”Prije nego sam 2010. postao beskućnik, imao sam i posao i obitelj i društvo. Nakon što me i žena ostavila, razočaran u grad, u prijatelje i u sve oko sebe, odlučio sam iz Sarajeva doći u Zagreb, gdje sam još 3,5 godine spavao sa štakorima u ruševinama bivšeg DTR-a”, opisuje Mile svoje najgore dane za portal promise.hr.
Objašnjava da u beskućništvu nije najveći problem život na ulici, već teško depresivno stanje te ostale psihičke tegobe u koje upada većina onih koji su odbačeni od svih i koji ostanu bez igdje ičega.
”Negiranje beskućništva i ekstremnog siromaštva od strane državnih institucija i službene politike, tipičan je hrvatski sindrom negiranja svega negativnog, pa tako i ovog problema”, primjećuje na početku našeg razgovora Mile Mrvalj, bivši dugogodišnji beskućnik, ali i bivši vlasnik umjetničke galerije, koji je zbog svoje osebujne naravi i rijetko viđene žilavosti postao svojevrsni simbol uspješne borbe protiv začaranog vrtloga beskućništva, iz kojega gotovo da nema povratka…
Mile se, nakon paklenih muka koje je proživio na zagrebačkim ulicama, jedva nekako uspio iščupati. I baš zato što zna koliko teško je bilo isplivati, a kako lako potonuti, odlučio je svakoga dana ustrajno pomagati ljudima koje su mnogi odbacili, a s kojima je godinama dijelio isto gorko iskustvo.
”Ni jedna vlada neće za sebe reći da radi loše. Zato uporno negiraju ili umanjuju problem beskućništva i rastućeg siromaštva, premda je taj problem sve veći. Oporba u Hrvatskoj je realna i svjesna problema sve dok ne dođe na vlast. U tom trenutku i oni obnevide te počinju negirati probleme. Zato je udruga Fajter, koju sam prije šest i pol godina osnovao kako bih pomagao beskućnicima, posve apolitična”, objašnjava Mile, koji je prije deset godina, kao Hrvat s dvostrukim državljanstvom, došao iz Sarajeva u Zagreb.
Na preseljenje ga je natjeralo, kako kaže, velika nevolja, ali i veliko razočaranje u ljude.
”U Sarajevu sam završio Školu primijenjene umjetnosti. Nakon smrti roditelja, dobio sam u nasljedstvo stan i nešto novca te sam 1998. podigao kredit za otvaranje likovne galerije, a stan sam stavio pod hipoteku. Nažalost, to je bio krivi potez. Prije deset godina sam bankrotirao i postao beskućnik. Do tada sam imao i posao i obitelj i prijatelje, no kada sam ostao bez ičega, svi su me napustili. Nakon što me i žena ostavila, razočaran u grad, u prijatelje, u rodbinu i u sve oko sebe, odlučio sam iz Sarajeva doći u Zagreb”, opisuje Mile svoje najgore dana.
Alkoholizam je bijeg od stvarnosti odbačenih i prezrenih
Objašnjava zatim da u beskućništvu nije najveći problem život na ulici, već teško depresivno stanje te ostale psihičke tegobe u koje upada većina onih koji ostanu sami i bez igdje ičega.
”Nakon što čovjeka svi odbace, on obično upadne u depresiju. Na to se, kao u dominu, nadovezuju ostale bolesti poput shizofrenije, sociopatije, bipolarnog poremećaja, alkoholizma… Alkoholizam je, u stvari, bijeg od stvarnosti onih koji misle da za njih na ovome svijetu više nema šanse. Veliki problem je što državne institucije na beskućnike gledaju kao na normalne ljude i što ne uzimaju u obzir činjenicu da je 90 posto njih s teškim psihičkim tegobama.
Zbog tog slabog razumijevanja tih ljudi se i događa da sada, usred pandemije i velike hladnoće, beskućnici odlaze iz prihvatilišta u Kosnici na hladnoću jer im je Stožer, kao jednu od epidemioloških mjera, zabranio kretanje i ograničio slobodu – što mnogima teško pada. Radije bježe na ulicu, gdje mogu skupljati boce i zaraditi 20 kuna dnevno, nego da su zatvoreni po cijele dane u sobama prihvatilišta u Kosnici.
