Autor: Gojko Borić/Köln
Slavodobitnik je, među ostalim, u svome nastupu dan prije preuzimanja nagrade, govoreći u Švedskoj akademiji, prenaglasio svoje rane umjetničke radove i prešutio svoje propagandističko angažiranje u korist Miloševićeve Srbije. Prema izvješću berlinskog Tagesspiegela (09.12.)
Handke je vrlo osjećajno citirao tekstove u kojima opisuje svoje djetinstvo, sjećanje na svoju majku, dva u ratu poginula ujaka, one koje spominje u svojim prvim književnim radovima. Sve je to zvučalo mistično, romantično, ezoterično, klasično, istinito i lijepo, potom na slovenskom jeziku narodne litanije, te na kraju na švedskom jednu pjesmu švedskoga liričara i dobitnika Nobelove nagrade Tomasa Tranströmera. Kao recitator Handke ipak nije bio na visini zadatka. Tagespiegel zaključuje da je Handke ostao vjeran sam sebi, dakle da ništa nije naučio od onoga što su mu u posljednje vrijeme zamjeravali kritičari.
U ocjeni njegova nastupa u Stockholmu bio je mnogo oštriji utjecajni Frankfurter Allgemeine Zeitung (09.12.) koji spominje zločine srpske soldateske u Bosni i Hercegovini i odgovornost Slobodana Miloševića za ratove u Jugoslaviji koje Peter Handke sve do danas niječe ili umanjuje, te zaključuje: Od tada su ratovi u Jugoslaviji, zahvaljujući i razradi Tribunala UN-a u Haagu, tako dobro obrađeni da više nema sumnje u to što se tada zbivalo. Ali Handke se i onako više ne zanima za stvarnost… Kad Handke postavlja skeptična pitanja o pojedinim ratnim događajima, on zaista ne želi o tome nešto saznati. On na taj način daje indirektne odgovore što je klasična tehnika koju oduvijek primjenjuju teoretičari zavjere i revizionisti povijesti svih boja kako bi sijali sumnje u očevidno i time uvjerili svoju publiku.
Mi ovome možemo dodati da je ta Handkeova taktika izvrtanja i prešućivanja istine tek djelomično uspješna jer o Handkeu kao književniku postoje laskavi sudovi, ali o Handkeu kao homo politicusu gotovo nema razlika u velikom nizu negativnih mišljenja. Handke je do daljnjega ostao pri svojim stavovima da su zapadni političari, i još više mediji, potpuno krivo optuživali službenu Srbiju za agresiju na nesrpske narode u bivšoj državi, da je Milošević nevin, da u Srebrenici nije bilo genocida, da srpsko-crnogorske postrojbe nisu granatirale UNESCO-ov Dubrovnik, i uopće da su svi drugi krivi ali njegova Srbijica uopće nije.
Tijekom svečane predaje Nobelovih nagrada u Stockholmu su Bošnjaci priredili prosvjedni zbor s oko 400 ljudi tražeći od Handkea da se ispriča radi izjave da u Srebrenici nije bilo genocida i uopće radi svoje prosrpske politike, ali to je Austrijanac odbio dan ranije na presici kad je novnarima saopćio kako je dobio pismo s toaletnim papirom onečišćenim ljudskim izmetom koje mu je bilo draže nego jedno kritičko novinarsko pitanje.
Handke ostaje Handke, prepotentan, bezobrazan, nekomunikativan i, što da kažemo, Balkanac premda rođen u uljuđenoj Austriji. Od njega se ne mogu očekivati humane geste, po tome je veći miloševićevac od Srbijanaca.
Neki su odijelili književno od nemoralnoga u Handkeovu djelu
Kritičarski bijes bio je uperen ne samo protiv Handkea nego još više protiv Švedske akademije koja mu je dodijelila nagradu pa tako u Spiegel Online piše: Kako se Nobelova akademija smjela odlučiti da jednom takovom dade nagradu? I to nakon svih skandala u njezinu okružju koji su doveli do toga da nagrada jednu godinu nije bila dodijeljena. Jesu li poludjeli? Postali obijesni? Nobelovu nagradu dati jednom himničaru u čast vjerojatno odgovonom, premda neosuđenom masovnom ubojici? Zar u statutima Nobelove nagrade ne piše da se ona dodjeljuje onim ljudima koji su bili od velike koristi čovječanstvu? Kakva je korist od djela Petera Handkea?
Odgovor nije dan, on se podrazumijeva kad je riječ o Handkeovu političkom angažiranju koje su brzo osudili dvojica njegovih sunarodnjaka, najprije poznati srpski književnik s azilom u Berlinu Bora Ćosić koji je u Neue Zürcher Zeitungu (13.10.) objavio ove riječi: On nije sudjelovao u kriminalnim aktivnostima, nije iz topova pucao na Sarajevo, nije se hvalio odsječenim uhom jednoga Hrvata. S obzirom na te događaje on je samo uvukao glavu smatrajući ih pravednima. On se poklonio na grobu mrtvog tiranina kao pravi vjernik, pri čemu je ostao najveći živući književnik svoje male zemlje.
