Autor: Gojko Borić
Došli su u Njemačku kao gastarbajteri i postigli tako zavidne uspjehe da su prepoznatljivi i u široj njemačkoj javnosti. RTV postaja Deutsche Welle objavila je, dakako nepotpun, popis hrvatskih glumaca, estradnih veličina i šporaša koji su se probili u same vrhove tih zvanja u takvim pojedincima bogatoj zemlji. Sljedeća su to imena: Monika Ivančan, Davorka Tovilo, Nives Celzijus, Ivo Robić, Stipe Erceg, Vlado Stenzel i Miroslav Nemec. Nisu spomenuti književnici i znanstvenici jer o njima se u zabavnim medijima malo govori, ali nisu manje važni. Nedavno je glumac i glazbenik Miroslav Nemec objavio svoju biografiju pod naslovom ‘Miroslav Jugoslav’, naklada Gerhard Hess, Bad Schussenried, 2012., toliko povezanu sa zemljom svoga podrijetla da je svakako trebalo prevesti na hrvatski.
Miroslav Nemec poznat je njemačkoj televizijskoj populaciji kao policijskih nadzornik u omiljenom kriminalističkom serijalu ‘Tatort’ (Mjesto zločina). Ali to je samo jedna parcela njegova bogata života kao glumca, glazbenika i humanista. Miro Nemec rođen je 26. lipnja 1954. u Zagrebu. Kao jedanaestogodišnjak preselio se svojoj rodbini u bavarskom gradu Freilassingu gdje je proveo sretno dječaštvo, ali s povremenim napadima domotužja. Njegova prva ljubav bila je glazba, pa se školovao u glasovitom Mozarteumu u Salzburgu, postavši učiteljem glazbe. Nije prvotno htio postati glumcem, ali život ga je ipak odveo na tu stazu umjetničkoga stvaralaštva i to u Zürich.
Od 1977. glumi u raznim kazalištima njemačkog govornog područja, i to vrlo često u ulogama djela njemačkih klasika. Prije 15 godina osnovao je rokersku skupinu u kojoj s nekoliko prijatelja svira razne instrumente i pjeva. Od 1991. glumi u niznici ‘Tatort’ kao tamperamentni policijski nadzornik Ivo Batić skupa sa svojim flegmantičnim bavarskim kolegom Udom Wachtveitlom. Njegova karakteristična faca sa sijedom kosom, način kako se upliće u radnju kao i poneke zadjevice radi stranog podrijetla, (citat: ‘Nema više Jugosa, ja sam Hrvat’) ostaju zapamćene i nagrađivane od publike i kritike; on je naprosto idealni televizijski policajac u dvojcu koji jedan bez drugoga ne mogu.
U svojoj jednostavnoj, ali s mnogo topline napisanoj biografiji Nemac nas ponajprije odvodi u svoj rodni grad Zagreb, u svoju vrlo siromašnu obitelj koja je jedva spajala kraj s krajem, dapače gotovo gladovala, u stanu usku i ne baš higijenskom, ali unatoč tome obitelj vjeruje u bolju budućnost. Nemec navodi broje zanimljive dogodovštine svoje rodbine s mnogo šarenih detalja i škakljivih viceva. Prva poglavlja posvećena su tati i mami. Potom dolaze ulomci knjige u kojima je riječ o tetkama i strinama, rođacima i prijateljima, putovanjima na ferije na Jadran itd. Sve je to začinjeno sočnim humorom i velikom ljubavlju za blisku i daljnju rodbinu u Zagrebu, kako piše, s njegovim austrougarskim šarmom. No Nemecov Zagreb onaj je periferni gdje žive marljivi ljudi s malim plaćama i još manjim izgledima da će popraviti svoje materijalno stanje.
To je bio jedan od razloga da ga je tata po prezimenu Štrkanec poslao u Bavarsku teti Vinki udanoj za Nijemca Fritza Nemeca čije je prezime preuzeo Miroslav. Bavarsku Nemec naziva drugom domovinom, a sebe bavarskim Hrvatom. Bilo je i pokušaja da se ponovno vrati u Hrvatsku, ali roditelji su odlučili da mali Miro zaslužuje bolji život nego što su ga oni imali, premda je cijele noći plakao od nostalgije, ostavši u Njemačkoj gdje je uspješno pozavršavao školovanje. Djeca su mu se rugala ‘Miroslav – Jugoslav’, ali to je bio poticaj da bude još bolji đak i besprijekornno nauči njemački. Miroslav je često bio u procjepu vratiti se u Hrvatsku ili ostati u Bavarskoj. Prevladala je materijalna sigurnost, no ona nije uništila njegovu čežnju za starom domovinom.
