Autor: CroExpress
Svetozar Borojević, Lav sa Soče, najpoznatiji je hrvatski vojskovođa u Prvom svjetskom ratu i jedan od najvećih svih vremena. Umro je na današnji dan prije 118 godina, zaboravljen, bez imovine i domovine.
Rođen u pravoslavnoj obitelji
Svetozar Borojević od Bojne rođen je 1856. godine u selu Umetić, blizu Kostajnice, tada u Austro-Ugarskoj, u pravoslavnoj obitelji oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić. Osnovnu školu polazio je u Zrinu, nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici, a kadetsku školu u Liebenauu kod Graza.
Od 1875. ostvaruje uspješnu vojnu karijeru na brojnim zapovjednim dužnostima. Od 1907. do 1912. na dužnosti je zapovjednika zagrebačkog domobranskog okružja i zapovjednika 42. hrvatske domobranske divizije. Godine 1908. postao je podmaršal, a 1913. promaknut je u čin generala pješaštva. Godinu poslije, prilikom izbijanja Prvog svjetskog rata, postao je zapovjednik VI. armijskog korpusa pod zapovjedništvom Dankla i Auffenberga u Galiciji. Kao zapovjednik 3. armije odbio je Ruse kod Limanowe, oslobodio tvrđavu Przemyśl prve opsade te držao položaje na Zapadnim Karpatima na prijelazima Dukla i Ljubkov, sprečavajući ruski prodor u dunavsku dolinu.
Svetozar Borojević 1918. godine (foto: Wikipedia)
Nakon ulaska Italije u rat imenovan je 27. svibnja 1915. zapovjednikom 5. grupe armija koja je branila bojište na Soči od nadmoćnih talijanskih snaga. Od kolovoza 1917. zapovijedao je 1. i 2. sočanskom armijom. U bitkama na Soči 1915. – 1917. uspješno je provodio aktivnu obranu vještom uporabom manjih postrojbi. U austro-njemačkoj ofenzivi u Italiji prodro je u studenom 1917. do Piave.
Svojom se obrambenom strategijom svrstao u red najznačajnijih vojskovođa, stekavši naziv Lav sa Soče.
Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. godine promaknut je u čin feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi.
Jugoslavenski odbor optuživao ga da vodi mlade u smrt
Još od početka sukoba Borojević se našao na meti Talijana i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru i kralju, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Premda su među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni promidžbeni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost.
I nakon rata i dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u prosincu, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj državi, Kraljevstvu SHS. No, kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u toj državi, te mu je zahtjev odbijen i povratak zabranjen. Zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji odličja Vojničkog reda Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno.
Umro je 23. svibnja 1920. godine u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara, a pokopan je 26. svibnja 1920. godine na gradskome groblju, bez ikakvih vojnih počasti. Njegovi posmtrni ostatci preneseni su 21. listopada 1920. godine i pokopani u arkadama na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo I. Svečanome pokopu nazočilo je i nekoliko tisuća Boroevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova.
Borojević (označen brojem 12) s drugim vojskovođama i carom Karlom (foto: Wikipedia)
U svojim pismima i govorima Borojević je jasno odredio svoju hrvatsku narodnosnu pripadnost i domoljublje.
‘Dragi Slavko! … Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku? … Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.’ (pismo Svetozara Borojevića Slavku Kvaterniku iz 1919.).
Datum objave: 23.05.2018.
