Autor: Gojko Borić
Jedno od glavnih pitanja koje postavljamo onima što su u posljednjih nekoliko mjeseci boravili u Hrvatskoj i hrvatskim područjima u susjedstvu glasi: kakvi su vaši dojmovi o životu u Lijepoj našoj i među Hrvatima u okolišu?
Odgovori su uglavnom isti: Hrvate je zahvatila velika psihička depresija, teški svakodnevni pesimizam i pomanjkanje vjere u budućnost. Obrazloženja ovih iskaza su različita, a njihov zajednički nazivnik mogao bi glasiti: ljudi ne vjeruju onima koji igraju glavne uloge u politici, gospodarstvu i Crkvi. Naprosto, između tzv. običnih ljudi i tzv. elite zjape velike provalije otuđenosti.
Neke od glavnih razloga ovom nepovjerenju treba tražiti u gubitku one silne nacionalne harmonije stečene tijekom Domovinskoga rata i nešto kasnije, potom u razočaranju u one koji su trebali sačuvati nacionalno bogatstvo, (ali nisu, nego su se nepravedno obogatili ili su ga prodali strancima u bescijenje), kao i u nepravdama koje su svjetska zajednica i Europska Unija nanijeli Hrvatskoj i Hrvatima tijekom njihova približavanja Uniji.
Nas se ucjenjivalo i opanjkavalo u centrima moći u Bruxellesu, Strasbourgu i Haagu, dok se naše ratne protivnike na istoku i jugu itekako tetošilo. A budući da Hrvati, uostalom kao i Nijemci, naginju pesimizmu i onda kad za njega nema opravdanja, slika svakodnevice u Hrvatskoj nerijetko je vrlo tmurna.
Neke stvari su u Hrvata naprosto otišle naopako. Hrvati su pobijedili u Domovinskom ratu ali tu pobjedu nisu dovoljno iskoristili za stvaranje pozitivnoga imidža o sebi u svijetu. Bošnjaci su preko književnosti i filmske umjetnosti mnogo učinkovitije ‘prodavali’ u velikom svijetu svoja golema stradanja u ratu protiv srpskih napadača. Srbijanci udaraju uvijek u iste bubnjeve, naime da su svi podjednako krivi.
A inozemstvo je našu samoobranu od samoga početka proglasilo građanskim ratom. Naši umjetnici i znanstvenici nevjerojatno su malo učinili za širenje istine o Hrvatskoj u inozemstvu, a oni kojima je nešto uspjelo često su bili nepopravljivi jugonostalgičari, čak bih rekao neka vrsta ‘autošovinista’, mrzitelja vlastita naroda. O tome fenomenu trebali bi se pozabaviti sociolozi.
Zamislimo, više od 85 posto knjiga o tzv. postjugoslavenskim ratovima napisali su stranci, a ne pripadnici pogođenih naroda, među njima ponajmanje Hrvati. Nama izgleda kao da u Hrvatskoj postoje neke snage koje blokiraju radove na osvjetljavanju nedavne hrvatske prošlosti, dok naprotiv itekako viču o opasnostima od nekakvih nepostojećih ustaša koji postoje samo kao kosturi u napuštenim rudnicima, tenkovskim rovovima i neregistriranim grobištima od Bleiburga do završetka Križnoga puta duboko u Srbiji.
Trebalo bi izvršiti nužne promjene Ustava i izbornoga zakona
Za hrvatsku bi politiku bilo bolje ako bi se ukinulo dvovlašće u egzikutivi između predsjednika republike i premijera, ono naprosto ometa konkretnu politiku i onda ako obje dužnosti obnašaju ljudi iste ili slične političke orijentacije. Trebalo bi uzeti austrijski model za funkciju šefa država; njega bira narod, ali on ne igra značajnu ulogu u dnevnoj politici nego je samo posrednik i korektor u slučaju ako zakaže parlament.
Nakon promjene Ustava Hrvatska bi morala dobiti novi Izborni zakon prema kojemu bi iza svakoga saborskog zastupnika bio po prilici isti broj njegovih birača, a danas to ni izdaleka nije tako. Treba ukinuti izborne jedinice za manjine i dijasporu kako bi svi građani Hrvatske imali ista izborna prava.
U Europskoj uniji državljanstvo je istovjetno s nacionalnošću, pri čemu nacionalne manjine imaju neka neotuđiva prava, ali u njih ne spada zajamčeno zastupništvo u parlamentima. Hrvati u dijaspori trebaju sačuvati pravo glasa, no to nije dovoljno, treba im omogućiti da ga koriste putem dopisnoga glasovanja.
Tek na ovoj podlozi izabrani Hrvatski Sabor mogao bi za sebe tvrditi da je demokratski legitimiran i reprezentativan, dosadašnji to nisu bili za što je postojalo opravdanje samo tijekom Domovinskoga rata, ali ne kasnije. Hrvatska se mora preporoditi formalno i zbiljski kako bi bez strahova mogla postati ravnopravnom članicom Europske unije.
Datum objave: 31.07.2014.
