Studentica hrvatskih korijena Klara Schedlich hrabro ulazi u politički život. O sebi ukratko kaže: „Imam 21 godinu, studiram strojarstvo u TU Berlinu. Želim se zalagati za interese svog naraštaja u Berlinu. Mladi čine veliki dio stanovništva Berlina i zaslužuju da odlučuju i budu zastupljeni! U našem državnom parlamentu želim se zalagati ponajprije za dobre škole i pravedne obrazovne prilike, promociju demokracije i preokret mobilnosti. Svojim radom nadam se da ću motivirati druge mlade ljude da se politički uključe. Jer najbolja politika je ona koja uključuje sve perspektive”.
Ponukani Klarinim aktivizmom u stranci Zelenih, kandidaturom za Berlinski senat i njezinim hrvatskim korijenima, poželjeli smo je bolje upoznati pa donosimo u cijelosti intervju, u prijevodu njezine bake, naše poznate aktivistice s polustoljetnom berlinskom adresom Bosiljke Schedlich, koji je objavljen u novinama Reinickendorfer Allgemeine Zeitung 29. srpnja 2021.
Klara izvrsno govori hrvatski, zahvaljujući baki Dalmatinki, a studirala je uspješno na razmjeni i dva semestra na zagrebačkome Fakultetu strojarstva i brodogradnje.
Kako ste ušli u politiku, koji je bio razlog da se u tako mladoj dobi angažirate?
Tijekom školskih dana s kolegama iz razreda uvijek sam imala mnogo primjedbi: na sadržaj nastavnog programa, na ocjenjivanje itd. Kada smo 2017. završili školu, primijetila sam da nitko ne govori o onome što nas je u školi mučilo. Tada sam pomislila kako trebam nešto poduzeti. Jer mi probleme ostavljamo sljedećem naraštaju i ne brinemo više o njima. Tako sam počela na internetu tražiti načine da se uključim u neku inicijativu. Tada, prije početka studija, ionako sam se htjela baviti volonterskim poslom. Kada sam naišla na političke stranke mladih, postalo mi je jasno da ću postati član Zelene mladeži. Zaštita klime uvijek mi je bila važna i zato sam se sa 17 godina pridružila toj stranci. U to vrijeme, nažalost, nije postojala lokalna podružnica Zelene mladeži u Reinickendorfu, gdje živim od svoje pete godine. Zajedno s još nekoliko mladih i aktivnih ljudi osnovala sam Zelenu mladež „Sjever”. Postala sam aktivna i u Savezu Zelenih u Reinickendorfu te sam prije godinu i pol izabrana za predsjednicu Zelenih u Reinickendorfu, a u međuvremenu sam i izravna kandidatkinja za Berlinsku skupštinu u izbornoj jedinici 6 (Frohnau / Hermsdorf / Freie Scholle). Odlučila sam postati najmlađi kandidat za Zastupnički dom jer vjerujem da je najbolja politika ona koja uključuje sve perspektive. Politika bi trebala stvoriti okvirne uvjete za suživot u našem društvu i omogućiti svima dobar život. To je moguće samo ako se čuju svi glasovi. U Berlinu je trećina građana mlađa od 30 godina. Oni bi trebali biti zastupljeni u Parlamentu. Zato su potrebni mladi ljudi u političkoj javnosti koji žele zastupati potrebe mladih i pokazati da i drugi mogu biti politički aktivni, ako to žele.
Dolazite li iz političke obitelji? Jesu li školski dani utjecali na Vaš politički angažman?
Moji roditelji nikada nisu bili politički aktivni. Kao hrvatska migrantica, moja baka (Bosiljka Schedlich, op. ur.) osnovala je Kulturni centar u Berlinu i vodila kampanju za ljude koji su pobjegli iz bivše Jugoslavije. Tako me obiteljska povijest u određenoj mjeri oblikovala, a vanjska politika i društvena pitanja i danas su mi važna. Nekad sam u školi bila predstavnica razreda, ali sam se politički aktivirala tek nakon završene srednje škole (osim što se tiče klime i migracija, gdje sam uvijek imala čvrsto mišljenje).
Vi želite da se starosna granica za glasovanje snizi. Kada bi mladi mogli glasovati? Odnosi li se to na sve razine – općinsku, državnu i saveznu?
