U petak, 28. listopada, krenuli smo iz Hrvatske katoličke zajednice Waiblingen na put do predivne Padove. U subotu, u rano jutro stigli smo na Trg sv. Križa, tu je smješten mali kapucinski samostan, svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića.
To nam je bio prvi posjet.
Idući prema oltaru pomolili smo se i otišli u kapelicu, razledali smo grob sv. Leopolda, te relikvije svečeve desne ruke, kojom je za života podijelio brojne blagoslove i odriješenja, a ljudi su ga nazivali apostolom ispovjedaonice.
S druge strane kapele nalazi se veći dio sarkofaga, tu gori svjetiljka pomirenja. Obred darivanja ulja obnavlja se svake godine na svečev blagdan 13. svibnja. Uz kapelu smještena je sobica za ispovijedanje i kip Djevice Marije, neoštećen u bombardiranju i rušenju crkve 1944. godine. U ostalim prostorijama svetišta smješteni su brojni zavjetni darovi i zahvale vjernika: svečeve slike, skulpture i odjeća, dok u dvorištu stoji kočija koja predstavlja jedan čudotvoran događaj: vozeći se jednom uskom uličicom Padove sv. Leopold se susreo s velikim kamionom. Dogodilo se čudo, zgrade su se pomaknule na stranu, a kočija i kamion bez ogrebotina su se mimoišli. Sv. Leopold, svetac je blagosti i opraštanja, rođen je u Herceg Novom u Kotorskome zaljevu, danas Crna Gora.
Ovaj daleko poznati svetac Rimokatoličke crkve, svećenik, kapucin i dugogodišnji ispovjednik svoj je život posvetio radu za duše u ispovjedaonici. Tako je radio po cijele dane skoro 40 godina. Svetac maloga tijela, a velikoga duha iako je dobar dio života proveo u Padovi, sv. Leopold je bio i poglavar samostana u Zadru, te neko vrijeme radio i u Rijeci i Kopru. U Padovi je proslavio svoju zlatnu misu 1940. godine.
Smrt ga je sustigla 30. srpnja 1942 godine, dok se oblačio za sv. misu. Dok je umirao, izgovarao je riječi molitve “ Zdravo Kraljice”. Svetim ga je proglasio Papa Ivan Pavao ll. 1983. godine. Spomendan sv. Leopolda slavi se 12. svibnja.
Posjetili smo i baziliku sv. Justine u kojoj se nalazi grob sv. Luke Evanđelista. Ova ogromna bazilika sa dobro osvijetljenim unutarnjim prostorom sagrađena je u obliku latinskog križa, podjeljenija u tri lađe sa popločanim podnim mramorom dominira s prekrasnim, velikim, drvenim križem u sredini srednje lađe. U bazilici se prostire široki hodnik nazvan “hodnik mučenika” gdje se u bunaru mučenika nalaze posmrtni ostaci mnogih mučenika. Hodnik povezuje baziliku s ranokršćanskom kapelom sv. Prosdocima gdje je i njegov grob. Na glavnom oltaru sargofan je s relikvijom sv. Justine i oltarska slika na kojoj je prikazano njeno mučeništvo. Bazilika je i posvećenja mladoj šesnaestogodisnjoj djevici – mučenici Justini koju je car Maksimilijan osudio na smrt samo zato što je bila kršćanka.
Tijekom Xl i Xll stoljeća na groblju uz baziliku pronađene su mnoge relikvije i tijela svetaca. Tako se spominju neobjašnjivi fenomeni koji su se događali prilikom iskopa. Među iskopanim tjelima bilo je i jedno položeno s imenom i simbolom tri bika. Taj prvotni sargofag može se vidjeti u Hodniku mučenika, a radi se o tijelu sv. Luke evanđeliste koji ovdje i zauzima najvažnije mjesto.
Crkva ga u svetom bogoslužju slavi kao mučenika i za njegov blagdan upotrebljava liturgijsko ruho crvene boje, a blagdan mu je 18 listopada. Neki tvrde da je evangelizirao Dalmaciju, drugi za Galiu dok ga opet neki vežu za Egipat i Tebaidu. – Bog dragi zna! Dok mi znamo da bez njegova truda danas ne bismo mogli čitati “Evanđelje po Luki kao ni djela apostolska.
Potom smo došli do bazilike sv. Antuna Padovanskog, sveca cijelog svjeta. I ova bazilika je izgrađena u obliku latinskog križa i podijeljena u tri lađe. Velik je broj grobnih spomenika podignut u čast vojskovođa, crkvenjaka i crkvenih osoba. S unutarnje strane pročelja ističe se velika freska koja predstavlja sv. Antuna na orahu u trenutku pripovijedanja. Unutar bazilike nalazi se više kapelica od kojih su najvažnije svečeva kapelica u kojoj je smješten grob sv. Antuna te kapelica relikvija (svetih moći).
Sv. Antun Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu. Krsno ime mu je bilo Ferdinand. Umjetnici sv. Antuna prikazuju kao franjevca koji u svome naručju drži malog Isusa, zbog njegovog viđenja božanskog Djeteta nekoliko dana prija smrti. Nakon popodnevnog odmora uputili smo se prema svetištu Arcella, gdje je sv. Antun preminuo. Molitvama i prigodnim nagovorom sjetili smo se tog događaja. Posljednje odredište hodočašća je bilo Camposampiero, ovdje je sv. Antun nekoliko tjedana pred kraj svoga života, provodio vrijeme u molitvi i razmatranju.
Važan dio svetišta je “sobica viđenja“ gdje je svetac doživio mistično iskustvo viđenja Djeteta Isusa. Od tog svetišta vodi novouređena molitveno-meditativna „Staza sv. Antuna“ sa šest postaja prema maloj crkvici „Svetište oraha“. Na tom je mjestu bio veliki orah na kojem je Antunu sagrađena mala kućica za osobne molitve i odmor.
Autor: Nena Jurić, Tin Kušić Datum objave: 31.10.2022.
