Autor: Tomislav Aralica
Hrvatska vojska koju je sakupio, organizirao i njome zapovijedao hrvatski ban Josip Jelačić 1848. godine, predstavljala je, za zapadno-europske pojmove, jednu egzotičnu i šaroliku skupinu slabo organiziranih i naoružanih vojnika. Kao takva izazvala je znatiželju i pozor koji je rezultirao nastankom većeg broja slika i crteža s prikazima tih vojnika. Cijeli niz u ono vrijeme poznatih i cijenjenih umjetnika izradio je grafičke mape, uglavnom u tehnici ručno kolorirane litografije, koje su sadržale prikaze hrvatskih vojnika. Njihova pažnja, kao što se vidi i iz predmetne mape, bila je uglavnom usmjerena na neregularne vojnike iz hrvatske Vojne krajine, takozvane serežane, poglavito zbog njihove neobične odjeće i tursko-balkanskog oružja kojima su bili naoružani.
Vojska s kojom je ban Jelačić 11. rujna 1848. godine na tri mjesta (Legrad, Buč, Osijek) prešao preko Drave i upao u Mađarsku brojala je između 40.000 i 47.000 vojnika, zavisno od procjena. Kako su se najbolje hrvatske jedinice (skoro sve prve i druge bojne od jedanaest hrvatskih graničarskih pukovnija, te 53 pukovnije ugarskog pješaštva) nalazile na ratištu u Italiji, hrvatska vojska koja je upala u Mađarsku bila je slabe kakvoće, loše naoružana i opremljena, te popunjena ljudima starijih godišta. Vojska se sastojala od jedne pukovnije banderijalnih husara, četiri operativne pješačke graničarske redovne bojne (druge bojne graničarskih pukovnija), šest pričuvnih graničarskih pješačkih bojni (treće bojne graničarskih pukovnija) te od 30 zemaljskih bojni posljednje obrane (djelom četvrte bojne graničarskih pukovnija, djelom jedinice narodnih straža pojedinih gradova i županija iz banske Hrvatske).
Dok su operativne jedinice bile uniformirane i naoružane tadašnjim vojničkim oružjem, treće i četvrte graničarske bojne, te jedinice narodnih straža nisu bile uniformirane, a vojnici su mahom ponijeli svoje privatno oružje raznolikog porijekla, izgleda i kakvoće. Njihov izgled odgovarao je lokalnoj narodnoj nošnji i običajima kraja iz koga su potekli. Narodne straže iz banske Hrvatske imale su koliko-toliko srednjoeuropski izgled te su dobrim dijelom bile naoružane vojničkim puškama koje je netom prije pohoda iz Milana donio Ivan Kukuljević Sakcinski. Ondje mu je na zahtjev bana Jelačića maršal Radetzky dao 7.000 pušaka.
Pomoćne jedinice iz Vojne krajine bile su odjevene u narodnu nošnju dinarskog kulturnog kruga koja je u sebi odražavala mnoge turske kulturne utjecaje i stoga je zapadnjacima izgledala egzotično. Bili su naoružani tursko-balkanskim tipovima pušaka, pištolja i jatagana, uglavnom proizvedenih u Bosni i Hercegovini. To oružje je trgovačkim putovima dospijevalo u Vojnu krajinu. Uobičajilo se takve neregularne krajišnike nazivati serežanima što nije bila potpuno ispravna upotreba te riječi. Naime, serežani (u užem smislu) su bili malobrojni pripadnici graničarskog oružništva, neke vrste policije, koji su bili zaduženi za unutrašnju sigurnost krajiškog teritorija.
