Autor: CroExpress/Mirjana Pešec
Vraćam se, iz Zagreba u Vinkovce. Istim vlakom mnogi odlaze ili dolaze, silaze na usputnim stanicama. Sporu vožnju pokušavam prikratiti čitanjem. Misli mi vrludaju. Pored mene sjedi mlada, crvenokosa žena s dječakom starim oko četiri, pet godina. Dječak je zaokupljen slaganjem legića, a majka razgovorom s dvije prijateljice, možda rođakinje.
Jedna od njih obrati se dječaku: ‘Juraj, kako ti se sviđa u Irskoj?’
– U Irskoj mi se uopće ne sviđa!
– Ne sviđa ti se?! A, zašto?
– U Irskoj kada padnem, odmah jako razbijem koljeno i curi mi velika krv. Kad padnem kod bake, samo malo ogrebem koljeno jer je kod nje zemlja mekana.
– Pa dobro… ali nešto ti se valjda tamo sviđa?
– Reći ću ti što mi se još ne sviđa.
U Irskoj djeca ne znaju izgovoriti moje ime, Juraj, nego me viču ‘Đulaj, Đulaj!’ Ne volim Irsku. Pitat ću baku da me ostavi…
Majka se nevoljko smješka, objašnjava dječaku da je baka bolesna i zato joj idu u posjet.
– Ali baka mi je na telefon rekla, kada dođem da će ozdraviti duša njena. Više neće biti bolesna. Sigurno će me ostaviti.
Mali Juraj prestao se igrati, razgovarati i samo je gledao kroz prozor.
Majka je prijateljicama ili rođakinjama prepričavala irske zgode, povremeno milujući zabrinutog dječaka.
Steškalo mi se. Što se sve mora dogoditi da mladi ljudi napuštaju svoja pitoma sela, gradove, zavičaj, državu i sele u Irsku!?
Nije tamo trava zelenija, nego je po Jurajevoj priči zemlja tvrđa. Kako je to odrastati kada te zovu Đulaj, a ti se zoveš Juraj!?
U malom slavonskom selu, nedaleko Vinkovaca, u bakinom zagrljaju večeras Juraj možda neće naći odgovore, ali će dobiti utjehu. I ljubav!
Datum objave: 08.10.2019.
