Autor: Mediazzz
Nenad Bach je suosnivač rock skupine Vrijeme i Zemlja. Surađivao je s brojnim umjetnicima uključujući Luciano Pavarotti, Bono & The Edge (U2), Brian Eno, Garth Hudson & Rick Danko (The Band), Vince Welnick (Grateful Dead), John Malkovich, Ellen Burstyn, Martin Sheen, Michael York, i brojnih drugih. Do danas je prodao preko milijun ploča. Rođen je u Zagrebu, diplomirao studij građevine na Sveučilištu u Rijeci. Otišao je 1984. u New York uglavnom zbog namjere da mu se djeca rode u demokraciji. 1998. izdao je album zajedno s Bruce Springsteenom, Leonard Cohenom, Allen Ginsbergom i drugima (‘News Goo’).
Gospodine Bach, 1984. godine napustili ste domovinu i otišli u New York.
Koji su bili glavni razlozi Vašeg odlaska?
Potraga za slobodom, duboka želja da osjetim svijet svojim ticalima, upoznam druge kulture i usporedim ih sa svojom.
Kad ste došli u New York, kako ste se snašli, kako ste primljeni, s čime ste se počeli baviti?
29-tog rujna 1984-te New York je bio moj grad od prvog uzdaha, osjećao sam se kao kod kuće, vrlo brzo sam došao do prvih pravih kontakata. Često su me kolege pitali, kako ja to srećem ljude koje oni ne mogu. Za ono nedefinirano, što svaki umjetnik treba imati u sebi, ja sam odgovor našao u dobrom kućnom odgoju. Znao sam kad trebam govoriti, a kad slušati.
Vrlo brzo ste došli u kontakt s tamošnjim glazbenicima poput Springsteena, Cohena…Kako Vam je to uspjelo?
Sa Sringsteenom i Cohenom sam imao zajedničku kompilaciju, a to je bilo tek 12 godina kasnije, točno na datum slijetanja 29. rujna 1996-te. Na samom početku upoznao sam Richie Heavensa, zatim članove grupe The Band, kao i Rick Danko i Garth Hudson, čija umjetnost je prepoznata i vrednovana u Americi kao nacionalno blago. Vrlo brzo sam imao priliku posjećivati Colombia University gdje sam došao u kontakt s diskografskom kućom, koja mi je dala šansu snimiti prvi album, i to se dogodilo u nepune dvije godine.
Nakon skoro trideset godina života u iseljeništvu, nedavno ste se po prvi puta vratili u Hrvatsku. Koncertom u Lisinskom dokazali ste se kao vrstan umjetnik. Na programu su bile rock skladbe, stihovi, pjesme, poruke i ples. Svestranost, je li to Vaš glavni adut?
Svestranost je moja najveća mana. Zanima me cijeli svijet, iz očiju umjetnika, antropologa, promatrača, sudionika. Što se tiče gore spomenutih aktivnosti, istina je, vrlo me vesele, kako pokret tako i vibracije žica, bez obzira kakav one okvir imale.
Gosti na Vašem koncertu su bili poznati izvođači i umjetnici iz Hrvatske. Na koji ste način odredili goste, kako je teklo koncipiranje koncerta?
Izabrao sam ljude koje sam sretao u zadnje vrijeme i one koji su odmah odgovorili s DA, bez premišljanja i pitanja tko su drugi koji nastupaju. Arsena Dedića sam izabrao zato što ga izuzetno cijenim kao autora, a dodatna težina je ta da je Arsen mene prepoznao još davne 1978. godine, kad sam tek počinjao i bez njegove podrške možda nikad ne bi uspio.
Kakav dojam je na vas ostavila hrvatska publika?
Publika je bila vrlo emocionalna, naročito u pjesmama Vukovar i Gospe Sinjska.
Kako gledate na hrvatsku glazbenu scenu u ovom trenutku? Postoje li glazbenici koji bi imali potencijala i za uspjeh na stranom tržištu?
Slabo pratim scenu u Hrvatskoj. Sigurno da ima talenata koji bi se dali plasirati u svijet, samo talent nije jedino što je potrebno. Uz srce, talent mora imati i bistru glavu, izdržljivost, posvećenost i samopouzdanje, koje je dijelom nasljedno, a drugim dijelom izdijetlano godinama življenja i učenjem od boljih od sebe.