Uglavnom su imali zadatak hvatati hajduke, sprečavati nasilje i dovoditi uhićenike. Nisu bili uniformirani već su nosili narodnu nošnju i neregularno oružje tursko-balkanskog tipološkog podrijetla. Kako se radi o osobitoj hrvatskoj vojnoj ustanovi, serežani su još za ilirskog pokreta dobili simbolički značaj vojne snage ‘Ilirskog’ naroda. Radi toga su u serežanska odijela ilirski orijentirani feudalci oblačili svoje vlastelinske slobodnjake koji nisu imali nikakvu vezu s Vojnom krajinom. Na glasu su bili Topolovečki serežani s vlastelinstva Topolovec. S njima je grof Albert Nugent ušao u Zagreb 18. listopada 1842. godine prigodom instalacije bana Hallera izazvavši oduševljenje okupljenih gradana. Unatoč ukidanju kmetstva Topolovečki serežani su i dalje neko vrijeme zadržali poseban status u banovoj novoj vojsci mada se radilo o čisto feudalnoj vojnoj ustanovi.
Zbog poznatih događaja u Mađarskoj, gušenja bečke revolucije 1848. godine i odbacivanja Mađara od Beča, hrvatska vojska pod banom Jelačićem postala je predmet znatiželje, a kod dinastiji naklonjenih slojeva stanovništva iz čitave monarhije, i oduševljenje. Zato su tu vojsku oslikali mnogi crtači i slikari iz sredine 19. stoljeća kao što su C. Goebel, B. Bachmann-Hohmann, F. Kollarz, N. Zampis i drugi. Medu njima se nalazi i crtač Joseph Heicke koji je 1848. i 1849. godine izradio mapu od osam litografija pod nazivom ‘Seressaner und Croaten’ čije se reprodukcije ovdje donose. Litografije je tiskao J. Rauh, a cijelu mapu je izdao L. T. Neumann u Beču 1849. godine. Crteži su veoma kvalitetni i spadaju među najbolje od svoje vrste. U nekim slučajevima umjetnik je očito uzeo kao predložak starije radove drugih autora, ali se uglavnom stječe dojam kako je doista bio očevidac zbivanja i kako je skice radio neposredno na terenu imajući pred očima stvarne osobe. Upravo zbog toga ova mapa predstavlja važan izvor podataka o izgledu i naoružanju hrvatske vojske iz 1848/1849. godine.
SIika 1. – ‘Hrvatski ban’
Središnji lik predstavlja hrvatskog bana Josipa Jelačića na propetom bijelom konju. Odora koju nosi ban ne predstavlja vojnu uniformu već inačicu magnatske odore hrvatsko-ugarskog visokog plemstva. Crtež je očito inspiriran svečanom instalacijskom odorom koju je ban nosio prigodom instalacije 5. lipnja 1848. godine u Zagrebu i koja se danas, potpuno očuvana, nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu (dalje HPM). Gotovo je sigurno kako je Heicke ovaj crtež izradio služeći se kao sa predloškom poznatom litografijom Josepha Rauha ‘Ulazak bana Josipa Jelačića u Zagreb 4. lipnja 1848. godine’. Serežan pokraj bana nosi pušku, jatagan bjelosapac i dva pištolja. Na prsima ima toke sastavljene od poludugmadi.
Slika 2. – ‘Satnik serežana’
U prvom planu se nalazi serežan s vrećastom serežanskom kapom i crvenom kabanicom. U ruci drži pištolj s mehanizmom na kremen. Ima i pušku te još jedan pištolj. Puška je očito tursko-balkanskog podrijetla. O boku mu se nalazi ukrašena fišeklija. Iza njega je čovjek na konju koji bi trebao predstavljati serežanskog časnika, točnije satnika. Po našem sudu izgled ovog časnika je rezultat umjetnikovog domišljanja jer kombinacija oružja kojim je naoružan ovaj konjanik u praksi nije moguća. Konjanici nikad nisu nosili jatagane, osobito ne za pojasom i još k tome s pištoljem. Izgleda kako je ovog satnika Heicke radio prema nekoliko predložaka, osobito prema liku baruna Franje Kulmera na netom spomenutoj Rauhovoj litografiji. Bilo kako bilo, Heickeov satnik je u drugoj polovini 19. stoljeća oponašan od strane više ilustratora, a po njemu je i poznati hrvatski sakupljač Milan Praunsperger crtao svoj, dakako izmišljen, lik ‘Hrvatskog krajišnika u l7. stoljeću u potpunoj ratnoj opremi’.
