Vlč. Ivica Komadina, delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj

Sugovornik Katoličkog tjednika vlč. Ivica Komadina rođen je 23. studenoga 1950. u Mostaru, od majke Anke, rođ. Glibić i oca Dominika.

Sugovornik Katoličkog tjednika vlč. Ivica Komadina rođen je 23. studenoga 1950. u Mostaru, od majke Anke, rođ. Glibić i oca Dominika. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 1974. u Pologu kod Mostara. Pastoralno se usavršavao od 1974. do 1975. u Sarajevu. Njemački jezik je od 1975. do 1976. usavršavao u Njemačkoj gdje je djelovao kao župni vikar na njemačkoj župi Sv. Marka u Eislingenu. Od prosinca 1977. do lipnja 1978. bio je voditelj HKM-a Göppingen. Od lipnja 1978. do rujna 1989. djelovao je kao voditelj HKM-a Balingen, a od rujna 1989. do 31. prosinca 2010. vodio je hrvatske katoličke zajednice Reutlingen, Metzingen i Tübingen.

Od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2015. obnašao je službu delegata za hrvatsku pastvu u Njemačkoj u prvom petogodišnjem mandatu, a 1. siječnja 2016. započinje njegov drugi petogodišnji mandat delegata. Od svibnja 2003. bio je član Svećeničkog vijeća u Biskupiji Rottenburg-Stuttgart, a od ožujka 2009. i član Upravnog odbora Svećeničkog vijeća u istoj biskupiji.

Stalno vijeće Njemačke biskupske konferencije potvrdilo je na sjednici 23./24. studenoga 2020. novi petogodišnji mandat delegatu za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivici na prijedlog HBK-a i BK-a BiH. Novi petogodišnji delegatski mandat započeo je 1. siječnja 2021., a završava 31. prosinca 2025.

Povod za razgovor s vlč. Ivicom je 11. srpnja, kada se slavi Sv. Benedikt – zaštitnik Europe.

Poštovani, Sv. Benedikt je, dakako, glasovit po svojoj krilatici: Ora et labora – Moli i radi. Ali i po njegovu drugome geslu: Odložite mačeve! Upravo je, čini se,ovo drugo u današnjoj Europi aktualno.Krajem lipnja svjedočili smo, naime, mirovnoj misiji Papina izaslanika kardinala Mattea Zuppija u Kijev i Moskvu. Sveta Stolica zapravo jedina mir u ukrajinsko-ruskom ratu traži na objema zaraćenim adresama.

Još od Isusovih riječi koje je zapisao Sv. Ivan Evanđelist: „Mirvam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se neuznemiruje vaše srce i neka se ne straši“ (Iv 14,27), Isusovi učenici pozvani su širiti Njegov mir. Onaj mir kojim Uskrsli pozdravlja svoje apostole još od „uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’“ (Iv 20,19). Ako je itko pozvan širiti mir u ovom nemirnom svijetu, onda je to Crkva Kristova, i mi njegovi sljedbenici.

Dakako da su i poslanici Svete Stolice samo obični ljudi i ovise o dobroj volji obiju zaraćenih strana. Za svaki mir moramo moliti: u obitelji, među zavađenim supružnicima, u sukobu djece i roditelja, za prestanak svađe na radnom mjestu. U bezbrojnim situacijama mir je ovisan o dobroj volji posvađanih, o želji za pomirenjem, o želji za mirom koji samo Bog može dati. Pogotovo u ratu je potrebna Božja pomoć za ostvarenje mira, ali i ljudski napori, pa i napori Svete Stolice mogu pomoći da Bog da da umjesto rata bude mir, da prestane krvoproliće.

U Domovinskom ratu prije 25-30 godina i mi Hrvati smo osjetili da je mir ponajprije plod molitve i Božji dar, uz sva nastojanja i domaćih i stranih političara.

Riječi pape Benedikta XVI., izrečene još 2009., čine se danas proročkim. Ratzinger je, naime, upozoravao kako zaboraviti kršćanske korijene Europe, znači izložiti europski kontinent opasnosti da njegov prvobitni polet bude ugašen individualizmom i utilitarizmom. U kakvoj Europi mi danas, po Vašem sudu, živimo?

Da, uistinu su i individualizam koji je tadašnji kardinal-dekan Joseph Ratzinger u propovijedi na misi pred izbor novog pape/konklave u Sikstinskoj kapeli 18. travnja 2005. stavio na isti stupanj s ateizmom, kao i utilitarizam koji je filozofsko stremljenje koje stremi omogućiti „najviše moguće sreće najvećem mogućem broju“ (J. Bentham), početak kraja naše europske civilizacije. Ima naznaka da su Europa i Zapad uopće već prešli svoj zenit i lagano idu svome kraju, kao primjerice već davno prošle kulture Rimskog, Egipatskog, Perzijskog Carstva…

Papa Franjo u svome je posjetu Europskom parlamentu i Vijeću Europe 2014. pak upozorio kako će Europa ili ponovno otkriti svoj kršćanski identitet, ili će izgubiti dušu i postati dehumanizirana. Ta je opasnost, dojam je, danas veća no ikad?

