Žarko Marinković, čileanski glazbenik, potomak je četvrte generacija hrvatskih iseljenika.

Povratnici iz Južne Amerike u Hrvatsku sve su češća pojava, koja bi danas, izmjenom zakona o stjecanju hrvatskog državljanstva, odnosno ukidanjem generacijskog ograničenja, mogla značiti i pravi ‘hispanoamerički boom’ za Hrvatsku.

Generacijsko ograničenje koje je do početka ove godine bilo na snazi, a bilo je suženo samo na prve dvije generacije potomaka hrvatskih iseljenika, od ove se godine proširuje na sve potomke hrvatskih iseljenika koji žele steći hrvatsko državljanstvo.

U Južnoj Americi osim najbrojnije Argentine, potomke hrvatskih iseljenika možemo pronaći i u drugim zemljama, poput Čilea, Bolivije, Perua, Venezuele, Brazila i drugih.

Povratak u zemlju predaka za mnoge znači mitsko putovanje u zemlju ‘tamo daleko’, odakle su njihovi djedovi i pradjedovi jednom davno otišli na putovanje bez povratka.
No, osim potrage za korijenima, neke pojedince motiviraju i drugi razlozi za dolazak, poput ljubavi prema hrvatskoj glazbi i kulturi, ali i potrebe za istraživanjem novih horizonata, kako osobnih tako i profesionalnih.

Žarko Marinković
, čileanski glazbenik, potomak je četvrte generacija hrvatskih iseljenika. Pričao nam je o svojim hrvatskim korijenima, profesionalnoj karijeri glazbenika, ljubavi prema hrvatskom folkloru i svojem skorašnjem preseljenju u zemlju svojih predaka.

S.V.: Tko je Žarko Marinković? Možeš li mi reći nešto više o sebi i svojim hrvatskim korijenima?

Ž. M.: Žarko je čileanski glazbenik, skladatelj i obrađivač koji je prije 10 godina počeo upoznavati svoje korijene. Moja obitelj dolazi s Komiže, mjestašca na malenom jadranskom otoku Visu. Moj prapradjed došao je u Čile oko 1891. godine u grad Iquique.

Za razliku od većine Hrvata koji su stigli brodom, on je došao prvo u Buenos Aires i odande je prešao do sjevera Južne Amerike po kopnu. Otkako sam započeo svoje glazbene studije, uvijek je presudan čimbenik u mom radu bilo upoznavanje vlastitog glazbenog i kulturnog identiteta Čileanca i Južno Amerikanca.

Pridruživši se skupini Baština, ova je potreba narasla u smjeru upoznavanja glazbe i plesa koje ondje obrađujemo. Ta znatiželja ne ostaje samo na Hrvatskoj, već prije raste prema čitavom području Balkana.
Prije nego Hrvat, Čileanac sam, a prije nego Čileanac, ja sam glazbenik.

S.V.: Trenutno si glazbeni voditelj folklornog sastava Baština Kulturno-umjetničkog društva Domovina u Santiago de Chileu. Možeš li mi reći nešto više o ovom udruženju i tvojoj ulozi u njemu?

Ž. M.: Da, priključio sam se sastavu 2011. godine, prvenstveno kako bih svirao kontrabas (još uvijek nemamo berdu). Tada su me, nakon što je tadašnji glazbeni voditelj otišao, pozvali da vodim samo instrumentalni sastav na početku, a na kraju sam postao glazbeni voditelj.

U sastavu Baština sudjeluju prvenstveno osobe koje vole svoje hrvatske korijene, ali također i drugi koji nisu dio hrvatske zajednice ali su se priključili kao prijatelji kluba, i danas sačinjavaju njegov dio.

Prvotna zadaća udruženja jest prenošenje hrvatske kulture, tradicije i folklora. S tim ciljem, ja kao voditelj nastojim biti što autentičniji (u glazbenom smislu) u tom zadatku, onoliko koliko to prilike dopuštaju, s obzirom da nemam formalni studij hrvatskog folklora, kao ni ostali sudionici, koji uz to nisu profesionalni glazbenici.
Prema tome, ne mogu od njih očekivati profesionalni stupanj, ali ipak rezultati su više nego dobri.

S. V.: Prošle ste godine osnovali i žensku klapu u Santiago de Chileu. Kako ste došli do ove ideje? Postoje li i druge klape u Čileu?

Ž. M.: 
Želja za osnivanjem klape postojala je i prije nego sam se ja priključio skupini. Franco Ferrera Cvitanović, bivši član sastava, prije desetak godina je osnovao klapu Zlatni Cvijet i klapu Južno More, koje nisu u sastavu Domovine.

