Autor: Gojko Borić
Svake godine u travnju i svibnju Hrvatsku potresaju manifestacije u povodu sjećanja na Drugi svjetski rat i neposredno poraće s vrlo različitim i nepomirljivim sadržajima. Ono što drugi narodi luče, naime razlikuju totalitarne od demokratskih povijesnih zbivanja, ili ih naprosto ignoriraju, u Hrvatskoj je prvorazredni politikum. To se najbolje vidjelo prigodom ovogodišnjih triju komemoracija u povodu prodora jasenovačkih zatvorenika što kritizira čak i lijevom ideologijom opterećeni historičar Tvrtko Jakovina kad piše u ‘Jutarnjem’: ‘Bojkot službenog obilježavanja od predstavnika naroda stradalnika koncentracijskog logora nevjerojatna je sramota, a ponavlja se već drugu godinu.’ Jakovina je zaboravio reći da su i Hrvati bili stradalnici ustaškoga logora, a njihovi su predstavnici bili na komemoraciji. Zastupnici Židova, Srba i samoproglašenih antifašista nisu htjeli doći na poziv vlasti da se skupa poklone žrtvama Jasenovca i to radi ploče u počast poginulim HOS-vcima na kojoj piše ‘Za dom spremni’, koji je bio pozdrav te postrojbe odobren od tadašnjih hrvatskih vlasti. Danas je taj pozdrav sporan, ali u povijesti ima dva značenja, prvo kao službeni pozdrav NDH i drugo kao pozdrav HOS-ovaca; jedno i drugo značenje pripadaju prošlosti i nemaju nikakvu suvremenu važnost. Ne bi zapravo nikoga trebao smetati, ali u Hrvatskoj je povijest često važnija od današnjice.
NDH nije bila onakva kakvom je prikazuju naši neokomunisti
Ono što našim jugoslavenskim neokomunistima najviše smeta jesu drukčija mišljenja o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nego ona koja su prisilno širili jugoslavenski političari i historičari više od 70 godina, a tragove toga nalazimo i kod nekih suvremenih hrvatskih povjesničara. Slično krivo mišljenje o NDH imaju njezini obožavatelji. Po mome mišljenju oni iznose jednodimenzionalne tvrdnje o tadašnjim događajima, što nema nikakve veze sa znanošću nego je obična jugokomunistička propaganda, odnosno ustaška nostalgija. Čak i neki strani povjesničari kao i hrvatski s adresom u inozemstvu točnije su opisivali NDH nego mnogi hrvatski, srpski i jugoslavenski autori, ali nažalost brojna inozemna djela još nisu prevedena na hrvatski tako da izgleda kao da se neki u Hrvatskoj boje istine. Evo nekoliko činjenica koje naši jugonostalgičarski povjesničari nikako ne žele prihvatiti premda su očevidne.
Dr. Ante Pavelić kao zastupnik Hrvatske stranke prava u beogradskoj Narodnoj skupštini odlazi u inozemstvo i osniva Ustaški pokret tek nakon ubojstva hrvatskih narodnih zastupnika u njoj i smrti predsjednika HSS-a Stjepana Radića s obrazloženjem koje bi trebalo biti blisko komunistima, naime da se Jugoslaviju mora ukloniti silom kako bi Hrvati stekli slobodu i državu.
Njemačka i Italija progone ustaške emigrante radi dobrih odnosa s Jugoslavijom. NDH nije osnovana uz njemačku i talijansku pomoć nego su domovinski ustaše iskoristili vakuum nakon sramotnog raspada Jugoslavije pod udarcima Hitlerove države i uz asistenciju Italije, Mađarske i Bugarske. Da u Beogradu nije bio izvršen državni udar pod parolom ‘Bolje rat nego pakt’, Treći Reich ne bi napao Jugoslaviju koja se u ožujku 1941. pridružila Trojnim silama čak izglasavši prije toga prve antisemitske zakone na našim prostorima. Berlin nije htio Pavelića nego je upravljanje Hrvatskom ponudio predsjedniku HSS-a Vlatku Mačeku koji je to odbio, ali je 10. travnja 1941. preporučio službenicima Banovine Hrvatske da pomognu novu nacionalističku vlast. Pavelić nije prodao Dalmaciju Italiji kako bulazne naši partizanski ovisnici nego je bio prisiljen na Rimske ugovore koji su ga doveli pred dilemu: predaja dijelova jadranske Hrvatske Italiji ili odustajanje od hrvatske države.
