Autor: CroExpress
Dobriša Cesarić, hrvatski pjesnik i prevoditelj, preminuo je na današnji dan prije 38 godina, u Zagrebu.
Cesarić je rođen u Požegi 1902., u obitelji oca Đure i majke Marije. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje je završio osnovnu školu i dva niža razreda gimnazije. Završio ju je u Zagrebu, gdje je maturirao 1920.
Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je živio od 1916. Radio je kao lektor i urednik. S Vjekoslavom Majerom pokrenuo je 1923. časopis Ozon. Pisao je pjesme, kritičko-memoarsku prozu i objavljivao prepjeve s njemačkoga, ruskoga, bugarskoga i slovenskog jezika. Prvu je pjesmu objavio 1916. u Pobratimu, a pjesničku afirmaciju stekao je u vodećim književnim časopisima (Kritika, Savremenik, Literatura, Književnik, Hrvatska revija), no najviše pjesama objavio je u Krležinoj Književnoj republici. Od 165 pjesama njih 127 objavio je za života u 15 samostalnih zbirki.
Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja. Nakon uspostave NDH radi u Ministarstvu narodne prosvjete i to u Uredu za hrvatski jezik, a nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Redoviti je član JAZU bio od 1951. Dobitnik je Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo 1967.
Lirika mu je bliska romantičarima i modernistima (doživljaji seoskoga i gradskoga krajolika, gradacije i kontrastiranja, romantički leksik i metaforika, ritmičnost i simboličko-alegorijske značajke). U pjesmama sa socijalnim temama (Mrtvačnica najbjednijih, Vagonaši, Zidari, Predgrađe) pridružio se struji tzv. socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova. Motivi iz gradskog života i sive gradske svakodnevice također su mu estetski privlačni, u njih unosi romantičke sadržaje, što ga čini tipičnim urbanim pjesnikom. Ugled jednoga od ‘najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika’ (M. Matković) zahvaljuje raznovrsnim ponavljanjima (glasova, riječi, stihova, strofa) naslijeđenima iz usmenoga pjesništva (romance i balade) i gradske popijevke. Pjesme mu odaju dojam spontanosti te lakoće i jednostavnosti, no Cesarić je osobitu pozornost pridavao kompoziciji pjesme, rješavajući ju najčešće po načelu cikličnosti.
Mnoge su Cesarićeve pjesme uglazbljene. Javnosti je vjerojatno najpoznatija njegova ‘Voćka poslije kiše’:
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.
Izvor: Wikipedia, Biografija.com
Datum objave: 18.12.2018.