Upravo ovih dana u cijeloj su Francuskoj žestoki prosvjedi, ponaosob na tisuće mladih uglavnom s migracijskom pozadinom koji prosvjeduju zbog nepravedno ubijena 17-godišnjaka Noela, ali prosvjedi koji prelaze „granice kulture“, pa i svih kršćanskih vrjednota. Strasbourg, Marseille, Pariz i desetci tisuća policajaca ne mogu obuzdati mlade ljude od kojih doduše mnogi nisu kršćani, ali sa sigurnošću se može pretpostaviti kako u svim tim divljanjima ima i dehumaniziranih kršćana.

Kakvo, međutim, ozračje vlada u europskim institucijama, svjedočila je prije nekoliko godina hrvatska europarlamentarka Mirjana Petir tvrdeći kako je rezolucija Europskog parlamenta o genocidu nad kršćanima u Siriji i Iraku, u izradi koje je osobno sudjelovala, bila pod blokadom više od godinu samo zato što je nekima smetalo spominjanje riječi – kršćani. Gotovo nevjerojatno…

 Ovdje u Njemačkoj živi velik broj ljudi koji nisu kršćani, ne pripadaju ni Katoličkoj niti Evangeličkoj Crkvi. Od ukupna broja stanovnika kojih je, prema podatcima njemačke Biskupske konferencije iz prošlog mjeseca, 84,4 milijuna u Njemačkoj, katolika je 20 937 590 ili 24,8%, protestanata 19 150 000. Muslimana je, prema podatcima od prije oko dvije godine, između 5,3 i 5,6 milijuna što je 6,5% do 7 % ukupnog stanovništva, ali je njihov utjecaj sve veći.

Poneki muslimanski predstavnici se bore da se za vjernike muslimanske vjeroispovijesti uvede neka vrsta „crkvenog“ poreza, po uzoru na crkveni porez u Katoličkoj i Evangeličkoj Crkvi, jer da su muslimani treća najveća vjerska zajednica u Njemačkoj. Priča se da već ima dječjih vrtića s većinskom muslimanskom djecom, u kojima više nema slavlja Sv. Nikole, gdje se djeci kuhaju jela koja odgovaraju muslimanskim propisima i sl.

Može li se danas u Europi govoriti i o – kršćanofobiji?

Ne bih se usudio reći da u Europi danas vlada kršćanofobija. Što se tiče domorodnog stanovništva u cijeloj Europi, taj strah uistinu ne postoji, svejedno o kojoj je zemlji u Europi riječ. Dakako da su neke kršćanske vrjednote upitne i praktično ih gotovo nitko više ne živi, niti prakticira. Dakako da je tih „zaboravljenih“ vrjednota sve više. Ima i pojava ekstremnih protivnika Crkve koji ubijaju svećenike, napadaju i ubijaju novinare, pale crkvene zgrade, mrze sve kršćansko, ali mislim da su to, barem sad za sad, uistinu iznimke, pojedinci koji su „zaslijepljeni“ i zavedeni preko društvenih medija od raznoraznih mrzitelja svega kršćanskoga i tipično europskoga.

U nedjelju, 2. srpnja je sudjelujući u Tjednu Svetog Vilibalda, proslavi zaštitnika Biskupije Eichstätt, predsjednik Papinskoga vijeća za potporu jedinstvu kršćana kardinal Kurt Koch upozorio na opasnost zanemarivanja vjere u uskrsnuće. Prema istraživanjima od prošle godine, 38% ispitanika u Njemačkoj vjeruje u život poslije smrti. „Ako si ne damo izgled za vječni život i stoga si zatvorimo nebo, u napasti smo i nastojanju istodobno tražiti i pronalaziti nebo na zemlji. To traženje događa se prvenstveno u zabavi, u poslu i ljubavi. Stoga prijeti velika opasnost da se ljudi nasmrt zabavljaju, nasmrt rade i čak nasmrt ljube, kao što to dijagnosticiraju poznati stručnjaci za moderni život“, rekao je kardinal.

Vi, don Ivice, desetljećima živite u Njemačkoj. Krajem lipnja ove godine Njemačka biskupska konferencija objavila je kako je više od pola milijuna katolika napustilo Crkvu u prošloj godini?! To su, u biti, zastrašujuće brojke. Zašto se to događa tamošnjoj Crkvi?