SIika 3. – ‘Hrvati’
Na crtežu su tri različito odjevena lika. Prvi s lijeva predstavlja hrvatskog graničara u vojničkoj odori s kaputom, crnim remenjem i takozvanom “hrvatskom kapom” (Croatenmütze). Hrvatska kapa je inačica logorske kape (Lagermütze) i nejasnog je podrijetla i nastanka. Izgleda da su je graničari nosili prilikom kordonske službe na granici prema Turskoj. Naoružan je vojničkom puškom kremenjačom s bajunetom na tuljac. Vjerovatno se radi o nekoj od pušaka sustava Unterberger koje su tad već smatrane zastarjelim. U sredini je serežan, odnosno graničar u narodnoj nošnji, naoružan jataganom bjelosapcem i pištoljem. Na glavi ima plitku crvenu kapu kakva se nosila u mnogim krajevima Hrvatske. Desni je lik obučen u odrpanu odjeću koja nema karakter narodne nošnje već je standardnog srednjoeuropskog izgleda. Naoružan je vojničkom puškom na kremen. Bajuneta s tuljcem visi mu kroz prorez za dugme na kaputu što naglašava njegov odrpan izgled. Nema sumnje kako je autor ovim trećim likom želio predstaviti pripadnika narodnih straža iz banske Hrvatske.
Slika 4. – ‘Serežani’
Na crtežu se nalaze tri lika istovrsno odjevena i naoružana. Prvi na glavi nosi vrećastu serežansku kapu koju su kao svoj simbol prihvatili i hrvatski ilirci. Po svemu sudeći ta kapa nije jako starog postanka jer ju na slikovnim prikazima ne zatičemo prije kraja 18. stoljeća. Prvi i drugi lik naoružani su dugim puškama s uskim cijevima i brojnim paftama ¬obručima. Prema ukrašenom lučno povijenom kundaku puške prvog lika moglo bi se raditi o bosanskim puškama zvanim rašak. Drugi lik ima jatagan bjelosapac, kao uostalom i prvi i treći, te k tome dva pištolja s mehanizmom na kremen i arbijom za nabijanje fišeka – naboja. Svo to oružje se nalazi u kožnatom i ukrašenom bensilahu. Ovako su izgledali pripadnici četvrtih bojni graničarskih pukovnija kad ih je Jelačić poveo u rat.
SIika 5. – ‘Serežan – Graničarski pješački časnik’
Prvi s lijeva je serežan naoružan orijentalnom puškom, vjerojatno bosanskim raškom. Ležeći lik je očito banderijalni husar što je vidljivo po torbici od sablje s vladarevim monogramom i gajtanima ukrašenom dolamom. Treći lik predstavlja propisno uniformiranog poručnika. Dolama je tamnosmeđa, a hlače su mu plave boje. S obzirom na tamnocrvenu (Carmisinrothe) boju okovratnika i orukvica, te žute dugmadi, radi se o časniku prve banske graničarske pukovnije. U Jelačićevoj vojsci sudjelovala je i treća bojna prve banske graničarske pukovnije pa ovaj časnik očito pripada dotičnoj jedinici. Zanimljivo je kako nije naoružan standardnom sabljom pješačkih časnika M.1837 već časničkom konjičkom sabljom M.1845 koja je netom ušla u naoružanje habsburške vojske.
