Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije mons. dr. Mile Vidović nedavno je napunio 85. godinu života i obilježio 60. obljetnicu svećeništva. Tim povodom Ogranak Matice hrvatske u Metkoviću objavio je u čast don Mile Zbornik radova s naslovom “Što vama kažem, svima kažem!”, koji je uredio dr. Ivan Armanda.

Don Mile, vi ste prvi i još živući svećenik iz župe Vidonje. Sjećate li se kako ste se odlučili za svećeničko zvanje?

– Kako ne, još mi je živo to sjećanje. Ja sam prvi svećenik iz Vidonja, ali bilo je prije mene nekoliko sjemeništaraca koji su odustali. U ono vrijeme nakon Drugog svjetskog rata nije se bilo lako odlučiti za svećeništvo. Oni prije mene su svi jedan po jedan otišli tako da sam ja ostao iz mojih Vidonja najstariji u sjemeništu. Ostao sam do kraja iako su to bila teška vremena po našim župama i mjestima. Moju obitelj, oca i ostale komunistička vlast je uvijek gledala s jednim nepovjerenjem, kao na narodne neprijatelje.

Metak pokraj prozora

Poznato je kako su u dolini Neretve progonili župnike, pa su čak i pucali na njih, kao na don Tomislava Karamana.

– Bilo je progona svećenika. Što se tiče don Tomislava Karamana, partija se pravdala da je on bio krut. Mlađarija kao mlađarija. Oni su se najviše bunili protiv Karamana zbog plesa. On nije dopuštao djevojkama da idu na ples, a mladići, šta će, neće sami plesat. Izgubili su partnerice i došlo je do sukoba s don Tomislavom.

A nisu zbog toga baš trebali pucati na njega?

– Oni su jedne noći zapucali, ali ne u njega, nego u prozor. Noć je bila, nisu ga oni vidjeli, vjerojatno je i spavao, već se metak zabio pokraj prozora. On je to teško primio, ali izdržao je poslije toga, i to je pomalo zaboravljeno.

No, nije zaboravljeno ono što se u Neretvi događalo biskupu Franiću kad su mu priredili neugodan “doček”, što se poslije nastavilo napadom u Makarskoj i neugodnostima sve do Splita. Sjećate li se toga?

– Kako se ne bih sjećao, bio sam u to vrijeme kod kuće. Danas je sve stacionirano u najvećem selu Mlinište, a nas je onda dosta živjelo okolo u zaseocima poput Vidonja. Sjećam se te noći. Biskup Frane Franić došao je dan prije na Mlinište, a te noći oko deset sati došli su s dva broda radnici iz Ploča i Opuzena, te kamionom radnici iz Metkovića. Franić je tada bio u župnoj kući. I onda su oni tražili je li biskup tu. Je, tu je, kazao im je župnik don Špirko Vuković. On je bio onako blagoglagoljiv, okrenuo je sve na šalu, a oni će njemu, Špirko, pusti ti te priče svoje, nas zanima biskup.

Koja je to godina bila?

– To je bilo 1953. Biskup je vidio kakva je situacija, a uz njega je bio pratilac jedan isusovac pater Aleksandar Barbalić, i rekao je da ide s njima, a druge svećenike nisu ni tražili niti su ih dirali. Neki mladići kad su vidjeli što se događa, među njima i jedan moj rođak Ivan Vidović, još je živ, pronijeli su glas o tome po selima i u noći vikali: Narode, došli su tjerati biskupa, i mi smo doletjeli svi u Mlinište da stanemo uz svoga biskupa.

‘Državni’ svećenici

Što im je Franić toliko smetao?

– Franić im je najviše smetao zbog državne politike, jer se tada radilo o svećeničkim udruženjima koje je protežirala država, a Franić je bio protiv toga iako on tada kao pomoćni biskup Kvirina Klementa Bonefačića nije bio na sastancima Biskupske konferencije. Od drugih biskupa najžešći je protiv udruženja bio šibenski biskup Ćiril Banić, a on je bio svećenik rodom iz poljičkog Doca u našoj biskupiji. Prije nego što je postao biskup meni je bio i profesor, držao je našem razredu matematiku. Objavio sam dokument po kojem se vidi da ga je Udba proganjala jer je bio jako gorljiv protiv udruženja.

Možemo reći da su Banić i Franić bili na Stepinčevoj liniji jer je to s udruženjima bio i jedan od krimena zagrebačkog nadbiskupa?

