Autor: CroExpress

Hrvatica iz Njemačke, očito dugogodišnja stanovnica ove zemlje, na forum.hr-u odgovorila je onima koji tvrde da je starijim generacijama gastarbajtera bilo lakše nego današnjim. Evo njenog razmišljanja.

‘Da, čula sam za zlatne godine (Njemačke, op.a.): to je bilo razdoblje kada su ljudi još znali odgoditi užitak za poslije.

U Njemačkoj je industrija cvjetala i trebalo joj je obične radne snage za fizičke poslove.
Nijedno gospodsko radno mjesto nije bilo tu u pitanju, nije nitko ni tražio neku visoku poziciju. Ti fizički radnici, koji su često došli bez završene osnovne škole (jer su radili u poljoprivredi ili su bili iz mnogobrojnih obitelji koje roditelji nisu mogli školovati) nisu pitali ‘jao, da li ću naći posao u struci’ i zašto Nijemci ne izlaze na svakodnevnu kavu… Danas se ljudi nakon tri mjeseca žale kako su se umorili (zamislite, prvih šest mjeseci ne smijete na godišnji dok ste na probi, to je stvarno nehumano) i koliko im fali Hrvatska (da, ona ista Hrvatska iz koje su prije dugih tri mjeseca jedva čekali da odu…)

To je razdoblje kada su se ljudi koncentrirali na to da grade kuće i obitelj, a ne kako spiskati novac za kratke užitke. To je bilo razdoblje kada su ljudi već sredinom 20-ih imali obitelji i imali ozbiljne obaveze. Nisu razmišljali kakav će posao raditi, nego im je samo bitno bilo da rade. Posla je bilo u izobilju jer je potražnja nakon ratnih godina bila ogromna. U Njemačkoj su se rodili ‘baby boomeri’, to su one jake godine sa visokom stopom nataliteta prije 1968. Radni uvjeti su bili na najnižoj razini, poslodavac je gastarbajtere jednostavno odjavio kada su otišli na godišnji odmor (da nema davanja i mirovinskog za njih), radnička prava su bila gotovo na 0, radni tjedan je podrazumijevao barem 42 radna sata, subota je u industriji bila normalan radni dan. Žene su 8 tjedana nakon poroda morale ići raditi (što je za većinu gastarbajterske djece značilo da su ih odveli kod bake u Hrvatsku) i propustila je puno u životu svoje djece. A one koje su ostale sa djecom su supruga poznale samo sa fotografije jer telefona nisu imale.

Ti radnici su bili dobro plaćeni jer su poslovi bili tako teški da ih je većina to platila svojim zdravljem i mnogi od njih nisu ni dočekali mirovinu.

To su bile zlatne godine. Što mislite, da li su se gastarbajteri onda osjećali u ‘zlatnim’ godinama? Jesu vraga, preklinjali su Njemačku i sve drugo što se moraju patiti, kao zlatne su ih tek prozvali kada su svojom mukom nešto stekli.

Ovi današnji novopridošli ne bi ni mjesec dana u tim uvjetima izdržali.

Ni ne moraju, jer su danas uvjeti rada mnogo bolji, teške fizičke poslove su preuzele mašine. Radnici danas imaju prava o kojima su oni prije 40 godina mogli samo sanjati. I eto, ta prava se moraju na neki način platiti: danas se ne traže više fizički radnici koji ne znaju beknuti njemački. Danas se traži da imaš neku struku i koliko toliko znaš jezik.

Kako ne shvaćate da su i danas zlatne godine za one koji to žele (koji se žele boriti za njih)? I ja mislim financijski…

Naučili smo da ne trebamo graditi u Hrvatskoj kuće u kojima nećemo stanovati, da se ne damo iskorištavati od rodbine koja samo čeka da mi dođemo i njima nešto damo; naučili smo da možemo raditi i pri tome uživati jer imamo više slobodnoga vremena nego ikada prije. I da skupi mobitel nije nužan nego dugoročna ulaganja u budućnost.

Niste došli ovdje na odmor, svi mi ovdje radimo. Ako tražite bolje plaćeni posao, dokažite se sa djelima, ne trebate pričati koje škole ste završili (ako dobro radite, to se jako brzo primijeti i svaki šef će vas htjeti zadržati).

Svi koji su prije polokali svoju zaradu u birtijama nemaju ništa, a o drugim ‘zabavama’ sada neću ni pisati…’

Datum objave: 30.12.2015.