Da bih pomogao onima koji su prezreni i odbačeni i koji zato imaju obziljne psihičke tegobe, osnovao sam Humanitarnu udrugu Fajter. Htio sam im pomoći da ne padnu preduboko te da jednom opet stanu na svoje noge. Jer, ni ja se ne bih uspio maknuti s ulice, da mi neki divni ljudi nisu pomogli u tome”, tumači predsjednik humanitarne udruge Fajter, koji na osnovu vlastitog iskustva dobro zna što su najveći problemi beskućnika.
Bez osobne, nema ni socijalne pomoći
”Većina tih nesretnika nema prijavljeno mjesto prebivališta, a onda ni osobnu iskaznicu. Bez osobne, pak, ne mogu ostvariti pravo na socijalnu pomoć, kao ni na zdravstvenu zaštitu. Zbog toga, beskućnicima najprije pomažem da dobiju osobnu. Primim ih za ruku i kao malo dijete vodim, kako bi zajednički riješili administrativne probleme. To u Hrvatskoj traje mjesecima. Najčešće ih uputim da se u mjestima iz kojih dolaze, odu prijaviti u centar za socijalnu skrb te tako dobiju osobnu iskaznicu. Kada dobiju osobnu, pomognem im da si osiguraju socijalnu pomoć. Potom im ponudim da prodaju naš časopis Ulični fajter te da si tako osiguraju egzistenciju. Iznosom kojega dobiju od socijalne pomoći mogu si platiti sobu za stanovanje, a ono što zarade prodajom časopisa, može im biti džeparac. Trenutno imamo 12 prodavača časopisa, koji si kroz prodaju časopisa osiguravaju skromnu egzisteniciju”, napominje Mile Mrvalj.
Kaže da i on živi od socijalne pomoći te od honorara od izložbi, prodaje slika, rukotvorina…
”Kada mladi ljudi – djeca iz doma i ostali, završe na ulici, najčešće se odaju kriminalu ili drogi. Što drugo ulica nudi, nego da budeš diler ili kriminalac? Naša udruga i njima nastoji pomoći da se maknu s ceste, dok još nije prekasno. Ni ja se, nakon tri i pol godine beskućništva, ne bih uspio isčupati da nisam ostao optimist i da mi dobri ljudi nisu pomogli. No, silne nevolje kroz koje sam prošao pomogle su da shvatim da su moje najveće vrijednosti – vedar duh i optimizam – zbog čega se nisam predavao i zbog čega sam još uvijek živ”, tumači osnivač humanitarne udruge Fajter.
”Stotinu puta me zbog smrada izbacili iz tramvaja”
Odgovarajući na pitanje je li ljudima bez krova nad glavom teže zimi ili ljeti, odgovara da je zima strašna zbog hladnoće, ali da ljeti beskućnici ‘prolaze kroz pakao’ na drugi način.
”Kad je vruće, smrdiš na deset metara daljine, jer si praktički stalno u kantama za smeće. Stotinu puta su me izbacili iz tramvaja, jer sam smrdio. Grozno je kada se svi od tebe odmiču i bježe, kada se mršte i tjeraju te jer nepodnošljivo zaudaraš. A ti ne smrdiš jer ti se to sviđa, već zato jer se nemaš gdje oprati, ni u što presvući. Dok sam bio beskućnik, spavao sam u ruševinama nekadašnjeg DTR-a u Krajiškoj ulici, blizu Britanca.
No, nakon tri i pol godine života na ulici i u ruševinama, uspio sam prijaviti prebivalište preko centra za socijelnu skrb, dobio sam osobnu iskaznicu te socijalnu pomoć, nakon čega sam osnovao humanitarnu udrugu Fajter i s ulice otišao u podstanarstvo. To se dogodilo prije šest i pol godina, otkada kroz rad u udruzi pomažemo beskućnicima. Svaku priliku koristimo da senzibiliziramo javnost na problem beskućništva, jer je taj problem u Hrvatskoj svake godine sve veći i veći, koliko god institucije tu činjenicu negirale ili umanjivale”, zaključuje Mile Mrvalj, osebujni umjetnik te bivši zagrebački beskućnik.
Autor: Damir Kramarić Datum objave: 11.11.2020.