U Njemačkoj je uvijek bilo istupa, „ispisa“, kako iz Katoličke, tako i iz Evangeličke Crkve. Nekoliko zadnjih godina taj je broj porastao, napose u našoj Katoličkoj Crkvi, ponajviše zbog tzv. seksualnih zloporaba od katoličkih svećenika u ovoj zemlji. Broj „ispisanih“ iz Crkve u Njemačkoj je prošle godine (522 821) veći od istupa 2021. (359 338), dok se primjerice povećao broj vjernika koji nedjeljom sudjeluju na misama: prošle godine je postotak bio 5,7% u odnosu na „korona godinu“ 2021. kad je bio 4,3%. Porastao je i broj krštenja: 155 173, dok su ih 2021. bila 141 992, napose broj crkvenih vjenčanja 35 467 prema 20 140 u 2021.

Njemački biskupi su reagirali na problem seksualne zloporabe od katoličkih biskupijskih svećenika, redovnica i redovnika, te u suradnji s Centralnim komitetom njemačkih katolika pokrenuli „Sinodalni put“ koji je po mnogima problematičan i previše napredan. Trenutačno je jedna vrsta zatišja, a vidjet ćemo hoće li se poslije opće Sinode biskupa u Rimu u listopadu ove godine nešto od svih „progresivnih“ prijedloga „Sinodalnoga puta“ u Njemačkoj promijeniti i uskladiti s općom Crkvom.

U Njemačkoj, prema crkvenoj statistici, živi oko 370 000 Hrvata. Vi ste svojedobno apelirali na biskupe i redovničke poglavare „da ne ostave svoje vjernike na cjedilu“ te naglasili kako to što je netko prešao granicu jedne države i otišao u neku drugu državu, ne znači da je prestao biti niti Hrvat, niti katolik.

Vjerojatno je trenutačno podjednako Hrvata koji žive u RH i u BiH na jednoj strani i Hrvata koji žive u inozemstvu, diljem svijeta, na drugoj. Vjerujem da je „znak vremena“ da naši biskupi i redovnički poglavari shvate kako nisu odgovorni samo za „malo stado“ njima preostalih vjernika u Hrvatskoj i u BiH, nego da se njihova odgovornost podjednako, ako ne i više od crkvenih paragrafa, proteže i na cijeli narod Božji na ovoj kugli zemaljskoj.

Ako ne gledamo samo crkvene paragrafe, nego promatramo Povijest spasenja u cjelini, onda vidimo da je cijela ta povijest, počevši od Abrahama, preko Mojsija do apostola i njihova „prijelaza granica“ u ondašnjem Rimskom Carstvu, povijest migracija. Bog je onaj koji vodi i povijest našeg naroda, a naše je u ovom trenutku, ovdje i sada (hic Rhodus hic salta) odgovoriti na te znakove vremena o kojima govori II. vatikanski sabor. Povijest, pa i povijest Spasenja, će nekada donijeti sud o našoj reakciji.

Ipak, ima li straha od gubljenja i katoličkog i hrvatskog identiteta kod naših ljudi u Njemačkoj? Poglavito kod mlađih koji su rođeni u tuđini?

 Kao i svaka nacija, i mi Hrvati smo u tuđini u opasnosti polako zaboravljati i djelomično gubiti svoj identitet. Izazovi modernog vremena, sa svim blagodatima i opasnostima koje to vrijeme donosi, pogoduju globalnim idejama i prohtjevima. Međutim, ima naznaka da naši vjernici, barem onaj mali postotak vjernika – možda 10% do 15% vjernika, u manjim misijama i zajednicama još i više – koji su redovito vezani uz naše misije i zajednice u Njemačkoj, ipak žele očuvati svoj identitet.

 Žele da njihova djeca pohađaju hrvatski vjeronauk, obavljaju pripreme i slavlja sakramenata prve pričesti i krizme na hrvatskom jeziku, ne žele da njihova djeca zaborave hrvatski jezik. Nemalo je primjera treće generacije roditelja koji su sami sakramente prve pričesti i krizme primili na njemačkom, koji sada žele da njihova djeca te sakramente slave na hrvatskome jeziku.

Koliko je u takvim okolnostima važno da Hrvati u Domovini i inozemstvu ostanu povezani?

Međusobna povezanost nas samo može ojačati i još više zbližiti. Bezbroj je primjera povezanosti naših misija i zajednica ovdje u Njemačkoj: međusobni posjeti crkvenih zborova djece, mladih i odraslih u susjednim misijama/zajednicama, gostovanja folklornih skupina, izleti ministranata iz jedne u drugu misiju/zajednicu. Dakako da bismo i mi odavde iz Njemačke posjete župama i hodočasničkim mjestima u Domovini mogli i pojačati. Međusobni susreti ojačavaju međusobnu povezanost i blizinu.

I mi iz našeg ureda pokušavamo, koliko je to moguće, podržati i pojačati. Naš ured svakih nekoliko godina organizira i zajednički susret hrvatskih svećenika, đakona i pastoralnih suradnika iz Zapadne Europe u Domovini. Sljedeći takav susret planiramo u listopadu 2024. u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem u Zagrebu, prenosi nedjelja.ba.

Autor: CroExpress Datum objave: 20.07.2023.