Autor: Z.S./Facebook

U avanturu života uputio se Igor kada je krenuo na put iz Zagreba u Novi Zeland i svoje doživljaje opisao na Facebooku. Nakon što je u prvom dijelu opisao kako je stigao u München, a u drugom svoje doživljaje iz Bangkoka i put u Auckland, Igor u trećem dijelu opisuje dolazak u glavni grad Novog Zelanda.
>>> 1. dio:  ‘Na aerodromu u Münchenu lupaju cajke kao na Balkanu’>>> 2. dio: ‘Negdje iznad Australije, palo mi je na pamet da avioni padaju’

‘Kako je avion rulao prema zgradi aerodroma u Aucklandu, nekako u sebi nisam mogao vjerovati da sam stigao. Onako, kao i svatko tko je uspio izaći iz Apsurdistana, očekivao sam da će kočnice aviona otkazati i da će se zabiti u zgradu aerodroma. To se nije dogodilo.

Izlazak kroz tunel i pogled oko sebe. Pa ja sam došao na Novi Zeland! Mješavina uzbuđenja, trbušnih tegoba i tuge… Kroz carinu sam prošao bez većih bedova, dapače, sve je prošlo u najboljem redu. Predavanje putovnice na pregled kod nas Hrvata uvijek izaziva treskavicu ruku. Imate li nedopuštena sredstva? Paaa, mislim da nemam. Ruka mi se trese dok mi riba na carini pregledava vizu, a ja si mislim: ‘Sad sam napustio karijeru, a kartu sam kupio u jednom smjeru’. Vraća mi žena putovnicu i na tečnom hrvatskom mi kaže: ‘Hvala’.

Na aerodromu me čekala mama mog novog direktora, rekao mi je tip da zbog posla on neće moći doći po mene. Čekanje mog kofera je potrajalo do te mjere da sam već pomislio da je završio negdje u Uzbekistanu. U glavi sam već vrtio soma eura, koliko je naknada za izgubljenu prtljagu. Međutim, evo mojih prnja. Izlazim kroz Gate i pogledom tražim ženu koja bi u trebala držati karton sa mojim imenom. Gledam, prolazim i ništa ne vidim. Rekoh, kvragu, opet sam izvisio, kad snimim starku sa kartonom na kojem piše Egar. Hmmmm…11h nisam zapalio pljugu, možda mi se priviđa. Priđem i pitam: ‘Da li vi slučajno čekate Igora?’ i ona odgovori da! Jupiiii!

Posjedne me žena u auto i kaže mi da me fura u Onewa Beach motel da se odmorim pa će me Heath nazvati navečer i pokupiti ujutro. Nema beda stara, samo piči. Onewa Beach je najljepša plaža u Aucklandu, a jedini je problem bio taj što sam sa sobom dovukao kišu i vjetar iz Hrvatske. Uđemo u motel, uzmem sobu i odmah iskrcam 100 baksi. Fini početak,nema što. Soba ko soba, krevet, telka, radio, uljni radijator, moj kufer i ja. Ništa, najbolje da prvo operem ruke nakon puta. Izvadim sapun koji mi je moja baka tako s pažnjom zapakirala, dođem do lavaboa i šok. Dvije pipe, jedna sa hladnom, a druga s toplom vodom. Stojim tako kao tuljan, gledam u to i mislim si: ‘Kak da dobijem mlaku vodu?’ Da stavim jednu ruku pod toplu, a drugu pod hladnu? Nema veze, operem ruke u hladnoj i pitam se kaj će biti pod tušem. Tuš je ipak normalan.

Ostanem sam. Depresija. Nisam spavao dva dana, ostavljen u motelu na čekanju sasvim sam. Nekako pronađem dućan i kupim par piva i Mars čokoladicu, ništa u zube nisam stavio dva dana. Vratim se u sobu i buljim u jednu točku na svom kuferu. Ostavio sam nju, ostavio sam svoj život tamo. Pitam se, vrijedi li sve to ovoga. Nakon četvrte pive više nisam ziher u ništa. Heath ne zove, kiša i dalje pada, a ja sjedim u motelskoj sobi i buljim u prazno.

Došla je i večer, a ništa se ne događa. Pljuga na pljugu, Mars na pivu. Opet mi se bljuje od jet laga. Možda bi bilo najbolje da se zabijem u krevet, možda bi bilo najbolje da se probudim i shvatim da sanjam nečiji tuđi život. Kvragu i nostalgija kad ostaneš sam…’ (nastavak slijedi)

Datum objave: 09.10.2014.