Nakon ujedinjenja Njemačke zahvaljujući mirnoj revoluciji istočnonjemačkoga stanovništva i slabosti Sovjetskoga Saveza, Savezna Republika Njemačka napokon je postala posve suverenom zemljom. Važnu ulogu u uspješnoj njemačkoj priči od samoga početka osnivanja Savezne Republike Njemačke god. 1948. igrali su šefovi njemačkih vlada, da spomenemo najvažnije, kršćanski demokrat Konrad Adenauer, socijaldemokrat Willy Brandt i kršćanski demokrati Helmut Kohl i Angela Merkel, no i one koje nismo spomenuli možemo ocijeniti uspješnima.
Dosad su njemačke vlade, osim jednom, bile rezultat pregovora dviju stranaka ali nakon novih izbora očito će se morati sklopiti trostranačka koalicija koja ne će biti pogodna za brzo i učinkovito donošenje odluka pa će Njemačka doživjeti stanovitu nesigurnost kakvu su preživjele brojne europsku države. U Njemačkoj se održavaju parlamentarni izbori 26. rujna, a s tim datumom povezan je konačni oproštaj od politike sadašnje savezne kancelarice Angele Merkel koja se kao jedina političarka na čelu države može pohvaliti da će se to dogoditi njezinom slobodnom voljom; kancelari prije nje morali su napustiti svoje funkcije pod blagim pristiskom svojih stranaka i radi političkih i špijunskih afera.
Odlazak iz javnog života najmoćnije političarke svijeta, kako su Merklici tepali njemački i svjetski mediji, popraćen je brojnim medijskim analizama njezine politike koje su različite, ali imaju zajednički nazivnik, naime kako je utjecajni Der Spiegel naslovio svoju raščlambu o toj temi: Svjetli lik s sjenovitim stranama. To bismo mogli nazvati i jednom njemačkom izrekom da u politici gospođe Merkel nije bilo sve zlato što je sjalo.
No iz vremenske udaljenosti sigurno ćemo dobiti točniju sliku politike ove njemačke, europske i svjetske državnice koja najbolje potvrđuje iskustvo da je politika umijeće mogućega.
Dr. Angela Merkel djelovala je kao savezna kancelarica toliko dugo koliko Adenauer i Kohl, to jest četiri mandata po 4 godine, uglavnom u koalicijama s liberalima i socijaldemokratima. Ona je stupila u svenjemačku politiku nakon kratkog razdoblja ne baš važnog djelovanja u demokraciji istočne Njemačke. Postala je općenjemačkom političarkom zahvaljujući pokroviteljstvu Helmuta Kohla koji je je nazvao svojom Mädchen, djevojkom, što se moglo shvatiti i kao antifeminističko potcjenjivanje, ali to joj je više koristilo nego štetilo jer je ubrzo ušla u Saveznu vladu u dvije ministarske funkcije.
Kad se Kohl zapleo u aferu neimenovanja donatora za svoju Kršćansko-demokratsku Uniju jer da im je dao časnu riječ da to ne će učiniti, što je bilo kršenje Zakona o političkim strankama, nitko među njegovim bliskim suradnicima nije imao snage da zatraži njegovu ostavku i tako spasi ugled stranke, osim Angele Merkel koja je to učinila u jednom oštrom članku u utjecajnom Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Kohlu nije preostalo ništa drugo nego da dade ostavku ali nakon dugog oklijevanja. Na čelo Kršćansko-demokratske Unije došla je Angela Merkel, fizičarka iz istočne Njemačke, kćerka evangeličkog pastora s dva braka i bez djece, ali sve je to išlo je u njezinu korist jer se odmah pokazala kao vješta političarka koja je uspješno krila svoj privatni život, izvrsno shvaćala kompliciranost njemačke visoke politike, umjela osvajati ljude za sebe, donositi brze i važne odluke bez velikih natezanja sa svojim i koalicijskim partnerima i briljirati na sklizavoj međunarodnoj političkoj sceni na kojoj su vladali opasni omega muškarci koji su je podcjenjivali ali i brzo shvaćali da je pametnija i uspješnija od njih što ona kao skromna nikad nije rekla.
