Autor: Gojko Borić

Kad se bude pisala konačna povijest Savezne Republike Njemačke, najdemokratskije i najuspješnije države u njemačkoj povijesti, ime Hansa-Dietricha Genschera bit će u njoj zabilježeno zlatnim slovima. Genscher je nekoliko desetljeća bio njemački ministar unutarnjih i vanjskih poslova i predsjednik Slobodnodemokratske stranke, FDP (liberala). Rođen je 1927. u Halle (Saale) u istočnoj Njemačkoj.

Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu i pri završetku rata dospio u američko i britansko zarobljeništvo. Poslije rata neko je vrijeme radio kao pomoćni građevinski radnik. Više od deset godina bolovao je od tuberkuloze. Završio je pravo i ekonomiju, postavši sudskim službenikom u Halleu, (biviši DDR). Godine 1952. Genscher je pobjegao preko Zapadnog Berlina u Saveznu Republiku Njemačku gdje je nastavio službovati kao odvjetnik u Hamburgu, Bremenu i Berlinu.

U bišem DDR-u postao je član Liberalno-demokratske partije, narodnofrontovske stranke istočnonjemačkoga režima, ali čim je došao u Zapadnu Njemačku odmah se angažirao u liberalnom FDP-u. Postupno je napredovao na ljestvici stranačke karijere da bi god. 1985. postao predsjednikom Slobodnodemokratske stranke. Nakon izbora za Bundestag 1969.

Genscher ulazi u socijaldemokratsko-liberalnu koaliciju i postaje savezni ministar unutarnjih poslova. Na čelu te vlade nalazio se legendarni Willy Brandt (SDP). Nakon ostavke Willya Brandta 1974. Genscher preuzima položaj saveznog ministra vanjskih poslova u vladi socijaldemokrata Helmuta Schmidta, a to je funkcija i dokancelara Savezne vlade.

Stekao je zasluge na funkciji šefa njemačke diplomacije

Sudjelovao je na svim važnim međunarodnim konferencijama oblikujući njemačku vanjsku politiku u skladu sa zajedničkom politikom Europske Zajednice i susjedne Francuske. Budući da se se iscrpila zajedništva u politici crveno-žute koalicije Genscherovi liberali napuštaju god. 1982. tu koaliciju i skupa s kršćanskim strankama CDU i CSU utemeljuju novu konzervativno-liberalnu koaliciju pod vodstvo također legendarnog Helmuta Kohla.

Genscher ostaje na položaju ministra vanjskih poslova nastavljajući uspješnu politiku u interesu svoje zemlje i Europske Unije. Ovo prelaženje liberala iz jedne koalicije u drugu može nekome izgledati kao oportunizam, ali to je zbog njemačkog izbornog zakona nužnost za male stranke jer su prisiljene surađivati već prema svojim izbornim programima s jednom ili drugom velikom pučkom strankom.

Prije 20 godina Kohl i Genscher našli su se u izvanredno teškoj, ali i povijesno povoljnoj situaciji glede ujedinjenja Njemačke. Komunistički blok pod vodstvom Sovjetskog Saveza nalazio se u raspadanju. Zaslugu za to imaju, među ostalima, slobodarski poljski sindikati Solidarnošč, ali i istočni Nijemci koji su, izgubivši strah od totalitarnog komunističkog režima, izveli prvu mirnu revoluciju u njemačkoj povijesti. Zahvaljujući tome pao je zloglasni Berlinski zid kao simbol nasilja i praktična prepreka u ujedinjenju Njemačke kao države i nacije koja je uvijek u duhu bila jedinstvena.

Zastupa politiku ‘ravnoteže’ između Zapada i Istoka

Govorio je da njemačka vanjska politika mora biti ‘skromna’ s obzirom na ne baš slavnu njemačku prošlost i još postojeće nepovjerenje istočnoeuropskih naroda prema novoj Njemačkoj. Bio je sljedbenik Brandtove Ostpolitike, istočne politike, prema kojoj je Njemačka nakon pomirenja s Francuskom trebala isto postignuti i s narodima istočne i srednje Europe, prije svega s Poljskom.

