako se veselim što sam napokon dio toga!
Prije nego što sam se doselila u Njemačku istu sam posjetila jedno 10-ak puta i svaki put bih bila oduševljena gužvom na glavnim kolodvorima. Osjećala bih se kao da sam u nekom filmu. Ove godine sam na kolodvorima provela više vremena nego ikad i više mi nisu tako glamurozni i interesantni kao prije, pogotovo nakon skandala od prošlog tjedna s imigrantima koji su seksualno napastovali žene na staru godinu u Kölnu. Moram priznati da mi više nije svejedno. Nikada se nisam u Njemačkoj osjećala sigurno kao u Hrvatskoj, ali nisam ni živjela u nekom strahu. Pa jedno sigurno 30-ak puta sam sama u Njemačkoj usred noći nakon par čaša/boca alkohola bauljala gradom do doma i osim prvih par puta nije me bilo strah (a i noću uvijek hodam naoružana ;), ali zadnja dva mjeseca više mi baš i nije svejedno i od tada nisam poslije 21 sama kročila iz stana. Malo je ova situacija s imigrantima izmakla kontroli i ne sviđa mi se na što Njemačka počinje ličiti, a bome ni Nijemcima.
No dosta o njima, idemo na rush hour.
Pošto imam klizno radno vrijeme, naravno da sam izabrala sat vremena duže spavati pa duže i ostati na poslu nego doći ranije i ranije se pokupiti. Pošto ulazim u vlak oko pola 8 mislim da sam ipak izbjegla onaj pravi rush hour, ali i u ovo vrijeme je dosta velika gužva. I tako ja oko pola 8 svako jutro ulazim u gotovo pun vlak, sjedam na prvi prazan stolac kojega uhvatim, bude ‘na knap’, ali uvijek nađem mjesto i promatram ljude u toj polusatnoj vožnji.
Svaki treći spava, druga trećina ima plastičnu čašu kave u ruci, polovica ima slušalice na ušima, dio ih gleda kroz prozor, poneki razgovara ili tipka na mobitel, jedan ili dvojica rade nešto na laptopu, a ostali zuje u pod ili promatraju druge ljude kao ja. Ponekada se nađu jedan do dva freaka koji izvode nekakve gluposti i maltretiraju druge putnike, ali na sreću ne često.
Izlazak iz vlaka i spuštanje niz stepenice s perona prema prolazu do grada podsjeća na čopor nekog afričkog goveda kada ugleda vodu nakon mjesec dana suše. Najslabiji iliti u ovom slučaju obično su to najstariji i najsporiji često budu izgurani od mase kojoj se žuri na posao / u školu / faks itd. Spuštanjem s perona počinju oni fancy prizori iz filmova sa stotinama ravno usmjerenih pogleda i ubrzanih koraka. Pekare i Imbissi (u doslovnom prijevodu zalogajnica, a obično su to manji fast food restorani) mirišu na sve strane, a i redovi su uvijek veliki.
S obzirom da su Nijemci jedna od nacija s najmanje modnog stila, danas rush hour više nije toliko glamurozan i lijep prizor kao iz Seks i grada i filmova s poslovnom tematikom iz prošlog stoljeća, nego više liči na paradu cirkusa i kiča. Ali stvarno, Hrvatska je modna pista naspram Njemačke. Šetajući trgom bana Jelačića uvijek bude par osoba koje se izdvajaju iz mase sa svojim ekstravagantnim stilom, a ovdje je ta brojka rekla bih negdje oko 50%.
Kada sam se tek doselila svako malo sam doživljavala šokove kada bi me npr. na blagajni dočekao netko tako malo izraženijeg izgleda, ali s vremenom sam se navikla. Taj se ne bi nikada zaposlio u Hrvatskoj, eventualno bi mogao proći kao nekakav umjetnik.
No u svijetu biznisa toga nema, barem do sada još nisam vidjela. Nitko u firmi nema piercinge niti vidljive tetovaže, a samo jedna kolegica u odjelu marketinga ima kričavo crvenu kosu. Svi ostali kolege su normalnog iliti kako bi Nijemci rekli dosadnog izgleda, s time da je dress code nešto opušteniji nego u firmama u kojima sam radila u Hrvatskoj. Recimo u Hrvatskoj nitko nije nosio starke na posao, a ovdje nose neki kolege. Ali zato kada se zna da će određeni dan u firmi biti važan poslovni događaj poput velikog sastanka, svi redom moramo biti u strogo formalnom poslovnom looku.
Tada već Njemačka liči na pravo poslovno okruženje!
Datum objave: 11.01.2016.
