Autor: CroExpress
Iz Buenos Airesa, povodom obilježavanja obljetnice Bleiburga, pristiglo nam je svjedočanstvo hrvatskog iseljenika Tomislava Frkovića, o sudbini njegovih dviju tetki koje su ubijene nakon završetka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Prenosimo ga u cijelosti.
‘Rođen sam i živim u Argentini. Ne živim u Hrvatskoj, ali živim Hrvatsku, i želim mir za narod svojih predaka. Međutim znam da bez sjećanja, bez istine i bez pravde ne može biti mira.
Stoga prigodom 71. obljetnice bleiburškog genocida protiv hrvatskog naroda smatram vrijednim javno predstaviti svoje svjedočanstvo o bolnoj sudbini svojih tetki Mirne i Jasne Frković.
Moja je želja da s ovom jednostavnom pričom o obiteljskoj povijesti doprinesem isključivo kolektivnom pamćenju mog naroda, istini i pravdi, a nikako mržnji, osveti i podjeli.
6. svibnja 1945. moja tetka Mirna (koja je tada imala 22 godine) i njezina sestra Jasna (koja je tada imala 16 godina) zajedno s mojim ocem Vladimirom (koji je tada imao 13 godina) napuštali su grad Zagreb sa svojim roditeljima, tadašnjim ministrom Ivicom Frkovićem i njegovom suprugom Ljerkom Vuković. Oni su bili dio skupine od oko 80 osoba koju su činili dužnosnici Nezavisne Države Hrvatske i njihove obitelji.
Cilj skupine je bio prijeći granicu prema Austriju kako bi se predali Saveznicima.
15. svibnja nakon dugog puta skupina je stigla do mjesta Tansweg gdje su uspjeli uspostaviti kontakt s engleskim vojnicima koji su ih srdačno primili i izvijestili ih kako svi moraju krenuti prema mjestu Ketschach gdje će se voditi pregovori o predaji hrvatske vlade Saveznicima.
17. svibnja u podne jedan je engleski časnik iznenadno naredio da se odmah krene s mjesta. Moga djeda, zajedno sa suprugom, poslali su po neke obitelji iz gore spomenute skupine koje su spavale nekoliko kilometara od Tanswega jer nije bilo dovoljno mjesta, nisu čekali do povratka i tako kad je skupina krenula iz mjesta njihova djeca su morala nastaviti sami. Od tog trenutka moji djedovi nikad više neće se susresti svojim kćerkama.
Svi su morali napustiti svoja osobna vozila te su ukrcani u kamione koji su ih odveli do mjesta Spital gdje su prenoćili. Sljedeće jutro razdvojeni su muškarci i žene i ukrcani u druge engleske kamione. Odmah po polasku iz mjesta Spital svi su s velikom zabrinutošću primijetili da su Englezi promijenili smjer i da ih voze u smjeru Slovenije.
Kolona se zaustavila u mjestu Rosembach. Kad su se iskrcali predani su u ruke jugoslavenskim partizanima koji su ih već čekali. Od tog je trenutka za njih počela prava noćna mora. Odmah su odvedeni pješice do lokalne željezničke postaje. Tamo su prozivani imenom i prezimenom i ukrcani u vagone koji su ih prebacili do Jesenica. Kad su stigli oduzeli su im svu prtljagu te su ih odveli i zatvorili u neka skladišta. Tri su dana bili zatvoreni na tom mjestu, podvrgnuti ispitivanjima, prijetnjama i drugim vrstama fizičkih i psihičkih zlostavljanja.
21. svibnja vlakom su prebačeni do mjesta Škofja Loka gdje su bili ponovno zatvoreni u drugim potpuno uništenim skladištima.
Nakon četvrtog dana boravka u tom mjestu, trpeći sva moguća poniženja, počele su likvidacije. Prvo su odvojeni oni koji su identificirani kao pripadnici vlade, visoki dužnosnici i časnici. Prisilno su ukrcani u jedan plavi kamion koji ih je čekao 500 metara dalje u glavnoj ulici. Partizani su im govorili da će biti odvedeni do nekog srušenog mosta koji je blizu mjesta i da će onda drugim vozilom bit prebačeni na novu lokaciju.
25. svibnja odvojena je još jedna skupina muškaraca koja je ukrcana u isti plavi kamion koji se nakon kratkog vremena opet vratio prazan u mjesto. U 14 sati tog istog dana prozvana je skupina od dvanaest žena među kojima je bila i moja tetka Mirna. Kratko vrijeme nakon što je ponovno krenuo taj plavi kamion čuli su se rafali mitraljeza u daljini. Neki su pokušavali objasniti da se radi o rafalima koji partizani ispaljuju slaveći rođendan njihovog lidera Josipa Broza Tita, ali nije bilo tako. Nakon kratkog vremena plavi kamion se vratio prazan a nijedna od tih žena nije nikada više viđena.