– Iako u zatvoru, Alojzije Stepinac je još u to vrijeme bio jako povezan s biskupima koji su željeli čuti njegovo mišljenje i savjete, jer je on na svojoj koži osjetio komunističku mržnju prema Crkvi.

Kako je onda završio prepad na Franića na Mliništu?

– Udba ga je prepratila s njegovim pratiocem autom u Ploče. A odatle su ga brodom prevezli u Makarsku. Tamo su ga organizirano dočekali i gađali jajima sve do fratarskog samostana. Srećom nije bio ozlijeđen, nego samo šporkan. U samostanu se smjestio, a ovi nisu prestali urlikati kako bi Franića isprepadali.

U svom tom ozračju straha i progona kako je bilo vama koji ste u to vrijeme bili u sjemeništu i bogosloviji?

– Na povratku iz Neretve i Makarske Franića su dočekali i pred sjemeništem. On se zatvorio u kuću i nisu mu mogli tom prilikom ništa. Poslije toga nastavila se cijela ta komedija, možemo tako danas govoriti, da nije tragično završilo. Ali u ono vrijeme je bilo jako grubo. Mi smo đaci svi bili u strahu jer smo slutili da neće ni nas pustiti u miru. Bilo nas je tada jako puno, oko 150 glava dječjih. No, nakon toga neko vrijeme nisu nas napadali.

Udba je pobjesnila

I koliko je trajalo to primirje?

– Već 1953. biskupi su postrožili naredbu. Najprije nisu preporučivali udruženja, a onda su zaprijetili crkvenim kaznama svećenicima koji se učlane u ta udruženja, a to znači ne vršenje svećeničke službe, ne govorenje mise. Nakon toga komunistička je vlast pobjesnjela te počela pritisak na život ili smrt, nije bilo ubijanja, ali su sve drugo činili da loše završi.

Onda je ubrzo sve kulminiralo kad su zatvorena oba sjemeništa, i veliko i malo.

– Evo ovako. Ja sam maturirao 1955. godine. Iste godine najesen pošao sam u bogosloviju. Tad su počele velike napetosti. Udba je uzela sve u svoje ruke, javno su prijetili biskupima, održavali masovne skupove na splitskoj Rivi, držali huškačke govore. Stvar se zaoštravala jer biskupi oko udruženja nisu popuštali, a kako je Franić već dvije godine prije naslijedio Bonefačića i pokazao se najžešći među biskupima, Udba je bila bijesna na njega. Mi smo đaci bili malo o svemu informirani, ali smo isto bili u strepnji što bi se i nama moglo dogoditi, jer oni nisu urlikali samo protiv Franića, nego i protiv nas sjemeništaraca. Zatvaranje sjemeništa i bogoslovije uslijedilo je nakon procesa našim svećenicima i profesorima Antunu Pilepiću, Zdravku Ostojiću, pa i nekim bogoslovima Veselku Luetiću, jednom Hercegovcu Petru Maslaću, koji je bio za dubrovačku biskupiju, i još dva, tri su uhvatili i računali su da će oni njih slomiti. Luetić i Maslać bili su u samici u podrumu na Katalinića brigu. Kad su izašli nakon dvadesetak dana, mi smo se veselili jer su se vratili nama, a oni su bili totalno slomljeni, kao ludi, jer su te samice bile ubitačne.

Udomio me Krizomali

Gdje ste vi onda završili bogosloviju?

– Nakon zatvaranja sjemeništa neki su bogoslovi išli u Zagreb, neki u Đakovo. Kako oni više nisu mogli primati kandidate, ja sam s još osam kolega bio određen da idem u Pazin. Tamo smo završili teološke nauke.

Kad ste onda zaređeni za svećenika?

– Ja sam zaređen godine 1961., na blagdan svetog Petra i Pavla u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu, a redio nas je tada još biskup Franić. Nadbiskup je postao 1969. kad je njegovim zaslugama Splitu vraćen status metropolije. I danas se sjećam nekih njegovih riječi iz propovijedi. Mi svi onako mladi došli smo do određenog cilja, a on nama govori: “Dragi moji ređenici, ja vas šaljem kao janjce među vukove!” U ono vrijeme to su bile strašne riječi, a mi smo se ponosili da dajemo svoj doprinos za veliku crkvenu stvar.