No nakon početka urušavanja komunističkog bloka trebalo je pokazati hrabrost i započeti smjelije nastupati u vanjskoj politici čiji je jedan od glavnih ciljeva bilo ujedinjene Njemačke, onako kako je to oduvijek bilo zapisano u Njemačkom ustavu. Kohl i Genscher su spoznali da više nije potrebno taktiziranje već smjela akcija u smjeru brzog i beskompromisnog ujedinjenja dviju njemačkih država. To je nailazilo i na otpore nekih zapadnih zemalja, spomenimo Francusku i Veliku Britaniju, koje su se bojale stvaranja ‘Velike Njemačke’.

Zahvaljujući Kohlovoj i Genscherovoj državničkoj i diplomatskoj vještini Pariz i London su uvidjeli da ujedinjenja Njemačka ne predstavlja opasnost ni za koga. Trebalo je pridobiti i Sovjetski Savez. Kohlu je uspjelo ‘očarati’ Mihaila Gorbačova kao posljednjeg predsjednika SSSR-a. Njemačka je platila Sovjetskom Savezu zamašne svote novca za pristanak Moskve na ponovno ujedinjenje i povlačenje sovjetskih postrojba iz istočne Njemačke. Komunistički DDR bio je, kako se njemački kaže, pleite, na rubu ekonomske propasti.

Njegovi državljani počeli su masovno bježati u zapadne zemlje, prije svega u Saveznu Republiku Njemačku. Genscheru je uspjelo ishoditi dozvolu za neometano prebacivanje građana DDR-u u zapadnjemačkim veleposlanstvima u Pragi i Budimpešti na Zapad. Povijesni je to bio događaj kad je Genscher saopćio svojim sunarodnjacima s balkona njemačkog veleposlanstva u Pragu da mogu slobodno otputovati u Zapadnu Njemačku.

Po prilici u isto vrijeme kad je počeo proces ujedinjenja Njemačke počele su se raspadati bivše višenacionalne komunističke države Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija. Ponovno su se neke zapadne države, u najvećoj mjeri Francuska i Velika Britanija, suprostavile ‘ukidanju’ komunističke Jugoslavije, dakako skupa sa Sjedinjenim Američkim Državama koje su do tada gotovo svake godine davale Beogradu garancije o ‘očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta SFRJ’.

Vjerovao je u mirno okončanje ‘jugoslavenskog konflikta’

U Jugoslaviji je izbio rat Miloševićeva režima protiv gotvo svih nesrpskih republika, ponajprije u Sloveniji, kasnije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvi nemiri izbili su na albanskom Kosovu. I Genscher je neko vrijeme mislio da se ‘jugoslavenski problem’ može rješiti daljnjim pregovorima. Bio je pod utjecajem njemačkog ambasadora u Beogradu Hansjoerga Eiffa koji je tvrdio da još postoji manevrski prostor za pregovore između Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, odnosno da Hrvatsku i Sloveniju ne bi trebalo priznati prije nego što se Zagreb i Beograd te Srbi u Hrvatskoj slože u svim spornim pitanjima, premda su u to vrijeme pobunjeni Srbi u tzv.

Krajini skupa s tzv. JNA vodila rat protiv Republike Hrvatske i okupirali više od trećine njezina teritorija. Da je Genscher poslušao Eiffa, u Hrvatskoj bi izgubilo život još nekoliko tisuća ljudi, osim onih oko 15.000 koliko ih je poginulo u obrambenom Domovinskom ratu . I dio njemačkih socijaldemokrata ‘vjerovao’ je u mirno okončanje ‘jugoslavenskog konflikta’ koji su gotovo svi političari i svi mediji nepravedno proglasili ‘građanskim ratom’, kako bi izbjegli priznati istinu da se radilo o srpskom imperijalističkom pohodu protiv republika zapadno od Drine. Socijaldemokrati su sa zakašnjenjem ispravili svoju pogrješku.