Premda ste rocker od glave do pete, u zadnje vrijeme klapske pjesme Vas prate na nastupima, na albumima, a surađujete i s klapom Sinj. Što Vas je zaintrigiralo u ‘klapskoj pismi’?
Klapska pisma je naš DNK. Nema tu previše produkcije. Sirovo i emocionalno. Sofisticirano i prosto, a tako privlačno. Sramota je to da Ministarstvo kulture, ili pak više ministarstava zajedno nije uspjelo ne samo planirati izlaz u svijet, već i prijeći preko prvih prepreka. Sve je tako stihijski, nemam živaca pratiti tako usporeni mehanizam. Pisma, je vrhunska.
Mnogi u Hrvatskoj tvrde da je došlo do inflacije klapa i klapskih pjesama. Gotovo da nema pjevača koji nije snimio duet s klapom, klape se pokušavaju probiti modernijim aranžmanima, sada Hrvatska ide na Eurosong s klapskom skladbom. Hoće li se na taj način izgubiti ona poznata, dalmatinska, klapska originalnost?
Ja bih rekao da su to dvije šine iste pruge. Jedna šina (tračnica) je tradicija, druga izleti s instrumetima. Sve je to dobro, samo neka idu dalje i odašilju svijetu našu riječ, naše zvukove, našu kolektivnu memoriju, naše povijesne oslonce. Primjer je pjesma Lipo ime, Mojimira Čačije.
Sigurno ste zadnjih trideset godina pratili situaciju u Hrvatskoj, borbu za slobodu, demokraciju, rat, poslijeratno razdoblje. U gotovo svakom članku o Vama se piše kao aktivistu za mir. Kako gledate na ono što se dogodilo? Kako gledate na aktualnu i buduću situaciju na prostoru Hrvatske, BiH i Srbije?
Mir je baziran na pravdi, a pravde niotkuda. Svjetski sud JE KORUMPIRAN, jer kako drugačije objasniti to da nitko nije pošteno kažnjen za Vukovar. U slučaju Gotovine, javna tužiteljica bi sad trebala izdržavati trostruku kaznu, koju je prepisala za nedužno optužene. Usprkos svemu ja sam optimist. Ja mislim da bi svjetski mir mogao biti ostvaren za jedan sat. Sve što je potrebno imamo pod rukom, samo je potrebna volja većine, da se podigne na noge i zatraži naše vođe, jer ima i drugih načina rješavanja problema. Mir je profitabilan, ne rat. Pomirenje sa susjedima. Da, nakon što plate ratnu odštetu.
Djeca su vam se vratila u Hrvatsku, tamo studiraju, Vi ostajete i dalje u Americi? Vuče li Vas natrag ona ‘iseljenička’ nostalgija?
Volim doći u Hrvatsku, ali volim i svoju domovinu po izboru. Nostalgija uvijek tinja, kao i melankolija. Tako blizu i tako daleko.
Gdje se kao glazbenik vidite za desetak godina? I gdje glazbu vidite za dvadesetak godina?
Ne razmišljam o tome, jer sve što se predviđalo nije ostvareno. Neka nova paradigma se mora iznjedriti, jer ovo što imamo sada je čista pljačka. Krađa glazbe preko interneta. Osobno sam se nadjipao po svijetu, ali pošto imam stalni Band, volio bih biti u stanju obići ovu lijepu loptu još nekoliko puta. Prije godinu i pol obišao sam svijet u manje od 40 dana i to iskustvo me fasciniralo i ohrabrilo da ima rješenja i za najteže probleme. Moj zadnji album koji je za teritorij hrvatske i Slovenije izdala Scardona, pod naslovom Everythin Is Forever je moja Mona Lisa. Mislim da bolje ne mogu. Da mi je tako nešto ponoviti nekoliko puta bio bih zadovoljan. Zagrebačka Filharmonija je sudjelovala na četiri pjesme i to je jedan primjer kako bi i drugi umjetnici iz svijeta mogli koristiti taj naš lokalni talent koji ne zaostaje u svjetskim razmjerima.
Zahvaljujemo na razgovoru za CroExpress.
Samo naprijed. Čestitam na inicijativi pokretanja lista i želim Vam puno godina.
Datum objave: 21.06.2014.