Krajem 2019. godine me je kontaktirala Stjepana Lukašević, voditeljica klapa Kapric i Zikva, upravo u vrijeme kada sam ja nastojao osnovati klapu. Ona je naposljetku bila zaslužna za formiranje prve ženske klape, klape Snaga.

Stjepana je doputovala iz Zadra polovicom srpnja i tokom dva mjeseca je radila s curama koje su danas dio klape. To je bez sumnje bila prekretnica za našu udrugu, a posebice za cure.

S.V.: Udruženje Domovina je isto tako vrlo aktivno u ostvarivanju ostalih projekata. Koji su najvažniji? Imate li neki projekt u tijeku ili pripremi?

Ž. M.: Tako je, zadaća je prema statutu udruge ostvarenje barem jednog velikog nastupa otvorenog za publiku godišnje, i u tom smo duhu sudjelovali na mnogim događajima. Također smo imali priliku putovati u druge regije Čilea, u druge zemlje, a pored toga, sastav je ostvario i jednu turu po Hrvatskoj 2007. godine. Najvažniji nastupi bili su Hrvatske gala večeri, proslave za Dan državnosti, a također je organizirano pet međunarodnih skupova hrvatskog folklora.

Prvi i drugi u Santiago de Chileu, treći u Montevideu, četvrti u Buenos Airesu i peti ponovno u Santiagu. Trenutno smo zbog svjetske zdravstvene krize morali odgoditi posjet Klape Kožino planiran za ovu godinu. Imali smo i druge projekte koji su odgođeni, turu po otoku Chiloé, na jugu Čilea, umjesto kojeg se razmatra odlazak u Iquique.

S.V.: 
Što je ono što te, kao glazbenika, najviše oduševljava u hrvatskoj glazbi i folkloru?

Ž. M.:
 Prije svega, najzadivljujuća je raznolikost koja svakom mjestu daje drugačiji štih, unatoč tome da se radi o ne tako velikom prostoru.

Druga stvar koja mi jako privlači pažnju jest način na koji se živi folklor i glazba općenito. Postoji ljubav za glazbu koja se čini tako prirodnom, kao da bez posebno uloženog truda jednostavno teče. Moram spomenuti kako su svi ovi dojmovi čiste pretpostavke, koje se nadam potvrditi uskoro kada započnem ondje živjeti.

S. V.: Osim hrvatskog folklora, koje glazbene stilove primjenjuješ u svojoj glazbi? Sviraš različite instrumente?

Ž. M.: Kao što sam spomenuo na početku, prije svega sam glazbenik, i u svakom glazbenom stilu pronalazim zadovoljstvo. Osim hrvatskog folklora, sudjelujem u projektima koji se kreću od tributa, glazbe za svečanosti, također sviram u bendovima s originalnom glazbom od popa, rocka, latinoameričke fuzije, uključujući plesne stilove poput salse, afro-kubanske timbe i sl.

Otkako sam sa 17 počeo svirati gitaru (dosta kasno za prosječnog profesionalnog glazbenika) uvijek sam bio jako znatiželjan oko svih instrumenata s kojima sam se susretao. Prvenstveno sam usavršio električnu bas gitaru, gitaru i klavir; također neke perkusije poput peruanske kutije, i naravno, naučio sam u pristojnim okvirima svirati bisernicu, ali na samouk način.

S.V.: Koji su tvoji osobni i profesionalni planovi za budućnost?

Ž. M.: Uskoro ću se preseliti u Hrvatsku, gdje ću prvo živjeti u Zadru, i ako sve bude po planu, prijavit ću se na natječaj za stipendiju učenja hrvatskog jezika Croaticum u Zagrebu sljedeće godine.

Također se nadam mogućnosti razvoja karijere u glavnom gradu, u kojem su koncentrirane kulturne aktivnosti. Moj plan je sada prvenstveno pretvoriti Hrvatsku u svoj novi dom i naučiti jezik što prije moguće kako bih mogao nastaviti razvijati svoju glazbenu karijeru.

Nadam se u budućnosti mogućnosti učenja folklora, možda uz jednog učitelja tambure. Također bih volio doći i do drugih ritmova na ovim područjima, kao i do onog znanog kao etno jazz, kojem bih dodao čitavu svoju čileansku i južnoameričku glazbenu podlogu.

Ukratko, želim nastaviti raditi u Hrvatskoj ono što radim u Čileu, odakle bih mogao pronalaziti i razvijati nove projekte. Iako sam glazbenik po struci, također me vesele i druge aktivnosti. U Čileu ponekad planinarim te jako uživam u prirodi,

Autor: CroExpress/Sara Večeralo Datum objave: 26.08.2020.