Autor: CroExpress

Članak je u cijelosti preuzet s bloga ‘Gastarbajterica – nova generacija’.

Dan 341.

Imala sam još jedan radni tjedan kao i radni vikend. Naporno je, ali me i veseli. Volim raditi i osjećati se korisno. Od sveg tog rada i dalje mi najteže padaju ljudi, točnije Nijemci. Skroz su čudna nacija. Nekada sam mislila da smo im slični, ali što ih bolje upoznajem utoliko uviđam koliko smo ustvari različitih mentaliteta. Mi smo više prijateljski nastrojeni i pomažemo si međusobno, a Nijemci svatko za sebe. Nisu svi naravno, ima ih i stvarno super, prijateljskih, veselih i simpatičnih, ali ipak prevladavaju oni namrgođeni, ozbiljni i hladni. Ne osjećam se kao da ovdje pripadam i već mi je malo mučno provoditi 9 sati dnevno u takvoj ‘neprijateljskoj’ sredini, ali izdržat ću. Na kraju krajeva, imam svoje auslendere s kojima sam si super i koji mi uvijek vrate osmjeh na lice, kao i par super Nijemaca.

Kao potrčko broj 1 u firmi ovaj tjedan sam dva puta morala otići u shopping do obližnjih trgovina jer su šefovi imali vrlo važan sastanak s Francuzima, koji ne žele na istima sudjelovati bez cateringa ili švedskog stola, tako da su me poslali u kupovinu salveta i onih malih vrhnja za kavu. Ne biste vjerovali koliko je teško naći trgovinu u centru Kölna. Jedno pola sata sam jurila po centru grada u potrazi za salvetama bijele ili plave boje (jer ‘božićno je diskriminirajuće’). Nakon kojih pola sata sam ih jedva pronašla u jednom Keiser’s-u. Da ne napominjem da GPS i internet uvijek odbiju surađivati baš kada ih trebaš najviše u životu. Taj fenomen mi je nevjerojatan, a događa se mnogo češće nego što se čini.

Jednom sam isto tako, dok mi je još glumačka karijera kao bila u usponu, imala snimanje ujutro u Kölnu i došla sat vremena ranije kako bih prošetala do studija jer je bio samo 20-ak minuta hoda udaljen od glavnog kolodvora. Nadobudno sam prošišala sve pekare na kolodvoru jer ‘naići ću ionako putem na barem par njih sigurno’. Moš’ mislit! U Njemačkoj ništa ne radi prije 9 sati. Na kraju sam nekim slučajem nakon 45 minuta bauljanja po gradu naletjela na jednu jedinu otvorenu pekaru. Već me bilo strah da ću morati gladovati do podneva jer obično kod kuće ne jedem ništa ujutro.

Za par sati je Božić, a ja se osjećam kao da je neko najobičnije doba i dan godine, tipa u listopadu ili studenome. Božićna čarolija nije došla u Njemačku, barem ne u onom smislu u kojem svake godine dolazi u Hrvatsku. Gradovi su okićeni samo u najužim centrima, vrlo malo ljudi stavlja lampice i druge svjetleće ukrase na kuće i stanove, borove za kupiti nisam vidjela nigdje, temperature su više proljetne nego zimske sa oko 15 stupnjeva preko dana i gotovo nigdje se ne čuju božićne pjesme, osim eto danas slučajno kratko na TV-u. Jedino što je drugačije su božićni sajmovi u svim gradovima i poneka okićena trgovina. Ovdje je sve nekako naopako, ali možda je tako i bolje jer neću biti depresivna i nostalgična. Nekako kao da Njemačka nema dušu i božićni duh.

Ako na svakom koraku vidite čokolade, privjeske i slično u obliku svinjice i dimnjačara, slobodno jedno od toga poklonite nekom Nijemcu jer svinje i dimnjačari donose sreću u Njemačkoj! Mog šefa s minijoba već čeka jedna svinjica!

Ovaj tjedan smo slali poklone svim zaposlenicima u firmi u Njemačkoj. Da, pakiranje 450 poklona je također bila potrčkova dužnost. I zamislite nebuloze, u pošti su imali samo markice s likom Isusa pa su kolegice iz marketinga odlučile da ih zbog toga nećemo kupiti iako bi išlo puuuuno brže, nego ćemo ručno lijepiti one najobičnije bijele. Nasred pošte. Na 450 paketa. Ne moram spominjati koliki smo red i gnjev izazvale i pred zaposlenicima i pred drugim kupcima. I to sve zbog lika Isusa na markici. Zamisli tragedije. Onak’, to je SAMO MARKICA!

Ah Nijemci… Nisu njima baš sve ovce na broju čini mi se. U redu je biti oprezan, ali oni su nekada malo preoprezni s tim nacionalizmom. Kao da još žive u pedesetima.

Čak si više niti ne govore ‘frohe Weihnachsten’ nego ‘frohe Feiertage’. Kao univerzalno. Toliki broj imigranata i to sve zajedno je totalno podijelilo Njemačku i napravilo od nje i njemačkog naroda neku univerzalno čudnu zemlju.

I tako, za par sati je Božić. Mislila sam da ću ga provesti sama i jadna, ali mi je ponovno stigla posjeta iz Hrvatske tako da ću ga ipak provesti s obitelji, odnosno jednim dijelom iste. Osjećaj nije ni približno sličan kao u Hrvatskoj, ustvari mnogo je skromnije i kao što sam spomenula, uopće nemam osjećaj da je Božić i da danas nisam radila skraćeno ovo bi vjerojatno bio samo još jedan dan u godini, ali moje dvije sestrične su se potrudile da i ja ovdje u dalekoj i hladnoj Njemačkoj osjetim dašak Božića tako da vas sada pozdravljam, a mi odosmo na božićni party!

Pojedite koju sarmu, francusku salatu i bakalar i za mene, kao i domaće kolače, pošto ja ove godine neću doživjeti niti okusiti ništa od toga. 🙁

Želim vam svima sretan Božić i ugodne blagdane!

Vaša Gastarbajterica.

Datum objave: 26.12.2015.