Hvala Bogu, devedesetih godina, kada se Hrvatska opet otrgla iz kandži te ideološke aberacije zvana Jugoslavija (prije crna, kasnije crvena) i postala nezavisna, zahvaljujući hrabrom radu slovenskih humanitaraca i hrvatskih domoljuba, članova različitih slovenskih i hrvatskih nevladinih udruga, moglo se, na temelju izjava očevidaca iz tog doba, djelomično rekonstruirati ono što se dogodilo s mojom tetkom i s onima koji su bili s njom. Cijela ta skupina žena je, kao i prethodne skupine muškaraca, bila prebačena u obližnje mjesto Crngrob. Na tom mjestu svi će biti ubijeni.
Detalji izjave jednog neposrednog očevidca upućuju na to da je Mirna, zajedno s drugim mladim prijateljicama, među kojima je bila i Grozdana Budak – kćerka Mile Budaka – kao i ostatak skupine dovedena do jednog velikog skladišta. Tu istu večer pod prijetnjom oružja prisiljene su skinuti se do gola i odvedene u grupama od tri do podruma iz kojeg su se čula zapomaganja, krikovi i odjeci oružja, što upućuje na zaključak kako su, prije no što su ubijene, bile mučene i silovane.
Danas je improvizirano označeno mjesto u kojemu su vjerojatno pokopane te žrtve, koje nažalost ni danas, kao i stotine i stotine jama s našim ubijenim sunarodnjacima raspršenih po Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, nisu službeno priznate niti dostojanstveno označene od strane sadašnje hrvatske države.
U svom obiteljskom arhivu čuvam kao blago zadnje rukopisno pismo koje je Mirna napisala jednoj svojoj tetki i koje nosi nadnevak 13. svibnja, dakle samo nekoliko dana prije no što je ubijena od kukavičkih pripadnika titoističke vojske. Mislim da odlomak koji sam izdvojio u nastavku jasno reflektira visoke ideale prisutne ne samo u njezinoj duši nego i u duši cijele one mlade generacije koja je tragično masakrirana:
‘Moraš znati da smo obračunali sa svim svojim, pa smo spremni još uvijek dati svoje živote za svoje ideale, za Boga i za Hrvatsku. Naš put je vrlo trnovit, ali to nas ne tjera natrag, jer nas vodi ideja velika i sveta. Taj put je već započeo, ali osjećamo da nam Bog daje snage, i tako, smjelo, još uvijek uzdignute glave, stupamo izgovarajući sa starim latincima ‘per aspera at astra’ ‘ (preko trnja do zvijezda).
Sudbina male Jasne do danas, kao i sudbina drugih stotina tisuća žrtava našeg naroda u tom vremenu, gubi se u tami krvavih događaja koji su se i dalje događali na hrvatskome teritoriju u godinama nakon dolaska jugototoističkog režima na vlast.
Nakon nestanka Mirne i ostalih članova skupine u okolici Škofje Loke, malobrojni preživjeli iz te skupine, među kojima su bili Jasna i moj otac, pješice su prebačeni u mjesto Šent Vid blizu Ljubljane i onda vlakom u Zagreb u zatočenički logor Maksimir gdje su susreli moge sunarodnjake. Nakon tjedan dana partizani su konstatirali da su zatočenici počeli umirati od gladi pa su odlučili osloboditi žene i djecu. Tako su Jasna i moj otac oslobođeni. Brzo su uspostavili kontakt s dijelom obitelji koji je još bio u Zagrebu i neko su vrijeme kod njih boravili.
Nekoliko mjeseci kasnije jedan ujak im je ponudio da ih kriomice prebaci kočijom do Austrije kako bi se ponovno pridružili svojim roditeljima. Moj otac je prihvatio ponudu koja mu je spasila život, pronašao je svoje i nakon par godina s njima emigrirao u Argentinu. Ali Jasna, možda vezana za svoj pubertetski intenzivni emocionalni svijet, kao svaka normalna djevojka njezinih godina, odlučuje ostati sa svojim prijateljima u svojoj domovini.
Možda tek sada počinjem shvaćati bolje njezinu odluku. Život mi je poklonio kćerku kojoj smo zajedno sa svojom suprugom dali ime Jasna u sjećanje na moju tetku. Sada Jasna ima iste godine koje je imala tada moja tetka i nevjerojatnu fizičku sličnost, kako pokazuju njezine zadnje slike.
U ožujku 1947. moji djedovi koji su u Austriji iščekivali ponovni susret sa svojim kćerima primili su zadnju Jasninu rukopisnu poruku iz Hrvatske. U poruci ona, između ostalog, kaže da je otišla na jedno neodređeno mjesto u Zagorje sa skupinom prijatelja i da svim svojim srcem želi ih opet vidjeti.
Pretpostavljamo da je u skladu s funkcioniranjem svakoga totalitarnog režima jedna od njezinih prijateljica otkrila doušniku koji se infiltrirao u skupinu istinski identitet Jasne, to jest njezino krvno srodstvo s obitelji Frković, nakon čega je ona nestala i od tada se ne zna ništa o tome kako je i gdje završila.
U počast svojim dvjema ljubljenim hrvatskim zvijezdama…
Tomas (Tomislav) Frković
Buenos Aires, Argentina’
Datum objave: 16.05.2016.