Znatno prije ustaških represija protiv Srba četnici su podigli ustanak u Hrvatskoj dok su komunisti bili potpuno neaktivni dok nisu dobili naređenje od Kominterne da s oružjem u rukama rasterete borbu Sovjetskoga saveza protiv Hitlerove Njemačke. Josip Broz Tito odlazi iz Zagreba u Beograd misleći da će u Srbiji moći lakše podignuti ustanak i u tu svrhu pregovara s vođom četničkog pokreta Dražom Mihailovićem da se zajednički bore protiv okupatora, no Draža to odbija jer nije htio suradnju s komunistima. Njemački povjesničar Holm Sundhausen citira u svojoj knjizi ‘Geschichte Jugoslawiens’ američke suce na Nürnberškom procesu koji su ustvrdili kako za sve događaje u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskoga rata treba teretiti Nijemce a ne hrvatsku vlast, dok njegov njemački kolega Alexander Korb u svojoj studiji ‘Im Schatten des Weltkriegs…’ tome dodaje nekoliko značajnih zaključaka kao ove: treba naveliko sumnjati u istinitost srpske i jugoslavenske historiografije o NDH i ustaškom pokretu, ustaše nisu bili čudovišta nego obični ljudi, najveće zločine nije počinila Ustaška vojnica nego tzv. divlje ustaše koji su dolazili u sukob i s hrvatskim zakonima, Ustaški pokret nije imao zaokruženu antisemitsku ideologiju i nije posjedovao master plan za uništenje Srba u NDH, hrvatske su vlasti izgubile kontrolu nad ratnim zbivanjima već sredinom 1942., tvrdnja da je Budak govorio kako trećinu Srba treba poubijati, trećinu protjerati i trećinu pokatoličiti je sporna, (to navodi i Tvrtko Sojčić u svojoj knjizi ‘Die Lösung der kroatischen Frage …’) partizani su nakon rata nastavili s nasiljima tamo gdje su prestali ustaše itd.
Korbovu knjigu nagradila je jedna srbijanska kulturna institucija u Njemačkoj s jedne strane, a s druge strašno su je napali srbijanski šovinisti, no u Hrvatskoj, na našu sramotu, još nije prevedena. Rekoh, neki se boje istine. Isto tako se boje istine o Jasenovcu s njegovim krivim popisom stradalnika i kao poslijeratnom komunističkom logoru, te o Bleiburgu s Križnim putem za koje neki tvrde da su bili neizbježivi jer da su isto tako postupali i ostali pobjednici u Drugom svjetskom ratu, a nisu. Da i jesu, zar se naše zlo može opravdavati zlima ostalih?
Prema povjesničaru hrvatskih korijena u Njemačkoj Tvrtku P. Sojčiću Pavelićev režim je doduše bio zloćudan, ali i vlast Banovine Hrvatske nije djelovala baš uzorno demokratski, primjerice, osnovavši sabirne logore. Sojčić s posebnom pažnjom ocjenjuje položaj Katoličke Crkve između vjernosti Državi i opreznog kritiziranja ustaškoga režima, a ovu je temu s mnogo znanja i više prostora obradio Tomislav Vujeva u svojoj doktorskoj disertaciji s bečkoga sveučilišta ‘Kollabration oder begrenzte Loyalität?…’ I jedan i drugi dokazali su da Katolička Crkva u Hrvata nije mogla bolje djelovati nego što je djelovala našavši se između čekića ustaškoga režima i nakovanja priznanja države. Stepinčeve emocionalne riječi u povodu proglašenja NDH treba shvatiti kao rezultat trenutne euforije što je kasnije bilo relativizirano njegovim kritikama Pavelića i ustaških posrtanja, ali to ga nije spasilo od poslijeratnih komunističkih progona. Ni ustaše, a niti partizani nisu hrvatskom narodu donijeli slobodu i blagostanje pa se danas nalaze na krivom putu jednako oni koji nose ustaške kapice i ističu slovo U, kao i oni koji slave Tita, opravdavaju zvijezdu petokraku i tvrde kako je u SFRJ sve bilo bolje nego u suvremenoj Republici Hrvatskoj koja zasigurno ima mnogo mana, ali je što se tiče građanskih sloboda, demokratskih prava i barem mogućnosti gospodarskog razvoja neusporedivo bolja nego bivša propala država.
