Autor: Zoran Stupar
Koliko puta ste se od srca nasmijali nekoj djetetovoj izjavi? Sigurno ste barem jednom pomislili: ‘Moram ih početi zapisivati’. Upravo to već gotovo dvije godine čini jedna majka iz Zagreba.
– Njegova zanimljiva razmišljanja, zapažanja i ‘biseri’ počeli su ubrzo nakon što je počeo sklapati po više riječi u rečenicu, odnosno složene rečenice. Imao je tada dvije godine i tri mjeseca – kaže nam ponosna majka dvojice sinova.
Evo i izjava koje je zapisala. Uživajte!
‘Mama, mama, kad sam ja bio u trbuhu jel sam tad bio ronilac?’
Jede on Kinder Bueno i pomalo zamišljeno šeta po sobi. Skrenem mu pažnju na to da, ako mu padne neki čokoladni komadić na pod, ga podigne. Nastavi on hodati gore dolje po sobi i usput tati promrmlja:
‘Blago astronautima, njima mrvice ne mogu pasti na pod.’
‘Mama danas nam je teta u vrtiću čitala zaboravne priče.’ Pa kakve su to priče, pitam ga ja.
‘Pa to su priče koje dečki brzo zaborave.’ (U pitanju su bile Zagonetne priče od Uroša Petrovića)
Vježbamo izgovor slova ‘s’.
– Hajde, probaj izgovoriti sssss sss.
A on će: ‘Šššssš’
– Probaj vrh jezika staviti iza donjih zubića.
– Ššššssš.
– Probaj kazati s kao sladoled.
– JADOED.
– Nisi dobro rekao.
– Jesam, nego ti nisi dobro čula.
Probudio se sa pričom da ne bi išao u vrtić jer je jako umoran.
Kako sam prije odlaska u vrtić imala neku obavezu izvan kuće, na izlaznim vratima ga poljubim i kažem da kad dođem hoću da me sačeka obučen. A on me pogleda onim slatkim okicama i kaže:
‘Sačekat će te uspavana ljepotica. Bit ću uspavana ljepotica dva dana i onda još dva dana ne idem u vrtić i to je četiri dana.’ (Naravno, sve je to prebrojao na prstiće)
Astronautima mrvice ne padaju po podu… (foto: Wikimedia)
Pita tatu: ‘O čemu sam ja ono pričao?’
Tata ga podsjeti da su pričali o brodovima.
A on zbunjeno nastavi: ‘A o čemu sad pričam?’
Tijekom zajedničke večernje molitve, pored uobičajenog dijela krenem moliti Oče naš i Zdravo Marijo. Strpljivo je odslušao Oče naš i na sredini Zdravo Marijo me prekine komentarom:
‘E pa mama, ovo je već misa!’
(Tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu)
Otvorio M. (mlađi sin) ormarić za cipele i krene vaditi jednu po jednu cipelu. Taman kad je stigao do posljednjeg para stiže on. Kad je vidio kakav je nered napravio ‘mali debeli’, zgrozi se i ode u drugu sobu. Nakon jedne minute eto njega nazad, stane pokraj M., baci ispred njega dvije žute i jednu crvenu lopticu i kaže:
‘Kakav je ovo nered! Kakvo je to ponašanje! Crveni karton! Odmah van s terena!’
Probudim se ja i onako snena uzmem mobitel da vidim koliko je sati. I hop, ispadne mi iz ruke. Padne na pod i poklopac odleti na jednu stranu, baterija na drugu, a ostatak telefona na treću. Priđe on, pokupi dijelove i nakon par minuta eto njega sa sklopljenim mobitelom.
Sva u čudu pitam ga kako ga je uspio sam sklopiti.
A on, onako opušteno odgovori:
‘Pa nije bio neki problem, samo je trebalo malo jače stati na njega.’
Tata i on odvezli bicikl na servis. I tako, pričam ja s njim kako ćemo uskoro moći voziti bicikl. Usput predložim da bih ja mogla voziti, M. odostraga u sjedalici, a on na svoj mali bicikl. Prekine me i kaže:
– Ne, ne, tata će voziti bicikl, ja ću otraga.
– A gdje ćemo M. i ja?
Malo razmisli i kaže:
– Znam! Ti možeš posuditi od profesora Baltazara auto s pokretnim stepenicama!
Zatvaranje ZOI u Sočiju. Na samoj ceremoniji dodjeljivale su se medalje u skijaškom trčanju. I kako su sva tri Rusa dobili odličje, zasvirala je ruska himna. Sportaši su stajali mirno, on je došao, pogledao na ekran i rekao:
‘Mama, zašto si stavila pauzu?’
Večeramo on i ja pohani kruh kad eto ti tate. Sjedne kraj nas, a sin ga pogleda i kaže mi: ‘Mama, daj tati pohani kruh.’ Pitam muža hoće li, a on kratko odgovori da neće. Sin ponovi: ‘Mama, daj tati pohani kruh.’
Tata mu direktno odgovara: ‘Neću nisam gladan.’
A on će:
‘Jesi, gladan si, vidim ti po faci da si gladan.’
Igramo se nas dvoje vatrogasaca. I to izgleda tako da sam ja pomoćni vatrogasac koji prima hitne pozive, iščitavam ih sa papirića i zovem glavnog vatrogasca (njega) koji onda sa svojim kamionom kreće u akciju.
I tako on meni donese dva papirića (ovaj put su to bila dva toalet listića), i ja se uživim i krenem sa spikom kako je stigao hitan poziv, da imamo dva požara, jedan u kuhinji – gori pećnica, a drugi u dnevnoj sobi – zapalio se veš koji se sušio na električnoj grijalici.