Prva služba bila je župnik u Segetu.

– Sa mnom je bilo nekih kombinacija, to mi je kasnije rekao jedan svećenik Urban Krizomali. On je bio 25 godina tajnik biskupa Bonefačića. Bio je jako ugledan, ali su i njega osudili i tri godine je proveo u zatvoru. Ispitivali su ga i zatvorili zbog nekih stvari oko biskupske kancelarije. Nakon zatvora došao je za opata u Trogir i za me je na početku svećeničke službe bio tako uviđavan i samo mi je činio dobro. Ja sam nakon dugo godina bio prvi župnik u Segetu. Župna kuća bila je oduzeta Crkvi, i s ono malo prtljage što sam imao došao sam Krizomaliju jer nisam imao gdje stanovati, i kažem mu, presvijetli, evo mene k vama. “O, sinko, dobrodošao. Budi miran. Ti ćeš sada stati kod mene koliko bude trebalo, onda ćemo vidjeti dalje kako ćemo.” Tim me je riječima dočekao. U Trogiru sam ostao punih osam mjeseci.

‘Što taj pop hoće’

Čitao sam negdje kako ste prve godine kad ste došli u Seget odlučili služiti božićnu ponoćku koja se dugo nije slavila, i da su vam zbog toga prijetili. Onda ste išli kod Franića savjetovati se s njime, a on da vas je pitao: Jeste li spremni poginuti?

– Je, takva su to vremena bila. Kako se približavao Božić, ja sam organizirao nekoliko djevojaka koje su dolazile od nedjelje u crkvu na misu u Trogir i znale su dobro pjevati. Počeo sam ih pripremati i vježbati s njima božićne pjesme i kad sam vidio da već imaju podlogu, i ja sam odahnuo, bilo mi je lakše najaviti ponoćku. Onda sam rekao narodu u nedjelju prije Božića da će, hvala Bogu, biti ponoćka. To je trebala biti prva ponoćka nakon 1942. godine, dakle 19 godina otkad je don Marin Deman utekao iz Segeta. Vjernici su to s radošću primili, što je i mene razveselilo. Ali, što se događa sada nakon toga. Ta se vijest proširila po selu, jedva ju je dočekala partija: što taj pop hoće. Prijetili su i ranije svećenicima koji bi dolazili na župu, nisu dopuštali procesije. Narod mi je dojavio kako je partija organizirala sastanak na kojem su govorili kako se ne može organizirati ponoćka, nije je bilo godinama, a ako bude, oni će biti protiv i ne odgovaraju za život župnika. “Mi ćemo ga likvidirati”, poručili su.

Vi ste onda otišli kod Franića…

– Vidio sam da je mjesto cijelo uzbuđeno, uznemireno. Oni su svi govorili evo nam mladog svećenika koji privlači ljude u crkvu, a ovi bi ga mogli likvidirati. I ja sam išao izvijestiti Franića, jer sam vidio da je stanje napeto do krajnosti. Htio sam vidjeti što će mi on reći, možda kaže da ne održim ponoćku kad je tako, a to onda znači činiti ustupak. Bio sam kod njega u onom starom stanu u ondašnjoj Ulici Maksima Gorkoga. On je sjedio, a ja sam kod njega stajao na nogama. Nakon moga pričanja i jadanja pita me on jesam li spreman poginuti. I kaže mi: “Ti misu imaj, a ja ću za te moliti Boga!” To je bio njegov odgovor i fala mu za to. Jer da sam učinio sam nešto, svi bi mi govorili kako sam to mogao. Htio sam malo da i on osjeti težinu i teret moj i da ga ja mogu lakše izvršiti.

Kazna župljanima

Ponoćka je na kraju bila, pretpostavljam.

– Ponoćka je bila. Ja sam bio kod remete, da bih ostao tu i prespavati. Kad sam išao u crkvu, skupio sam oko sebe njih desetak da idemo dolje, nisam mogao znati što me čeka. Išli smo dolje i čujemo pjesma se ori sa svih strana. Narod je oduševljen, pjeva božićne pjesme. Meni lakše pri duši, jer znam kako je partija jednog svog Segećanina, svećenika don Petra Špiku ubila, a njihov glavni “svetac zaštitnik” bio je Jozo Lozovina Mosor po kojem se dugo godina zvalo trogirsko brodogradilište. To što bi on rekao bilo je kao da je s neba došlo. Počeli smo misu, ja sam namjerno održao jednu kratku propovijed, nije trajala pet, šest minuta, ali sam nastojao oduševiti narod. Pazio sam ipak da ne otežem zbog situacije, jer ovi ako se pripremaju, da imaju manje vremena za to. Misa je, hvala Bogu, završila u redu, narod nakon mise radostan, počeli su i igrati kolo pred crkvom, išli su kroz selo pjevajući.