No Genscher i Kohl su brzo shvatli da se samo međunarodnim priznanjem Hrvatske i Slovenije, te svih ostalih republika raspadajuće komunističke Jugoslavije koje to žele, može ući u razdoblje pravih pregovora među njima i internacionaliziranje sukoba. Time što je Njemačka imzistirala kod ostalih članica Europske Unije da priznaju Sloveniju i Hrvatsku, stekla je velike zasluge u uspostavljanju makar labavog primirja.

‘JNA’ se morala povuči iz Hrvatske, u našu republiku došle su mirovne postrojbe UN-a (‘plave kacige’) koje, doduše, nisu ispunile sve svoje zadatke, ali su zaustavile prodore pobunjenih Srba na ostali hrvatski teritorij. Države Europske Unije napokon su zajednički priznale Hrvatsku, no Njemačka je nekoliko koraka bila prije njih, nije pričekala okončanje tromjesečnog moratorija nego je pred Božić 1991. diplomatski priznala Hrvatsku i Sloveniju. Među prvima je bio i Vatikan, što je bio veliki novitet jer je Sveta stolica dosad uvijek sa zakašnjenjem priznavala novoosnivane države. To treba zahvaliti velikom prijatelju Hrvata Papi Ivanu Pavlu II. Bila su tu i Mađarska i Austrija itd., države s kojima imamo višestoljetnu zajedničku povijest.

Nikad nije posumnjao u ispravnost svoje odluke

Bivši šef njemačke diplomacije danas više od 20 godina kasnije kaže da nikad nije posumnjao u ispravnost svoje tadanje odluke bez obzira na sve negdašnje kritike: ‘Ti glasovi su sve tiši, to su bili glasovi zadrtih ljudi. Ima nešto u čemu su kratke noge, a to je laž. Priznanje se dogodilo u prosincu 1991. i ono je značilo kraj rata, a ne početak – to je bio korak koji je donio mir, i oni koji tvrde da prije toga nije bilo rata, negiraju činjenicu da je takozvana jugoslavenska vojska umarširala u Hrvatsku sa svim posljedicama koje je to sa sobom donijelo…Naravno da ima mnogo ljudi koji su vjerovali da je ona Jugoslavija bila jedna varijanta trećeg puta – i kao društveno-politički model – ali ja to nisam nikad tako vidio, iako sam cijenio ulogu koju je odigrala Jugoslavija s Titom kao nesvrstana zemlja.’

Sve je to danas davna prošlost. I na tadašnju ulogu Jugoslavije se danas kritičnije gleda nego u vrijeme kad je Beograd silnom promidžbom uvjeravao zapadni svijet u svoju ‘veliku važnost’ u Pokretu nesvrstanih, zanemarujući da je to bio rezulat hladnoga rata, tako da se Titova zemlja raspala prestankom toga rata, a da nesvrstani nisu htjeli, a ni mogli ni pomaknuti mali prst kako bi je ‘spasili’. Raspad Jugoslavije i osamostaljenje njezinih republika skupa s pokrajinom Kosovom bili su povijesna nužnost. U toj povijesti Hans-Dietrich Genscher odigrao je ulogu velikog političara, državnika i humanista.

A Hrvati vole Genschera. Možemo ga bez sustezanja nazvati našim Genscherom. U brojnim hrvatskim gradovima ulice su nazivane Genscherovim i Kohlovim imenom. U Selcima na Braču podignuto mu je poprsje koje se, među ostalima, nalazi uz kipove Stjepana Radića i Pape Wojtywe. U Splitu na Rivi možemo se osvježiti u ‘Buffetu Genscher’ . Svatko u Hrvatskoj zna tko je Genscher. Njegovo ime također će biti zabilježno zlatnim slovima i u suvremenoj povijesti hrvatskoga naroda.



Datum objave: 07.07.2014.