U srednjoj školi Miroslav dolazi u dodir s glazbom i ona mu ostaje cijeloga života najvjernija družica, uz onu glumačku. Kao simpatičan dečko ubrzo je osnovao svoj band nastupajući po provincijskim pozornicama. Ozbiljnu glazbu susreo je u salcburškom Mozarteuom, muzičkoj školi međunarodnoga ugleda. U to vrijeme od Štrkaneca on postaje Nemec, njemački državljanin. Odlazi u Zürich gdje se upisuje u Glumačku akademiju. Od 1977. biva angažiran najprije u Grazu gdje doživljava prvu krizu kao glumac.
Od tada glumi na nizu pozornica u njemačkim provincijskim gradovima, ali riječ provincija u Njemačkoj nije podcjenjivačka jer se baš tu najbolje može ispeći zanat ‘na daskama koje život znače’. Glumi i u Münchenu, u toj Meki njemačkoga kazališnoga života. Stalno susreće nove žene koja ga uz glazbu i glumu prate u životu. U glavnom bavarskom gradu ulazi u svijet filma kojega nije napustio do dandanas. Glumio je u brojnim dobrim ali i osrednjim filmovma, čak je sinkronizirao porniće, čega se ne stidi jer je to bila rutina s kojom je zarađivao dobar novac.
I onda dolazi televizija s raznim ulogama. Tko tu nađe polje svoga djelovanja, ako je dobar, može od toga vrlo solidno i sigurno živjeti jer njemačke TV produkcije pokrivaju prostor s oko sto milijuna ljudi od kojih oko 80 milijuna redovito prati ‘opijum naroda’ televiziju. No Nemec i dalje nastupa na kazališnim daskama, često u vrlo hvaljenim predstavama. Ali popularnost se tu ne stječe tako velikom i trajnom kao na dalekovidnici. Ovi dijelovi Nemecove biografije čitaju se kao štivo posvećeno radu i prijateljovanju s kolegama i obitelji koju redovito posjećuje, provodeći svoje slobodno vrijeme gotovo uvijek na Jadranu. Televizija mu je 1989. ponudila ulogu policijskoga nadglednika u ‘Tatortu’, a to je nešto što nijedan glumac u Njemačkoj ne može odbiti jer time je ‘životno osiguran’ do kraja karijere. Istodobno Nemec gostuje sa svojim ‘Miro Nemec bandom’ diljem Njemačke i čita djela njemačke književnosti pred izabranom publikom.
Jedno poglavlje ove knjige nosi naslov ‘Rat’. Nemec koji priznaje da je zasužio kad je čuo da je umro Tito piše: ‘Odjednom se nešto pokrenulo što su mnogi predosjećali ali nisu htjeli priznati: rat! Deset godina nakon Titove smrti (1980.) Srbija ga je potaknula htijući zavladati nad svim republikama, također nad Slovenijom i Hrvatskom…’ U dalnjem tekstu ovoga poglavlja Nemec opisuje prve ratne dana u Zagrebu i Hrvatskoj, piše o srpskim snajperistima koji su pucali kroz prozore i s krovova na civile, također na žene i djecu. Nemec osjeća da treba pomoći ratom pogođenima, u prvom redu djeci, pa s prijateljima osniva dobrotvorno društvo ‘Hand in Hand’ (S rukom u ruci ) koje u istarskom Oprtalju obnavlja kuće za ratnu siročad. U međuvremenu je tu zbrinuto 45 djevojčica i dječaka. Je li za ovo dobio neko priznanje hrvatske države? Ako nije vrijeme je da se to ispravi. Osim toga, nije shvatljivo zašto hrvatska kinematografija nije Nemecu ponudila neku važniju ulogu u filmu o Domovinskom ratu jer njegovo bi ime bila jamstvo za uspjeh takva filma barem na zahtjevnom njemačkom govornom području.
I na kraju Nemec posvećuje nekoliko stranica svojoj zagrebačkoj obitelji. Koliko topline i ljepote ima na tim stranicama! Premda nije vjernik Nemec pokazuje veliko poštovanje spram onih koji vjeruju. Svoju biografiju završava ovim riječima: ‘Na stanovit način zavidim ljudima koji mogu vjerovati. To sam kod njih uvjek shvaćao kao nešto dragocijeno. Bilo je autentično. Kod kuće u Freilassingu i Opatiji u kuhinji se redovito molila krunica, a na stolu se nalazila čaša vode na kojoj je plutalo ulje i mala svjetiljka nazvana lumin. Svjetlo za mrtve. To danas osjećam kao lijepu, dragocijenu tradiciju. A kad dođem u crkvu uvijek upalim voštanicu. Za mamu, papu, tetke Milu i Nevenku, moje hrvatske preminule, ali i za babu, Vinku i Fritza, moju njemačku obitelj.’
Datum objave: 22.08.2014.