SIika 6. – ‘Banderijalni husar – Graničarski pješak’
Crtež predstavlja pripadnike najboljih jedinica kojima je zapovijedao ban Jelačić. Lik na konju je banderijalni husar.Pukovnija bandenjalnih husara jedina je konjička jedinica u banovoj vojsci na početku borbi. Riječ je o jedinici koja predstavlja ostatak feudalnog ustroja. Zbog uvježbanosti i opremljenosti zadržana je unatoč ukidanju feudalnih odnosa. Većinom su to bili predijalci, mahom sitni plemići, s posjeda zagrebačkog biskupa i kaptola. Bili su dužni sami nabavljati i održavati konja, opremu i naoružanje, a za uzvrat su bili oslobođeni daća. Nakon gušenja mađarske revolucije i dalje su zadržani u službi prerastavši u redovnu husarsku pukovniju. 1851. godine pretvoreni su u ulane i pod nazivom 5. ulanska pukovnija postojali su sve do 1918. godine. Husar je naoružan husarskom sabljom M.1803 s željeznom opremom. U ruci drži kratki vojnički karabin sustava Unterberger s kremenim mehanizmom. Dva pištolja koja vise o unkašu sedla ne vide se jer su pokriveni prekrivkom od krzna. Lik pješaka predočava redovnog, propisno uniformiranog i opremljenog graničara. Jakna mu je tamnosmeđa, a uske hlače plave. Kožnato remenje je crno. Naoružan je vojničkom puškom s mehanizmom na kremen sustava Unterberger (M.1828 ili M.1838) te s bajunetom. Na glavi mu je visoki crni čako s kokardnom i monogramom vladara. Ovako su bili naoružani i opremljeni samo pripadnici drugih bojni graničarskih pješačkih pukovnija kojih je u Jelačićevoj vojsci bilo samo četiri (Otočka, Brodska, Gradiška i Petrovaradinska). S obzirom na boju okovratnika, orukvica i dugmadi ovaj graničar bi trebao pripadati prvoj banskoj pukovniji. Međutim prva i druga bojna te pukovnije nalazile su se na ratištu u Italiji, ne u banskoj vojsci. S banom je bila samo treća, a kasnije i četvrta bojna pa se ovdje najvjerojatnije radi o crtačevoj pogrešci.
SIika 7. – ‘Serežan – Hrvat’
Serežanin s lijeve strane crteža odjeven je i naoružan slično kao i ostali serežani iz predmetne mape. Desno sjedi pripadnik narodnih straža iz banske Hrvatske. Narodne straže su bile oblik vojnog organiziranja širokih narodnih slojeva na temelju dobrovoljnosti i djelomične opće vojne obveze. Nakon ukidanja feudalnog sustava, 1848. godine, trebale su zamijeniti dotadašnju insurekcijsku vojsku banske Htvatske. Kao obrazac za ustrojstvo narodnih straža poslužile su već postojeće gradske straže kojih je bilo jedino u slobodnim kraljevskim gradovima. Propis o narodnoj straži grada Zagreba poslužio je kao uzor po kojem je Bansko vijeće, tadašnja privremena hrvatska vlada, organiziralo ostale narodne straže.
SIika 8. – ‘Harambaša serežana’
Ovaj, možda ponajbolji Heickeov crtež, predstavlja starješinu serežana. Zbog utjecaja turske vojne kulture nazivi narodnih starješina u hrvatskim krajevima uz granicu s Osmanlijskim carstvom uglavnom su bili turskog podrijetla. Otud i naziv harambaša (tur. glavar vojnika ili razbojnika) koji je kasnije prihvaćen i kao službeni naziv za časnike serežana. Na prsima su mu toke, a za bensilahom dva pištolja s mehanizmom na kremen i jatagan bjelosapac. U rukama mu je puška kremenjača ukrašena sedefnim pločicama, tkaninom i kitama. Jasno je vidljivo da se ovdje radi o pušci zvanoj paragun, karakterističnoj za središnju Bosnu. Tijekom druge polovice 18. stoljeća i prve polovice 19. stoljeća osobene mehanizme za te puške, kao i cijevi za njih, proizvodili su majstori, uglavnom Hrvati katolici, iz Fojnice i okolice dok su puške kundačili i ukrašavali muslimanski majstori – tufekčije u većim gradovima, mahom u Sarajevu. Postoji nekoliko preciznih likovnih prikaza ovakvih pušaka u rukama hrvatskih graničara što nam ukazuje na žive trgovačke veze s Bosnom.
Datum objave: 13.07.2014.