A on me svo vrijeme gleda sa smiješkom i na kraju mog izlaganja kaže: ‘Mama, ti papiri su ti za nos.’
Donio mi škarice za bebe (one na vrhu zaobljene), nakon toga je krenuo po karton. Zaustavim ga i skrenem mu pažnju da te škarice nisu za karton već za bebe. A on, naravno, nije odustao već kad mi se približavao (sa kartonom u ruci) kaže:
‘Mama, vidi beba karton!’
Pjevam mu: Šuma blista, šuma pjeva lakukukuku…’
A on me onako začuđen pogleda i kaže:
‘Šuma pjeva, pa tko je to vidio?’
Jedan dan odlučio je testirati moje granice strpljenja na taj način što me nije htio slušati. Nakon što se nanizalo par situacija gdje sam odreagirala sa onim tipičnim: ‘Zašto me ne slušaš? Zašto si zločest? Zašto…’, krenem mu držati prodiku.
Pričam ja i pričam, a on pomno sluša i sluša. Kako sam primijetila da pažljivo prati što pričam, nastavim još koju minutu.
I napokon, kad sam završila, on me onako malo zamišljen upita: ‘Jesi čula?’
Uzvratim: ‘Ne.’ i usput, u sebi, pokušavam to pitanje povezati s onim što sam mu pričala.
A on sa osmijehom odgovori:
‘Brzi motor!’
Pomaže mi oko ručka, pravimo picu. Taman kad sam razvukla tijesto na papir za pečenje, čujem M. kako plače. Odem do bebe, a njega ostavim s picom u nastanku. Nakon pet minuta, kad sam krenula prema kuhinji, pitala sam se: ‘Što se ono bijeli u kuhinji, je li snijeg il’ su labudovi?’ Nit je snijeg, nit su labudovi nego je on dodao još kilogram brašna pa mijesi po cijelom stolu. Bijeli se stol, bijeli se on, tijesto se od brašna i ne vidi. U čudu ga pitam što ćemo sada. On mi samouvjereno odgovori:
‘Ništa, to kad se ispeče se ništa neće vidjeti.’
Tijekom večernje molitve…
Tata: ‘Molimo te Bože i za djecu u Africi koja nemaju što jesti.
On: Da.
Tata: Molimo te i…
On:… i za djecu koja imaju samo dvije igračke da imaju puno!
Na povratku iz grada, oko 21:30, otvorio mu se apetit i počne tražiti burek od jabuka. Bio je baš uporan, hoću pa hoću. Tata ga prekine pitanjem:
‘Znaš što bih ja htio?’
On: ‘Što?’
Tata: ‘Da sam kod kuće, da legnem i spavam.’
On ga je pažljivo saslušao i sigurno uzvratio:
‘Pa ne može, nisi kupio burek!’
Sreća, pekara u koju smo svratili imala je burek od jabuka.
Pitali smo ga koja je razlika između naranče i mandarine.
‘Mandarina se čisti prstom, a naranča nožem!’
Noć je. Pokušavam ga uspavati, ali mu san neće na oči. Nakon nekog vremena okrene se prema meni i kaže: ‘Idi po mamu.’
Pomalo zbunjena pitam ga: ‘Pa tko sam ti ja?’
On sa smiješkom odgovori: ‘Konj.’
(Ova izjava bi me ozbiljno zabrinula da se tog dana nismo igrali sa lutkicom čarobnjakom koji tatu i mamu ‘pretvara’ u razne životinje.)
Baka za ručak smotala sarme, poslagala ih u posudu, dodala malo slanine i na kraju stavila tanjur naopačke pa na to poklopac. On je prisustvovao i vidio samu završnicu pripreme. Nešto kasnije djed ga pita što to baka kuha za ručak. On pomalo zbunjen odgovara:
‘Tanjure.’
Kako smo imali problema sa toplom vodom jedan dan došao nam je u posjet majstor po imenu Zvonko.
On ga je upoznao.
Popodne kad se tata vratio sa posla, dočekao ga je i sav sretan rekao: ‘Tata, bio je Noddy!’
(Hrvatski prijevod crtanog filma Noddy je Zvonko.)
Noć. Svi polijegali, ali nismo još zaspali. Soba nam je malčice osvijetljena svjetlom lampi iz parkića, tek toliko da sve izgleda kao sepija.
Najedanput se on nađe u sjedećem položaju i kaže: ‘Ajooooj!’
Pitamo ga mi: ‘Što je bilo?’
A on, onako začuđeno gleda oko sebe i kaže:
‘Nema boja!’
Igrali se on, teta i ja puštanja zmaja u kući. On je držao konopac, ja sam visoko podigla zmaja i proizvodila zvuk kao da puše vjetar a teta je bila drvo na čije grane se zmaj znao zapetljati.
U jednom trenutku teta kaže: ‘Jel može drvo otići do wc-a piškiti?’
On odgovara:
‘Ne, drvo ne piški.’
Dok smo vježbali dobacivanje loptom na košarkaškom terenu, u jednom trenutku bacila sam mu loptu onako kako se pravilno šutira (kada se baca na koš) i lopta ga je udarila u obraz.
Njegova reakcija je bila:
‘Pa mama, nisam ja koš! To je koš! (pokazuje rukom na koš pokraj kojeg smo vježbali). I ono je koš! (pokazuje na koš na drugom kraju terena)
Datum objave: 07.11.2014.
