Piše: Fra Zvonko Tolić, voditelj Hrvatske katoličke misije Berlin

Prva asocijacija na riječ „moliti“ znači nešto tražiti, zahtijevati, očekivati, nečemu se nadati. Molimo ljude za uslugu da nam nešto daju, učine ili ne učine, nešto oproste, nešto zaborave…

U centru takvih naših međuljudskih odnosa nalazi se moje „ja“ i moja potreba koju na različite načine želim zadovoljiti. Stojim ja i oko mene se vrti svijet i ljudi, ja sam središte molitve za radost i nastavak daljnje komunikacije s onim što se vrti. Moliti je u tom kontekstu ispunjenje ili očekivanje ispunjenja osobnih ili zajedničkih želja i prohtijeva. Sama nas riječ „molitva“ usmjerava prema tome. U toj molitvi ja govorim, a drugi sluša i čak nema veliku priliku nešto reći, već često bezpogovorno ispuniti moja očekivanja.

Ako to moljenje prebacimo na duhovnu dimenziju, opet se vrtimo oko riječi koja je autorefleksivna: sad više nisu u pitanju ljudi, sad je Bog akter ili nebesnici – anđeli i sveti. I opet ja u središtu. Sama nas riječ „molitva“, „moliti“ usmjerava ka opasnosti krivog shvaćanja onoga što moj odnos s Bogom treba biti. Naravno da se nadamo Božjoj zaštiti, pomoći, upravljanju našeg života k radosti življenja… Ali, smisao molitve nalazi se duboko negdje drugdje, u nekim drugim svjetovima i razlozima, motivima i sadržajima.

Molitva nije traženje, nego davanje. Davanje zahvalnosti Trojedinom Bogu i Njegovim i našim svetima što razumiju i ne odbacuju našu ljudskost grijehom ranjenu. Molitva je najbliskiji susret s Božjim veličanstvom, susret naše ljudske nemoći i ograničenosti s Vječnim i neograničenim. Molitva je zahvalnost za milost biti ono što ne zaslužujemo: ljubljena Božja djeca, otkupljena Božjim poniženjem. To predanje Vječnome nije traženje, već zahvaljivanje. A On zna što nam je potrebno i što nam je duši i tijelu korisno. Ako se On brine za ljiljane poljske i ptice nebeske, kako da ne brine i o onima koje je stvorio na svoju sliku i priliku?!

To stavljanje Boga u centar, a sebe u ono što se vrti oko Njega, jest potpuno predanje i povjerenje u Njega i Njegovu ljubav. Činimo to na različite načine zahvalnosti: euharistijskim sjedinjenjem, slavljenjem, klanjanjem, zahvaljivanjem, slušanjem i davanjem Bogu prilike na nam nešto na uho šapne, u srce utisne, u svijest i savjest ugnijezdi, smisao je našega malog, stvorenog Ja, pred Vječnim.

Veliki je petak garant povjerenja, uskrsno jutro smisao našeg postojanja. I zato molimo onako kako to Vječna Ljubav i zaslužuje!

SRETAN USKRS!

Autor: Marina Stojak Datum objave: 01.04.2024.