Naravno morala je sklapati kompromise, posebice u koaliciji sa socijaldemokratima, ali uvijek je na kraju ovih natezanja vaga sa sadržajima njezine politike išla barem minimalno u njezinu korist, što su njezini partneri nerijetko shvaćali sa zakašnjenjem i o tome uglavnom šutjeli. Nema sumnje da je gospođa Merkel svladavala sve njemačke i europske pa i svjetske krize zahvaljujući svojoj političkoj umješnosti ali i nizu drugih čimbenika, prije svega snazi njemačkoga gospodarstva i stabilnosti međudruštvenih odnosa u svojoj zemlji, no nije uvijek bila sretne ruke.
Samo jedan primjer
Kad je došlo do izbjegličke krize Merkel je bez savjetovanja sa svojom vladom pozvala afroazijske bjegunce da mogu slobodno doći u Njemačku pa ih prije pet godina došlo više od jednog milijuna, što je izazvalo revolt ne malog broja Nijemaca ali i susjednih država koje smatraju da je ta selidba naroda štetna za nacionalnu opstojnost država kršćanske Europe. Zbog politike otvorenih vrata prema izbjeglicama naglo je oživjela ksenofobna Alternativa za Njemačku, postavši prvom oporbenom strankom u Bundestagu.
U odnosu s Amerikom Donalda Trumpa Merkel je pokazivala veliku hrabrost kritizirajući njegovu nacionalističku politiku izrekavši riječi da se Europa mora emancipirati od američke politike no kako to izvesti konkretno nismo saznali. S novim američkim predsjednikom Joe Bidenom ponovno su uspostavljeni dobri njemačko-američki odnosi ali kad je riječ o brzim odlukama u Washingtonu kao da je još na snazi Trumpova izreka America first. Što se tiče klimatske krize Merkel je snažna na riječima, ali u praksi slijedi ne baš posve ekološki opravdane savjete gospodarstvenika kojima je najviše stalo da dobro zarađuju pa su u tome gotovo na istoj liniji sa sindikatima koji pak prvenstveno imaju pred očima sačuvanje i čak povećanje broja radnih mjesta. U korona krizi Merkel je vrlo oštra u traženju da se po svaku cijenu poštuju ograničenja u svakodnevici koja preporućuju ozbiljni znanstvenici iz Institura Robert Koch. No nije u tome baš uspješna jer postoje veliki otpori tim zabranama na koje ljudi ne žele pristati, poneki s vrlo čudnim tumačenjima.
O neuspješnim potezima vlade gospođe Merkel treba spomenuti ukidanje vojne obveze premda je njezina stranka stalno govorila o vojsci kao školi nacije.
Također njezina odluka o ravnopravnosti dvospolnih i jednospolnih brakova nije naišla na odobravanje konzervativne frakcije Kršćansko-demokratske Unije čiji istaknuti članovi tvrde da je Merkel socijaldemokratizirala Uniju ali dalje od prikrivenih kritika nisu otišli. Po mišljenju nekih stručnjaka vlada gospođe Merkel napravila je krupnu pogrješku kad je pod utjecajem eksplozije u japanskoj nuklearki Fukushima god. 2011. prebrzo odlučila da Njemačka što prije izađe iz nuklearne privrede što je povezano s plaćanjem obeštećenjem golemih iznosa vlasnicima i akcionarima nuklearkih koje su izgrađene i zahtjevom vlade.
Tijekom izbjegličke krize dvije posestrimske kršćanske stranke CDU i CSU toliko su se udaljile jedna od druge da je postojala mogućnost rastave njihova političkoga braka, ali ostalo je po starom jer se izbori dobivaju samo u zajedništvu kršćanskih stranaka. Ukupno uzevši čak i vrlo kritični ljevičarski Spiegel piše da su Nijemci dobro živjeli tijekom Merkličine vladavine, ali da su svi njezini reformatorski koraci završavali gotovo uvijek u sitničarenju, no po našem mišljenuju to i nije bilo drukčije moguće jer je stalno morala praviti kompromise s koalicijskim partnerom, socijaldemokratima, koji su u zadnjem zajedničkom mandatu čvrsto odlučili rastaviti se od kršćanskih stranaka po svaku cijeni što će se i dogoditi nakon novih izbora.