Kako je partija na sve to reagirala?

– Digli su uši, propitivali su se tko je među njima propustio zabraniti ponoćku. Nakon tri dana počeli su stizati pozivi kod suca za prekršaje. Pozvali su remetu i još pet, šest drugih ljudi na saslušanje u Split. Oni su se hrabro ponijeli i rekli da su se sami okupili na ponoćku, što je mene još više oduševilo i narasla su mi krila jer sam vidio da možemo ići naprijed. Župljani su bili osuđeni na neku simboličnu novčanu kaznu, a biskup Franić nije dao da to oni plate, već je meni dao novac da im dadnem za plaćenje kazne.

Nakon tog nazovimo ga “vatrenog krštenja” u Segetu, sljedeća vam je služba bila župnik u Makarskoj. Je li tamo bilo slično ili vam je bilo malo lakše?

– Još da spomenem kako su na ljeto 1962. pokušali zapaliti crkvicu svetog Roka na brdu Baradićima. Složili su bili sve, i klupe i jastučiće, i potpalili, vatra se bila uhvatila, ali se ugasila sama od sebe. Dogodilo se čudo. Nakon tri i po godine u Segetu, Franić me najprije pozvao u Split da budem vicerektor u bogosloviji. Narodu je u Segetu bilo žao što sam odlazio, plakali su za mnom, a i ja za njima. I u bogosloviji sam bio isto tri i po godine. Nakon toga sam 1968. godine došao za župnika u Makarskoj, gdje sam ostao punih deset godina. I tu je bilo dosta teško s partijom, i tu je bila dosta jaka.

Po čemu pamtite župničku službu u Makarskoj?

– Radio sam uz redovite svećeničke poslove i dosta na materijalnoj obnovi. Tako sam za crkvu svetog Marka nabavio nove orgulje od majstora Jenka iz Ljubljane. To je bila velika stvar za Makarsku jer smo počeli svake nedjelje ljeti kad je puno turista držati koncerte. Zvao sam iz Zagreba glazbenika Matu Lešćana, dobro smo se upoznali, on je održavao te koncerte, a ja sam mu zauzvrat u župnoj kući pružio gostoprimstvo za ljetovanje.

U Makarskoj je u to vrijeme osnovana i nova župa.

– Da. Druge godine moga boravka u Makarskoj nadbiskup Franić osnovao je novu župu Kraljice Mira, za onaj dio Makarske prema Vepricu. Tu je za župnika došao don Jozo Čorić. On je bio pun agilnosti, a to su mu odmah makarski komunisti zamjerali i borili se protiv njega. Mi smo ipak u to vrijeme uspijevali koliko smo mogli i mogu reći da je Makarska duhovno oživjela.

Napisao 15 knjiga

A kad ste se počeli baviti poviješću?

– Dok sam bio u Makarskoj. U Makarsku je godinama dolazila na odmor jedna časna sestra, tajnica Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, danas pokojna Klara Dugić. Bila bi na misi i slušala moje propovijedi i onda mi jednom prilikom govori jesam li razmišljao o licencijatu, magisteriju. A nisam, govorim joj ja. Pa biste li htjeli u Zagrebu upisati, upitala me. To me je onda potaknulo, kad mogu toliki, pa mogu onda i ja. I tako sam se upisao, magistrirao i onda doktorirao s tezom makarskog biskupa Nikole Bijankovića. Tako sam počeo svoje pisanje o raznim temama, sve manje-više povijesne naravi, i time sam se bavio u slobodno vrijeme. Do sada sam izdao nekih 15 knjiga.

Predavali ste povijest u Sjemeništu?

– Jesam, predavao sam povijest u Sjemeništu i na onom Teološkom institutu za laike. Vidio sam tada da bez udžbenika posao ne ide kako treba i onda sam se bacio na pripremu i izdavanje knjige “Povijest Crkve u Hrvata”. To je bilo veliko olakšanje našim studentima, i to ne samo u Splitu, nego i u Zagrebu, i u Đakovu. S tom sam knjigom pogodio i mnogi su mi je hvalili. Nakon prvog izdanja 1996. uslijedilo je i drugo, dopunjeno strahotama i rušenjima crkvenih objekata u Domovinskom ratu.