Mladim ljudima daje se premalo povjerenja. Mi nismo apolitični i stoga želimo sudjelovati u odlučivanju. Dobna granica uvijek je proizvoljna i stoga je treba kritički promatrati. Ljudi se razvijaju različitom brzinom i politički su različiti. Postoje 50-godišnjaci koji manje znaju o politici od 15-godišnjaka koji se trenutačno tom temom bave na nastavi. Smanjenje starosne dobi za glasovanje smatram nužnim zato što mislim da mladi ljudi koji sudjeluju u odlučivanju imaju i veću želju za informiranjem i sudjelovanjem u radu. A naša demokracija sastoji se od činjenice da mnogi ljudi donose svoja različita mišljenja i perspektive. Stoga pozivamo da se glasačka dob smanji na 16 godina na državnoj i saveznoj razini, a dalje ćemo vidjeti. Također smatram važnim da vodimo raspravu o pravu glasovanja za ljude bez njemačke putovnice, čije je središte života u Berlinu, i koji žive ovdje. Vidim to i u vlastitoj obitelji jer nije praktično kad vrlo političkim ljudima nije dopušteno da glasuju tamo gdje su kod kuće.
Reinickendorf se ne smatra najsrdačnijim okruženjem za bicikliste. Interesi biciklista i vozača do sada se često grubo sukobljavaju. Što želite tu mijenjati u smislu politike mobilnosti?
Moj cilj je prometna politika koja ima u vidu sve sudionike u prometu. U mobilnosti uvijek vrijedi sljedeće – ponuda stvara potražnju. To znači da, ako su ispred mojih vrata sigurne biciklističke staze, veća je vjerojatnost da ću sjesti na bicikl. Ako vlak u blizini vozi pouzdano i redovito, a karta je povoljnija, onda će se i drugi voziti vlakom. U Reinickendorfu na mnogim mjestima postoji dobra infrastruktura isključivo za automobile. Stoga je logično da se mnogi odlučuju za individualni motorizirani prijevoz. Grad je vrlo dugo bio dizajniran samo za automobile pa oni zauzimaju puno prostora. Vrijeme je da ponovno preraspodijelimo javni prostor. S jedne strane to je važno zbog zaštite klime jer su vožnja biciklom, vožnja vlakom i pješačenje klimatski prihvatljiviji od automobila. S druge strane, to je također pitanje socijalne pravde jer oni koji si ne mogu priuštiti automobil koriste manje prostora, a ipak su izloženi zagađenju. U Reinickendorfu ima još mnogo mogućnosti za poboljšanja, osobito kada su biciklističke staze u pitanju. Ali ja to nikako ne vidim kao izravan i neizbježan sukob s vozačima. Oni koji ovise o automobilu i žele ga nastaviti koristiti, manje će stajati u prometnim gužvama i imati slobodne ceste ako mnogi drugi koriste javni prijevoz i bicikle. A ima i mnogo ljudi koji se trenutačno boje vožnje biciklom jer naše ceste nisu dovoljno sigurne.
Što znači „feministički” zaokret u prometu?
Feministička politika o prometu i urbanom planiranju upozorava da u područjima koja se odnose na planiranje i upravu pretežno muškarci imaju glavnu riječ i donose odluke, kao što to čine i u drugim političkim tijelima. Dakle, perspektive za ženske osobe uvelike nedostaju. Jedan primjer za to su takozvani „prostori straha”. Žene i djevojke često se u mraku osjećaju nesigurno jer se boje napada. Kako bi se povećao osjećaj sigurnosti, potrebno je takve prostore opskrbiti boljom rasvjetom, posebno slabo pregledne uličice. Uz to, žene u našem društvu i dalje obavljaju više poslova, poput njegovanja, brige o djeci i kućanskim poslovima. To dovodi do toga da, za razliku od muškaraca koji prelaze ravne rute (do posla i natrag kući), one imaju mnogo usputnih stajanja (zabavište za djecu, škola, radno mjesto, samoposluga, ponovno preuzimanje djece). Zato žene profitiraju od grada s kratkim udaljenostima u kojem se u svakoj četvrti sve može obići brzo i jednostavno. U prosjeku, žene također češće koriste javni prijevoz te rjeđe posjeduju automobil.
