Autorica: Maja Marić
Članak je u cijelosti preuzet s autoričina bloga.
Uhvatila sam se nedavno da razmišljam da ne znam što bih pisala, a da je isključivo vezano uz naš život u Njemačkoj. Stresni, ali neizbježni trenutci su prošli – našli smo stan, upisali vrtić, prošli prilagodbu, imamo što raditi i nismo gladni. Po putu smo pronašli par poznanika i pokojeg prijatelja, imamo krug mama za druženje, ljudi za informacije, a za ‘domaće linije’, tu je uvijek cijela plejada društvenih mreža. Kad nam je dosadno, idemo na izlete; kad nam se druži, zovemo prijatelje; kada nam se ne da živjeti, sjedimo pred Netflixom obružani grickalicama i ne otvaramo vrata poštaru. Nek ostavi paket kod gay susjeda.
Naravno, ima još poneka trzavica na putu. Na svoje omiljeno pitanje ‘Jesi li naučila njemački?’ odgovaram: ‘Jesam. Cijeli.’, i nastavljam sa životom. To je ujedno najveća boljka, jer jezik se uči godinama i uglavnom nikada nisi zadovoljan ishodom. Pomaci, naravno, postoje, i primjećuju se, ali čovjek bi nekako uvijek sve i odmah. A kod jezika to ne ide tako. Ali zovemo doktore kada trebamo, idemo na razgovore u vrtić, a čak smo se uspjeli i porječkati s konobarom. Na njemačkom.
Ali čak i život vani ima istu boljku kao i život u domovini. Sve nas prije ili kasnije sustigne zona komfora. I kada ljudi odsele van, i kada pričaju o ‘dobrom životu’, vjerujem da većina govori o ovoj fazi. Fazi u kojoj imaš toliko više toga nego što si imao u starom životu da si zadovoljan. Fazi u kojoj si savladao sva pravila, obaveze i ostvario sva prava da možeš nesmetano živjeti. Fazi u kojoj si istovremeno dovoljno isključen iz svega, tako da te situacija u domovini ne dira, a dovoljno neuključen u situaciju ovdje, da te ne dotiče.
Istina je da možemo ostati živjeti u toj fazi zauvijek. Zaista možemo. Imamo sve što nam treba, imamo dovoljno da si priuštimo mala zadovoljstva, a opet ništa nas ne veže toliko da bi nas tištilo. Recite mi da se pametarim, ali krivim baš tu fazu zato što toliki broj ljudi na kraju (pa makar u penziji) odluči nakon ‘savršeno dobrog života’ otići natrag u domovinu. Jer ovdje imaju sve. A opet im ‘to nešto’ fali.
U toj fazi smo sada mi.
Jer čovjek se pri selidbi pripremi za početak. Pripremi papirologiju, upakira namještaj, obruža se strpljenjem i ponese rječnik stranog jezika. I spremni ste na prva tri mjeseca uzbudljive pustolovine! Onda se oboružate strpljenjem za idućih šest mjeseci dilema i depresije, pa se uhodavate korak po korak i čekate iduću fazu. I idu nekako te faze prvih godinu dana. Ako ste sretni, nakon tih godinu dana ste zaista riješili osnovne stvari poput stana, posla, vrtića i doktora. Već znate gdje ići, a gdje ne, u koje doba dana voziti se autom, a u koje javnim prijevozom. Znate gdje se dobro jede, kamo odvesti prijatelje/turiste, gdje ići u kupnju, a kada u šetnju. I još godina vam je potrebna da se tu osjećate kod kuće. Dovoljno domaći da ne bježite od slučajnih susreta, ne strepite od razgovora sa ljudima i ne bacate si naizmjence telefon u ruke kad treba nazvati nekog službenog. Osim ako ste mi – mi smo si dobacivali telefon i u Hrvatskoj.
I sada dolazimo pred zid koji zahtijeva možda više truda i rada nego samo odlazak. Jer odlazak je nešto poput skakanja u ponor. Koliko god se čovjek pripremao, nikad se ne može ZAISTA pripremiti. U nekom trenutku jednostavno mora zažmiriti, skočiti i nadati se najboljem. Ali, vjerujte mi, to je lakši dio jer – skočiš! Skočiš, i taj dio je gotov. Ili plivaš ili toneš. Jer papirologija i poslovi i traženje stana tehničke su stvari koje ćeš obavljati ili sam ili uz nečiju pomoć. Točnije, ako ne znaš sam, ima tko će ti pomoći. I to su stvari za koje je lako napraviti listu i onda, sa zadovoljstvom, ići po njoj i križati stavke koje su riješene. Jednu po jednu. Poput uspinjanja stepenicama, jednu po jednu.
A na vrhu stepenica je zid koji zahtjeva ipak kompleksnu vještinu penjanja. I kvalitetnu opremu i spretnog suputnika. Jer, vidite, vi se na taj zid ne morate penjati – nismo svi stvoreni za penjanje i ne zanimaju nas sve sportovi takve vrste. Ali ja iskreno vjerujem da nema onog pravog istinskog življenja dok se taj zid ipak ne savlada. Jer, pobogu, KAKAV je to život ako te ne živciraju političke vijesti?!
Ovdje, sada, moraš svjesno odlučiti da želiš da ti jezik ne bude osnovan, da želiš da bude na nivou i da napreduje. Ne želiš se samo simpatično smješkati susjedima i mamama u vrtiću, želiš biti aktivni član društva. Ne želiš svima objašnjavati u drugoj rečenici da ‘ti nisi odavle‘, želiš biti građanin svijeta! A za to trebaju godine. Godine predanog rada, mukotrpne posvećenosti i sporog napretka. Jer to više nisu stvari koje obaviš uz google translate i onda nastaviš gledati hrvatsku telku na kauču. Čovjek si s vremenom prizna da mu nije dosta samo iznajmljeni Audi za doći kući i ušteđevina na računu dok ruča paštetu peti dan zaredom.
Ovo su stvari u rangu ‘Jesi li naučila njemački? Jesam. CIJELI!’ I nema mrdanja dok ne naučiš ‘cijeli’. I jezik i sistem i mentalitet i život. Treba naučiti bio dio tog novog života.
Biti dio novog društva i nove okoline zahtijeva puno više truda i rada od ‘rješavanja papira’. I donosi sa sobom puno više od samo pukog zadovoljstva materijalnom stabilnošću. ‘Čovjek koji ne napreduje, nazaduje.’ I ja to smatram apsolutnom istinom. Jedini način da postignemo sreću je taj da i dalje guramo vlastite granice. Da se i dalje ne zadovoljavamo samo trenutnim stanjima. Jer nikada se nisam osjećala slobodno i sretno kao kada smo se ohrabrili i sve napravili sami. I sada nastavljam dalje imati mikro pobjede na svakodnevnoj bazi. Ali samo zato što su mikro, ne znači da nisu vrijedne i da nisu bile teške.
I to je jedini način na koji pristajem dalje živjeti. Samo ako mogu stalno, iznova i dalje napredovati. Gurati sebe da radim više, da znam više, da napravim više.
Datum objave: 04.05.2018.