Prije umirovljenja ste bili i direktor Nadbiskupijske gimnazije.

– Nadbiskup Barišić me imenovao direktorom Nadbiskupijske klasične gimnazije don Frane Bulića, gdje sam proveo od 2000. do 2010. godine, do odlaska u mirovinu.

Generalni vikar

Mogli bismo ipak reći kako vam je “vrh” crkvene karijere bilo mjesto generalnog vikara u vrijeme nadbiskupa Franića.

– Dok sam bio u Makarskoj, bio sam pastoralni vikar za područje cijele bivše Makarske biskupije. Onda sam postao i kanonik Prvostolnog kaptola u Splitu, a Franić me je nakon smrti don Mate Grgina imenovao svojim generalnim vikarom sve do njegova odlaska u mirovinu, od 25. travnja 1981. do 1. ožujka 1989.

Što najviše pamtite iz toga razdoblja generalnog vikara, kad je Crkva u Hrvata slavila jubileje Trinaest stoljeća kršćanstva, počevši od Solina 1976. do Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984. na Mariji Bistrici?

– Na slavlju u Solinu bio sam kao makarski župnik, a kasnije kao generalni vikar bio sam i tajnik nadbiskupu Franiću, koji je bio jedan od najzaslužnijih za ta velika crkvena slavlja. Gdje god je on išao, ja sam mu bio i vozač, i krizmavao po župama, bili smo jako bliski.

A i on je vama uzvraćao pa je tako 1986. godine kad ste slavili 25 godina misništva, a vaši sinovci don Ranko i don Radojko mladu misu, došao na Vidonje i propovijedao. Vi ste bili prvi svećenik iz župe, a nakon vas je uslijedio rast zvanja iz Vidonja.

– Zvanja su počela rasti odmah nakon moje mlade mise. Dvije godine poslije moje bila je nova mlada misa, pa opet nakon dvije godine nova. Dvadeset je svećenika iz Vidonja, a među tim svećenicima danas su tri biskupa: splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, nuncij Martin Vidović, naslovni nadbiskup Nina, i najnoviji hvarski biskup Ranko Vidović, od moga brata sin.

Bio je na toj misi 1986. i naš poznati misionar u Indiji, isusovac otac Ante Gabrić, koji je rodom iz Metkovića.

– Pozvao sam ga, kako ne. Kako je on bio na putovanju u Americi, mislili smo da neće doći. Mi počeli misu, njega nema. Kad eto, zapjevala se “Slava”, evo Ante Gabrića na vrata, a u crkvi urnebes zbog njegova dolaska. To je bio jedinstven događaj u Vidonjama i to je potaknulo još mnoga zvanja muška, a i ženska zvanja. U ovih mojih šezdeset godina svećeništva sedamdesetak kandidatica iz Vidonja pristupilo je nekoj od ženskih redovničkih zajednica.

Danas je lakše, ali…

Na kraju vašega bogatoga životnog iskustva kako biste usporedili ona vremena kad je Crkva bila proganjana od komunista u odnosu na ova kad je Crkva slobodna u slobodnoj državi?

– Danas je Crkva u sasvim drugačijim prilikama nego što je bila. S jedne strane prije dok nas je komunizam stiskao, Crkva je sve više jačala. Mi smo onda bili spremniji, čini mi se, sve moguće zadatke izvršavati i to je bilo za nas svetinja. Danas imamo slobodu pa se mnogi ponašaju kao da nešto možeš ovako, a nešto onako. Pa tako vidimo i onog svećenika u Zagrebu kako ide i on protestirati protiv cijepljenja, pa, Bože moj, ako hoćeš umrit, umri, tko ti smeta. Moramo imati malo soli u glavi. Mislim, s jedne strane je puno lakše danas nego što je bilo nama, ali onda su nas progoni duhovno jačali. S komunistima smo se borili na jedan drugi način, ali nas nisu pokorili i to je velika stvar. Mi smo, ja bih rekao, svoj dug i za narod i za Crkvu učinili i dali. I zato smo ponosni.

Autor: Ivan Ugrin/Slobodna Dalmacija Datum objave: 01.11.2021.