Za razliku od Helmuta Kohla i njegova ministra vanjskih poslova Hansa-Dietricha Genschera, koji su u Hrvatskoj radi svoje ispravne politike tijekom raspada Jugoslavije postali legende, gospođa Merkel nema intimniji odnos prema jugoistočnoj Europi pa time i Hrvatskoj. Neki promatrači misle da to ima veze s njezinom istočnonjemačkom socijalizacijom koja je bila više orijentirana prema Rusiji i Poljskoj. Karakteristično je bilo njezino ponašanje u aferi odbijanja hrvatske vlade premijera Zorana Milanovića da njemačkom pravosuđu izruči dvojicu krupnih bivših udbaša zbog sumnje da su bili sukrivci u likvidaciji hrvatskog političkog emigranta Đurekovića. Premda je naša vlada popustila u ovoj glupoj aferi, gospođa Merkel nije se odazvala da sudjeluje na svečanosti učlanjenja Hrvatske u Europsku Uniju, tobože radi terminskih problema no novinari su ustvrdili da je to kasno poslijepodne i večer bila slobodna.
Odnosi njemačke vlade prema Hrvatskoj bili su ipak srdačni, ali kako izgleda u novije vrijeme srdačniji prema srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću koji barem jednom godišnje posjećuje Berlin, stalno hvali kancelarku Merkel kao svoj politički uzor i u novije vrijeme javno uči njemački. Čisti propagandistički trikovi jednog velikog saveznika Rusije i Kine, dviju velesila koje podrivaju jedinstvo Europske Unije i NATO-a gdje god mogu, a to se u Berlinu ne želi uzeti na znanje. Inače Hrvati u Njemačkoj uživaju veliki ugled kao lojalni stanovnici zemlje i marljivi djelatnici u brojnim strukama. Činjenica da je gospođa Merkel na kraju svoje karijere otišla u posjet Beogradu i Tirani govori i o tome koliko je Hrvatska manje važna u njemačkoj politici prema jugoistočnoj Europi, a krivnju za to snosi i službeni Zagreb radi svoje neprepoznatljive politike u Europskoj Uniji.
Predizborne kampanje sviju stranaka u Njemačkoj prilično su neinventivne. Prema ispitivanju javnog mnijenja prije dva mjeseca izgledalo je da će stranka Zeleni dobiti najviše glasova, iza nje bi došle kršćanske stranke, potom socijaldemokrati, onda Alternativa za Njemačku i liberali te na kraju Ljevica. Kršćanske stranke, socijaldemokrati i Zeleni predstavili su svoje kandidate za saveznog kancelara, a to su Armin Laschet ( CDU/CSU ), Olaf Scholz (socijaldemokrati) i Annalena Baerbock ( Zeleni).
U posljednji nekoliko tjedana socijaldemokrati su prestigli Zelene i kršćane, i kako izgleda mogli bi dobiti najviše glasova na izborima i time pravo da sa svojim kandidatom za saveznog kancelara Scholzom prvi traže koalicijske partnere za sastavljanje vlade, a to bi bili zeleni i liberali jer Ljevica i Alternativa za Njemačku ne dolaze u obzir kao ekstremističke stranke. Ako bi Laschetovi kršćani imali najviše glasova njihova bi koalicijska kombinacija bila također u savezu sa zelenima i liberalima. No to su sve nagađanja do kasne većeri 26. rujna kad će odnos snaga biti jasniji, a onda dolaze koalicijski pregovori koji bi mogli trajati do kraja godine Kandidatkinja Zelenih Baerbock zabrljala je u natjecanju za saveznu kancelaricu poljepšanjem svoje biografije i netočnim citatima u svojoj knjizi pa je otpala kao moguća nova šefica vlade. Šteta jer je zaista bila osvježenja na vrhovima njemačke politike.
Po svemu izgleda da kršćanski kandidat Laschet doduše ima neke ali ne prevelike šanse da postane šefom njemačke savezne vlade. Nitko dosad nije uvjerljivo objasnio zašto je došlo do naglog skoka simpatija za socijaldemokrate i njihova kandidata Scholza, ali to i nije baš važno jer on je iskusan političar i posjeduje osebine koje donekle podsjećaju na one sadašnje kancelarke Merkel, trezvenost, hladnokrvnost i umjerenost. Zaključno možemo reći da će njemački državni brod bez obzira kako će izgledati pobjednici na izborima i njihova vlada i dalje sigurno ploviti uzburkanim morima svoje, europske i svjetske politike jer ne samo vlada nego i sve ostale državne institucije rade gotovo besprijekorno i mogu biti ugled drugim zemljama kako se djeluje u politici kao umijeću mogućega.
Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 13.09.2021.