Ćosić kao i neki drugi dijele književnu od etičke ocjene djela Petera Handkea, pa spominje slične slučajeve velikih literata Knuta Hamsuna i Ezre Pounda koji su skupo platili svoje profašističko djelovanje, ali to nije umanjilo njihovu književnu vrijednost. Oštriji je u osudi Handkea bio njemački književnik srpskih korijena iz Bosne Saša Stanišić, koji je dobio ovogodišnju Nagradu njemačke knjige za svoj autobiografski roman Herkunft, Podrijetlo, i prigodom dodjele Gradskoj vijećnici u Frankfurtu izrekao ovo mišljenje o Handkeu: Da danas mogu ovdje biti pred vama zahvaljujem zbilji koju nije prisvojio taj čovjek i koja se ne nalazi u njegovim tekstovima devedesetih godina… stvarnost se ne smije tako krivo opisivati da se sastoji samo od laži.
Nazočni su dugotrajnjim pljeskom pozdravili njegovu kritiku Handkeove političke jednostranosti, dok je novi nobelovac u svom rodnom selu Griffenu na pitanje novinara da odgovori na Stanišićevu kritiku oholo odgovorio, ni više ni manje nego kako on dolazi iz kruga Homera, Cervantesa i Tolstoja, i da ga puste na miru. Kakva drskost i neznanje jer zar se Tolstoj u svome Ratu i miru nije držao fakata iz rusko-francuskoga rata u vrijeme Napoleona.
Handke brani svoje prosrpske knjige riječima da je to literatura a ne novinarski tekstovi pa se iz toga možda može zaključiti kako ima pravo na licentiu poeticu, umjetničku slobodu. No da tome nije tako dokazuju romani njegova sunarodnjaka Norberta Gstreina Die Winter in Süden, (Zima na jugu) i Das Handwerk des Tötens, (Umijeće ubijanja) u kojima vrlo realistično opisuje hrvatski Domovinski rat s njegovim nelijepim skretanjima kao i potragu za jednim njemačkim novinarom koji je nestao na Kosovu.
Gstrein je svoje romane napisao vrhunskom umjetničkom vještinom istodobno poštujući činjenice, a to se nikako ne može reći za Handkeove proze o Srbiji. Sad se skriva iza prava na umjetničku slobodu što je neuvjerljivo jer ga obaraju svima pristupačne istine o posljednjim srpskim ratovima na području bivše države.
Ugledni prosvjednici protiv dodjele Nobela Handkeu
Američki PEN klub dao je izjavu u kojoj izražava duboko žaljenje radi dodjele Nobela Handkeu: Ostali smo nijemi radi izbora jednog književnika koji je svoju javnu riječ iskoristio za kljaštrenje povijesne istine kako bi pomogao onima koji su izvršili genocid kao što je bio Slobodan Milošević.
Indijski književnik Salman Rushidie već je god. 1999. nazvao Handkea radi njegova podupiranja Miloševićeva režima međunarodnom budalom godine. A kad je bio zapitan što misli o Nobelu za Handkea odgovorio je kako toj ocjeni nema ništa dodati.
U krtike odluke Švedske akademije uključio i hrvatski PEN centar koji naglašava kako se Handkeovo nijekanje masovnih zločina, idolopoklonstvo prema tiraninu i prjezir prema žrtvama agresije u Hrvatskoj i BiH, ugrađeni u njegov književni opus pa se ne mogu sagledati odvojeno kod dodjele nagrade, čiji je ugled povezan i s plemenitošću otpora represiji i predanosti svjedočenju istine.
Uzimajući u obzir da dobitnika Nobelove nagrade mnogi širom svijeta doživljavaju kao uzor i svojevrsnu savjest čovječanstva, sramotno je, smatra hrvatski PEN, da Švedsku akademiju nije briga što se radi o piscu koji je ubijanje ljudi i opsadu Dubrovnika nazvao Dubrovačkim ljetnim igrama, žrtve Vukovara u opsadi prikazivao kao krvnike sebe samih, a tako i žrtve opsade Sarajeva, te je iznosio neistine o logorima i bio apologet genocida u Srebrenici.
Peter Handke bio je promidžbena truba Miloševićeva režima
Zanimljivo je da Handkeov Nobel nije pridonio prodaji njegovih knjiga na golemom njemačkom govornom području. Poslije vijesti iz Stockholma nijedna se njegova knjiga nije popela na ljestvici bestesellera u njemačkim i austrijskim novinama, što je bio automatizam kad je riječ o drugim nobelovcima. Zaključno možemo reći o austrijskom nobelovcu ovo: unatoč naknadnoj pameti da je bio Jugoslaven a ne Srbin radi pripadnosti svoje majke slovenskoj nacionalnoj manjini u Austriji koja se u referendumu o mogućem priključenju Jugoslaviji poslije Prvog svjetskoga rata većinom, kao i njezini austrijski sugrađani, opredijelila za Republiku Austriju, što Handke ne spominje, teško je povjerovati njegovu ‘jugoslavenstvu’.
Handke se politički toliko zauzeo za Miloševićev režim i time veliosrpske postupke i planove da su sva druga njegova objašnjenja kako je to bila samo literatura potpuno promašena. I književnost se mora oslanjati na istinu ako želi da je ljudi shvate i prihvate. Dok je cijela Europa osuđivala zločine miloševićevske soldateske Handke je zločine podcjenjivao, prešućivao i bavio se sporednostima na putovanjima po Srbiji, Bosni i Hercegovini i u Haag.
Jednostavno rečeno bio je promidžbena truba jednog zločinačkoga režima što je zaista bila rijetkost u slobodnome svijetu. Do danas se nije pokajao radi tih svojih zastranjivanja i posrtanja. No valjda nikad nije prekasnio, možda će se jednom sjetiti svojih krivih procjena i tvrdnji, i obratiti javnost s valjanim objašnjenjem zašto je bio politički slijep pri zdravim intelektualnim očima.
Datum objave: 13.12.2019.