Komunisti su imali samo dva cilja: bezobzirni rat i uspostavljanje diktature
Svakome tko i malo poznaje ratna zbivanja između 1941. i ’45. mora biti znano da je partizanski pokret pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije, u kojemu su nekomunisti doduše bili većina, ali su politiku i ratne akcije diktirali isključivo komunisti, imao samo dva glavna cilja: boriti se svim sredstvima protiv njemačkih i talijanskih postrojba i njihovih saveznika bez obzira nas posljedice za sebe i civilno pučanstvo, te poslijeratno uspostavljanje komunističke diktature. Također je poznato da su komunisti davali prednost Jugoslaviji, a ne Hrvatskoj, bili su prije svega jugoslavenski nacionalisti. Za razliku od četnika koji su barem u početku taktizirali glede sukoba s okupatorima, komunistički su se partizani ravnali prema onoj ‘što gore, to bolje’ ne štedeći ni sebe, a još manje civile, te provodeći tzv. revolucionarno pravosuđe protiv stvarnih i izmišljenih protivnika već tijekom rata. Nakon apsolutne pobjede u svibnju 1945. komunističke su vlasti odmah izvršile masovna ubojstva nad svojim protivnicima, zabranile sve nekomunističke organizacije, udruge i stranke, nacionalizirale privatnu svojinu sve do malih obrtničkih radnji, progonile vjerske zajednice, prvenstveno Katoličku Crkvu, prisilile seljake da uđu u radne zadruge, uvele posvemašnju komunističku indoktrinaciju u sve kulturne i prosvjetne institucije i škole od dječjih vrtića do sveučilišta, uspostavile monopol u medijima i državu izolirale od zapadnih demokracija pretvorivši Jugoslaviju u minjaturni Sovjetski Savez.
Komunisti su uspostavili čvrstu hijerarhiju u svojoj Partiji i vlasti na svim razinama i razbuktali neviđeni kult ličnosti oko svoga vođe J.B. Tita. Nastojali su ugušiti sve drukčije uspomene iz prošlosti, prekinuti kulturni razvitak građanskoga usmjerenja i silnom industrijalizacijom, često bez ikakva ekonomskoga opravdanja, opustošiti selo kao posljednje utočište neovisnih ljudi. To im nije sasvim uspjelo, a nakon sukoba Staljina s Titom (ne obratno jer Tito je ostao do kraja života vjeran svojoj boljševičkoj prošlosti), došlo je do brojnih društvenih i gospodarskih reformi koje su sve zatajile jer se komunisti nisu htjeli odreći monopola u svim sferama života. Tek nakon pada Berlinskoga zida i ubojstva bračnog para Ceausescu u Rumunjskoj, hrvatski su komunisti uvidjeli da nemaju budućnost pa su se silom prilika pretvorili u tzv. socijaldemokrate, no do danas se nisu sasvim oprali od svoje totalitarne prošlosti pa otuda njihov stalan otpor protiv onih koji žele ostvariti politički, kulturni i ideološki pluralizam, jer su još uvijek uvjereni kako su samo oni u pravu ama baš u svemu. Otuda njihovo grčevito suprotstavljanje svima koji žele u javnom životu stvoriti nešto što se ne slaže s komunizmom i jugoslavenstvom.
A budući da su bivši komunisti i njihovi mlađi sljednici dobro umreženi, Hrvatska još uvijek ponešto zaudara na svoju bivšu jugoslavensku inačicu. Njima dobro dolaze desničarski nespretnjakovići i možda provokatori iz udbaških jazbina koji reagiraju na jugokomunističke smicalice često primitivnom halabukom, što onda ide u korist onima koji tvrde da je Hrvatska zaražena ustaštvom i fašizmom, a to naveliko iskorištava četnička vlast u Srbiji. Ustaša u Hrvatskoj stvarno ima mnogo, ali samo kao kostura nekoliko metara ispod površine zemlje u masovnim grobnicama od Austrije, Slovenije i Hrvatske do Srbije. No naši postkomunisti, za koje je ponekad lucidni Stipe Šuvar rekao da su gori od komunista, ne mogu bez neprijatelja pa onda uživaju u traženju nepostojećih ustaša i pod cijenu da to prihvaćaju neki zlonamjernici iz inozemstva koji do danas nisu preboljeli propast njihove Jugoslavije. Iz svega rečenoga treba zaključiti da hrvatska politika i javnost trebaju jednako osuditi sve totalitarizme kao što su fašizam, nacionalsocijalizam i komunizam, i to to bez uspoređivanja jer kako smo rekli: jedno se zlo ne smije opravdavati drugim zlom.
Datum objave: 25.05.2017.
