Hrvatska bi mogla pričati tešku priču zašto je predugo čekala da dabije status kandidadkinje za članstvo u Europskoj Uniji, a sad sličnu priču mogu, svaka na svoj način, iznositi države tzv. zapadnoga Balkana koje su od prije tjedan dana radi toga ostale kratkih rukava jer su ih prestigle Ukrajina i Moldova.
Iz to čisto političkih, a ne nekih drugih razloga pa je shvatljivo, zašto su radi toga bijesni čelnici Albanije, Kosova, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine i Gruzije, premda potonja uopće nije smještena na umjetno konstruiranom zapadnom Balkanu. Posebno je u ovom pogledu žalostan slučaj Sjeverne Makedonije koja je godinama čekala na kandidaturu za članstvo u Uniji zahvaljujući bojkotu Grčke, koja je postigla izvršenje svoje neumjerene ucjene da ta mala država promijeni svoje ime u Sjeverna Makedonija samo radi toga što Grčka posjeduje istoimenu pokrajinu za koju je malo tko čuo da postoji.
Sad su se Bugari okomili na Sjevernu Makediniju postavljajući uvjete za njezino članstvo u EU s povijesnim i kulturološkim zahtjevima koji nemaju veze s kriterijima za članstvo, a glase: Sjeverna Makedonija mora promijeniti svoj ustav tako da u nj unese pripadnike bugarske nacionalne manjine, riječ je o nekoliko tisuća ljudi, kao konstitutivnog dijela makedonske nacije, Makedonci trebaju „priznati“ da su sad ili nekoč bili dio bugarskoga naroda i da je makedonski jezik zapravo zapadno bugarsko narječje.
Nevjerojatno, ali istinito, ovo se pokriva s tvrdnjama ruskog diktatora Vladmira Putina kad govori o Ukrajincima kojima osporava povijest, kulturu, jezik i državnost. Bugarski zahtjevi na adresu Skoplja izazivaju čuđenje u središnjici Europske Unije Bruxellesu ali i u djelovima bugarske političke klase koja je u međuvremenu doživjela poraz u parlamentu i to glasovima proruskih snaga. Očito Putin ima svije obožavatelje i u vrhovima bugarske politike, prije svega u osobi predsjednika republike Rumena Radeva.
Ukrajina i Moldova potisnule „Zapadni Balkan“
Ali nisu samo Makedonci nezadovoljni jalovošću EU-a kad je riječ o razlikama između obećanja i stvarnosti učlanjenja u Uniju. Tako je albanski premijer Edi Rama tviterovao: „Novi je dan za Europu ali ne i za Bugarsku! Kakva je sramota za Europu ova bugarska afera“. On se obrecnuo i na cijelu Uniju: „Usred jednog vrlo vrućeg rata u rubnom dvorištu Europe jedna država NATO-a uzela je za taoce dvije natovske države pred očima 26 država EU-a koje mirno promatraju ovu zastrašujuću impotenciju.“
Predsjednica Kosova Vjosi Osmani rekla je u mikrofon jednom novinaru da Srbija nema pravo učlaniti se u Europsku Uniju sve dok ne prizna Kosovo i obustavi blisku suradnju s Rusijom. A sama Srbija prema riječima svoga predsjednika Vučića i dalje brani svoje sjedenje na barem dvije stolice, europskoj i ruskoj, jer da na to ima pravo kao suverena država. Prema vrlo informativnom članku beogradskoga NIN-a (9.6.2022.), Vučićeva vlada javno navija za Europu ali „većina stanovništva Srbije okrenulo se u korist ruske pravoslavne braće“ i to „pod palicom glavnog dirigenta (Aleksandra Vučića op.a.) koji „podstiče antizapadno/prorusko raspoloženje da bi sa sugovornicima sa Zapada imao izgovor za izostanak očekivano teških poteza“, pri čemu se misli na priznanje Kosova.
Ovo bi se moglo opisati zagorskom izrekom „i u vrit i pored njega“ ili još točnije da je to tipično bizantska politika jedno misli, drugo govori a treći radi, što predstavnici EU-a i NATO-a kao da ne žele shvatiti.
Ukrajinci se bore za goli opstanak, ali nisu sami kojima prijeti nestanak
Sve navedeno mačji je kašalj u usporedbi s onim što Rusija nanosi Ukrajini čiji ljudi daju ogromne žrtve u nametnutom ratu koji nije rat Amerike protiv Rusije, kako tvrdi ruska propaganda i u Hrvatskoj proruski elementi, nego rat Putinova režima protiv hrabrog ukrajinskoga naroda koji je danas najjedinstveniji u svojoj povijesti, postavši sve ono što mu osporava Putin, nacija, kulturni narod, demokratski osvješćeno društvo, prozapadno orijentirana socijalna zajednica, jednostavno država i narod za koje se treba žrtvovati i za koje je svaka pomoć iz svijeta više nego opravdana.