Žene su u mnogim područjima još uvijek nedovoljno zastupljene i često su slabije plaćene od muškaraca na sličnim pozicijama. Uz to, mlade žene uglavnom biraju „netehnička“ zanimanja. Vi studirate strojarstvo. I danas je to još uvijek neuobičajeno za mladu ženu. Kako reagirate na pitanje o izboru karijere ili studija?
Većina ljudi se začudi kada im kažem da studiram strojarstvo. Uvijek prvo pitaju za udio žena na mome diplomskom studiju i osjećam li se ugodno s toliko muškaraca. Tu uvijek odgovaram da na mome studijskom odjelu imam samo jednu prijateljicu. Istina je da ima daleko manje žena na STEM tečajevima i to, naravno, primjećujem i na mom studiju. Uobičajeno kažem da smo ipak na dobrom putu. Sveučilište već poduzima mnoge mjere i što se više žena odluči za ta zanimanja, to će one kao uzor inspirirati sve više djevojka.
Što je po Vašem mišljenju potrebno kako bi žene bile dovoljno zastupljene u tehničkim zanimanjima?
Mislim da postoje tri važna vijka: 1. Djeca kopiranjem uzora već u ranoj dobi uče u kojim područjima će se razviti povjerenje u njih, a u kojima neće. Ako se pobrinemo da djevojčicama pri odabiru igračaka ne kupuju samo lutke i kuhinjice, nego možda i druge stvari koje obično dobivaju dječaci, možemo mnogo postići. Uz to, postoje i veliki projekti za škole u kojima djevojčice dolaze u dodir sa znanošću. 2. U školama, kao i na sveučilištima, važno je da nastavnici i profesori budu senzibilizirani za tu temu kako prisutne na svom kolegiju ne bi pozdravljali s – Pozdrav momci, ili djevojkama koje nešto ne razumiju na satu matematike rekli – Zato ti kao djevojčica sigurno dobro crtaš. Na sveučilištima već rade povjerenice za žene, koje obavljaju važne poslove i stvaraju strukture za prijavljivanje slučajeva diskriminacije. 3. Uzori! Postignuća žena u znanosti i tehnologiji moramo učiniti vidljivima. Tako nadahnjuje se druge žene i potiče da idu tim putem. Je kako vidite – Mi to možemo!
Skretnice se postavljaju i u školama. Što bi se trebalo promijeniti u školama ili u obrazovnom sustavu kako bi se omogućilo više jednakosti?
Nije slučajno što osobito djeca iz akademskih domaćinstava završavaju gimnaziju i studiraju. Ova nepravda može se ispraviti različitim mjerama. Svaku učenicu i svakog učenika treba pojedinačno poticati. Najbolje se uči u malim razredima s dovoljno nastavnika, čistim okolišem i raznolikim metodama. Međutim, za zaista jednake šanse moramo se pozabaviti i strukturama. U društvenim školama djeca mogu dugo učiti jedno od drugog. Od toga profitiraju nedovoljno uspješna djeca jer mogu zatražiti pomoć od kolega u razredu. No, pokazalo se da i učenici s dobrim uspjehom imaju velike koristi od nastave u mješovitim razredima jer pomažući svojim bližnjima stječu društvene kompetencije, a u tom procesu i sami svladavaju gradivo. Druga korisna mjera je izvanškolski organizirani nadzor domaćih zadaća. Time se izbjegava problem da neka djeca takvu pomoć kod kuće ne mogu dobiti. Višejezična nastava je dodatna tema. Djecu čiji prvi jezik nije njemački trebalo bi poučavati na njihovu jeziku, a poželjno bi bilo da je i učitelju taj jezik materinski. Tko dobije dobru poduku na svome materinskom jeziku, lakše uči druge jezike.
Što Vam je najdraže raditi kada se ne bavite politikom?
Sviram violončelo i još uvijek imam satove nastave u glazbenoj školi Reinickendorf. Također se brinem za svoje mnogobrojne sobne biljke i balkon, bavim se sportom i sastajem se sa svojim prijateljima iz nepolitičkog konteksta što je moguće češće.
Autor: CroExpress/Anja Jonnson, Hrvatska matica iseljenika Datum objave: 28.09.2021.
