Vjerujem da i u najtežim trenutcima možemo pronaći Svjetlo.
Vjerujem da i u tamnim noćima duše koje svi barem jednom prođemo, a neki i češće, možemo se uloviti najmanjeg sjemena nade koje je posijano u nutrini našeg bića.
Kažu: neće biti Božića.
Ali, zar nije mali Isus još prije više od dvije tisuće godina bio odbačen od ljudi. Zar nisu govorili da nema mjesta za bebu Isusa. Pa ipak, meni se čini da i u toj neprilici, u ovom vremenu, možemo otvoriti vrata bebi Isusu. Da uđe u naše stanove. Naše obitelji. Da se stisnemo svi zajedno.
Da pronađemo ponovno nadu. Nadu koja ne ovisi čak ni o dobrim uštipcima, rakiji, večernjem kuhanom vinu. Vjerujem da možemo ponovno osjetiti onu puninu radosti. Zagrliti svoju djecu. Ako je moguće i majku. Oca. Ljubljenu ženu. Muža. Provesti vrijeme sa svojim najmilijima. Vratiti fokus.
Na ono neraspadljivo. Na ono nešto, za što i sam znaš da duboko u tebi živi. I sve glasnije ti govori: ima više. Postoji izvan ovoga okvira nešto toliko veliko što ti ne možeš obujmiti, shvatiti. Ali, ono što sasvim jasno znaš: da će biti dobro.
Zašto? Zato jer sve, baš sve prolazi. Jedino Bog ostaje.
Iskoristimo ovo vrijeme da se približimo Smislu. Jedinoj pravoj sigurnoj sigurnosti.
On nam može dati mir. Toliko potrebni mir. Vratimo se molitvi. Osluškujmo znakove vremena. I znajmo: svakim danom smo bliži susretu sa svojim Učiteljem.
A onda, kada sve prođe. Već ovdje na zemlji. I taj uštipak će imati drugačiji okus. I gutljaj kuhanog vina. I zagrljaj. Sve će se nekako puno više cijeniti.
Postat ćemo bolji ljudi. Hoćemo!
Autor: CroExpress Datum objave: 11.12.2020.