Nisu u pravu oni koji tvrde kako postoji nekakva „zapadna oligarhija“, nekakva „svjetska masonska vlada“ i slične gluparije koja je „razbuktala rusko-ukrajinski rat“ kako bi Amerika zavladala ruskim prostorima iz kojih želi izvlačiti neizmjerna rudna i druga bogatstva. Danas je strah od Rusije tako velik da su dosad neutralne države Finska i Švedska zatražile učlanjenje u NATO, a tri male baltičke zemlje spremaju se na ruske vojne provokacije slične onima koje su Rusi koristili prije osvajanja Krima.
Što su krajni ciljevi ruskoga samodržca Putina
Ovaj rat je odavno nagovijestio sam ruski samodržac Putin koji želi uspostaviti novo rusko carstvu u koje će milom ili silom, prije svega silom, biti uvučene najprije tri „slavenske“ zemlje propalog SSSR-a, onda ostale države bivšeg socijalističkoga tabora, biti srušeni EU i NATO i potom proglašena „Euroazijska zajednica država“ od Portugala do Vladivostoka u kojoj će hegemon biti, tko drugi ako ne Putinova Rusija. Putinov državnički uzor je ruski car Petar Veliki ,koji je u borbi protiv tadašnje velesile Švedske osvojio za Rusiju goleme prostore Baltika, među njima i današnje teritorije Estonije, Letonije i Litve. Prema Putinu on je „samo Rusiji vratio ono što joj pripada jer su tamo živjeli i neki Slaveni.“
No ruski predsjednik poručuje Zapadu preko svojih „futurologa“ i neke mnogo veće zamisli svojih svjetskih ciljeva.
Tako oni tvrde da dok se to ne ostvari Amerika će u korist Rusije izgubiti Aljasku, potom će se raspasti na barem tri države, državu zapadne i državu istočne obale te državu na jugu SAD-a u kojoj će latinosi preuzeti vlast. Onda će se „Euroazijskoj zajednici država“ priključiti Kina i Indija, a na čelu tog golemog konglomerata država bit će, tko drugi ako ne Rusija. Sve je to zapisano u knjigama ruskih „mesijanista“ koje je odavno progutao Vladimir Putin i usvojio ih kao svoje velike zamisli koje mora ostvariti po svaku cijenu, po potrebi i uporabom apokalipse atomskoga rata. Nitko izvan Rusije nije dosad upotrijebio tu prijetnju tako da tvrdnje kako su sve nasilne političke promjene i revolucije u svijetu u 20. stoljeću rezultat djelovanja nekakve zapadne „okultne zavjere“ smiješne teorije bez ikakva uporišta u zbilji, zapravo iscjedak ruske propagande koja time nastoji umanjiti svoju sliku jednog starog imperijalizma koji živi u prošlosti, ali nažalost ima svoje pristaše i u nekim državama Europske Unije pa i u Hrvatskoj.
Iako bi sve navedeno trebali znati neki zapadni državnici još nisu dovoljno složni
Unatoč očitosti navedene ugrozbe, neki svjetski vrhovnici i dalje „njeguju“ svoje posebne poglede na mogućnosti okončanja ruskoga rata protiv Ukrajine pa tako francuski predsjednik Emmanuel Macron zamoljava da se pri tome „ne smije poniziti Rusiju“, američki predsjedenik Joe Biden htio bi „sve poduzeti da se Rusiju onemogući da ponovi ono što sad radi Ukrajini“, a njemački kancelar Olaf Scholz govori kako „Rusija ne smije pobijediti, a Ukrajina mora opstati“ nikad ne spominjući da bi Ukrajina morala biti pobjednica.
Ova kakafonija ide u korist Putinu koji je kao pozdrav sudionicima sastanka na vrhu u njemačkom dvorcu Elmau poslao nekoliko raketa na glavni ukrajinski grad Kijev s jasnom porukom „mi vas možemo ubiti bilo gdje se nalazili“. No sudionici sastanka na tromeđi Njemačke, Austrije i Italije nisu se dali smesti već su poručili Rusiji i svijetu kako imaju ideje i sredstva za rješavanje svih globalnih kriza jer iza njih stoje njihovi narodi, a ne nekakvi opskurni pojedinci koji šire teorije zavjera.
Autor: Gojko Borić Datum objave: 28.06.2022.
