Za razliku od drugih država čiji su čelni ljudi već davno prepoznali potencijal i važnost njihovih dijaspora, usudim se reći da mi danas u Hrvatskoj imamo čelne ljude koji s Hrvatima u dijaspori rađe vode svjetonazorsku svađu i rat nego dijalog kako i na koji način najbolje iskoristiti golemi potencijal hrvatskoj isljeništva za razvoj Hrvatske. Ali ono što je najtragičnije i što je najveća prepreka ne samo za prepoznavanje potencijala hrvatskog iseljeništva, nego i za razbijanje otpora prema hrvatskom iseljeništvu, hrvatska ima političke i gospodarske elite koje u hrvatskom iseljeništvu možda više ne vide samo ‘ustašku emigraciju’.
Oni što oni danas vide u dijaspori su u visokom postotku sposobne, stručne, iskusne, odgovorne, visoko obrazovane, u svijetu ugledne ljude, i k tome još i ljude s velikim domoljubnim nabojem, koji bi, ako bi se otvorila vrata za njihov dolazak u Hrvatsku, ugrozili sadašnje hrvatske političke, gospodarske i intelektualne elite. Te nenarodne elite našu domovinu Hrvatsku tretiraju kao selo u kojem oni mogu biti na čelu i ispunjavati njihove osobne tj. obiteljske egzistencijske potrebe, a ne želi vidjeti Hrvatsku koja je bogata, koja je razvijena, i koja je konkurentna u sve kompetetivnijem svijetu u znanju i proizvodnji, inovativnosti i obrazovanju.
Kad je riječ o institucionalnom odnosu prema svojem iseljeništvu onda svi pokazatelji neumoljivo pokazuju kako Hrvatska vodi politiku koja je sasvim suprotna od pozitivnih svjetskih trendova.
Mi hrvatski iseljenici i povratnici iz iseljeništva jednako smo odgovorni za događanja u Hrvatskoj
Bio bi veliki propust da danas ovdje otvoreno ne kažem kako smo mi i koji smo bili iseljenici i politički emigranti i koji smo se od samog početka stvaranja samostalne hrvatske države vratili u Hrvatsku također djelomično odgovorni za ono što se danas događa u Hrvatskoj. Naravno, to nije tema ovog predavanja i o tome ću puno više reći na drugim mjestima. Danas je dovoljno samo napomenuti da se u Hrvatsku nakon prvih slobodnih izbora u travnju 1990. godine i proglašenja hrvatske samostalnosti 25. lipnja 1991. godine vratio premalen broj hrvatskih iseljenika, što je bilo nužno da bi se značajnije moglo utjecati na sprečavanje scenarija koji se kasnije dogodio i zbog kojeg smo danas kao narod i država u tako teškoj i opasnoj situaciji.
Isto tako mora se reći, osim u iznimnim slučajevima, mi koji smo se vratili u Hrvatsku odmah na početku bili jednako podijeljeni kao što smo to bili u političkoj emigraciji i uglavnom smo, čast iznimkama, vodili računa o vlastitom probitku, a ne za osnaživanje iseljeničkog političkog i gospodarskog lobija u Hrvatskoj, što je legitimno u svim demokratskim državama na svijetu. Najveći postotak odgovornosti za tu kapitalnu grešku snose oni povratnici koji su stvorili kanadski lobi povratnika tj. pojedinci iz Kanade koji su ljubomorno čuvali njihove stečene pozicije. O imenima ću progovoriti u mojoj knjizi.
Do 1990. možda naša najveća greška bila je u u tome što je iseljeništvo naivno, ali i zbog nedovoljne informiranosti, vjerovalo da će hrvatske domovinske elite biti sposobne voditi i urediti hrvatsku državu prema uzoru država u kojima smo živjeli. Iseljeništvo je Hrvatskoj dalo blank tj. otvoreni ček na svim područjima, bez bilo kakvog prava i mogućnosti da za naš veliki doprinos u sudjelovanju stvaranja hrvatske države, imamo kakav takav mehanizam utjecaja na ono što se u Hrvatskoj događa. No, o velikoj odgovornosti, odnosno nesnalaženju hrvatske političke emigracije i cijelog iseljeništva za današnje stanje u Hrvatskoj pripremam poseban esej.
Na kraju želim citirati izjavu uzoritog kardinala Josipa Bozanića, koji je prije nekoliko dana u razgovoru za Večernji list rekao: ‘U Hrvatskoj hitno moramo početi graditi kulturu odgovornosti’. Dakle, svi smo na osobnoj razini odgovorni za ovo što nam se u društvu i državi danas događa.
Hrvatska će opstati i kad nas ne bude
Hrvatski je narod jedan od najraseljenijih naroda. Danas bi se uistinu moglo reći da nad hrvatskon narodom, koji živi u svim dijelovima svijeta, nikada ne zalazi sunce. U ovim vrlo teškim vremenima duboke gospodarske, političke, duhovne i moralne krize sve se češće postavlja pitanje hoćemo li kao narod opstati? Svjestan sam da u domovinskoj Hrvatskoj, za razliku od iseljene Hrvatske, još uvijek ne vidimo sunce na kraju mračnog tunela. No, nemojmo dozvoliti da se ta sumnja pretvori u paklenu želju da hrvatski narod uistinu propadne. Od ove današnje i svake druge pogibelji hrvatski narod u domovini i iseljeništvu neće nitko drugi spasiti osim nas samih. Sve dok u sebi osjećamo da u nama živi hrvatska duša i dok ona u nama zaista živi, živjet će vječno i hrvatski narod i on neće propasti.
Datum objave: 13.07.2014.
