PROČITAJ NAJNOVIJE VIJESTI IZ HRVATSKOG ISELJENIŠTVA

22.07.2019
tekst
tekst

Kolumne

POGLED IZ ISELJENIŠTVA (ALOJZIJE STEPINAC) Kad danas neki govore da Katolička Crkva snosi sukrivnju za proganjanje Srba onda se to može nazvati krivotvorenjem povijesne istine

Foto: zg. nadbiskupija

Foto: zg. nadbiskupija

Drugi dio kolumne Gojka Borića o hrvatskom i svjetskom Stepincu.

Stepinac je spašavao i progonjene Srbe u NDH

Posebno je bilo bolno pitanje Srba u Hrvatskoj koji su uz Židove bili najviše proganjani što se djelomično može shvatiti s obzirom na sve nevolje koje su Hrvati podnosili za vrijeme velikosrpske Jugoslavije. Kad danas neki govore da Katolička Crkva snosi sukrivnju za proganjanje Srba onda se to može nazvati krivotvorenjem povijesne istine.

Pravoslavci nisu mogli biti pokrštavani jer Katolička Crkva priznaje i pravoslavni sakrament krštenja. Ovdje valja podsjetiti da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije više od 200 tisuća katolika, silom ili milom, bilo prešlo na pravoslavlje. Prijelazi iz jedne crkve u drugu za vrijeme NDH bili su poželjni, ali je Stepinac u više navrata izdavao okružnice i upute u kojima se naglašava da pokatoličenje mora biti sasvim dragovoljno, odnosno izvedivo samo ako se time spašavaju ljudski životi.

U govoru pred Vrhovnim sudom Hrvatske Stepinac je o tome rekao: 'Činjenica je da sam morao premještati župnike jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih jer su ih htjeli Srbi ubiti zato što otežu s prijelazima. Činjenica je da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala povlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom da mu se pomogne kako se dalo i moglo...' Osim toga, jedan dio katolika koji se u staroj Jugoslaviji silom prilika popravoslavio vratio se na katoličku vjeru kad je to mogao učiniti bez posljedica za vrijeme NDH.

Vatikan nije imao nikakve primjedbe glede takvih postupaka Katoličke Crkve u Hrvata, a neki su pokatoličeni pravoslavci poslije rata ponovno prešli na svoju prijašnju vjeru. Stepinac je smjestio u Hrvatskoj stotine slovenskih svećenika, redovnika i redovnica koje su prognali nacisti i fašisti iz njihove domovine.

Svi ovi postupci nadbiskupa Stepinca izazivali su bijes u ustaškim redovima, pa je Pavelić, kako piše Benigar, pred svojim suradnicima više puta rekao: 'Kako može jedan biskup braniti Srbe i Židove?', iz čega se može zaključiti da Poglavnik nije imao pojma što je to kršćanstvo prema onoj biblijskoj: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.' Svjestan da je potpuno nedužan kao čovjek i nadbiskup, Stepinac nije nakon sloma NDH napustio Hrvatsku kao što su to učinili sarajevski nadbiskup Ivan Šarić i ljubljanski nadškof Gregorij Rožman, pa je nakon što su komunisti zauzeli vlast izgledalo kao da će biti postignut neki modus vivendi između Države i Crkve, na čemu je radio jedan od svećenika koji su se pridružili partizanima, msgr Svetozar Rittig,koji je čak bio ministar u vladi vodećeg hrvatskoga komunista Vladimira Bakarića.

Neuspjeli Titovi pokušaji da Stepinca privoli na odcjepljenje od Svete stolice

Josip Broz Tito je u prvim susretima s visokim klerom Zagrebačke nadbiskupije vrlo slatkorječivo govorio o mogućnostima djelovanja Crkve u svome narodu, ali to je bila jedna od njegovih vještih finta. Tito nakon toga dva puta razgovarao s nadbiskupom Stepincem koji mu je iznio podatke o zlostavljanju crkvenih ljudi i onemogućavanju rada Crkve kao institucije, što je novi vlastodržac samo primio na znanje i ništa nije poduzeo da se uklone i najmanje poteškoće.

Najbezobrazniji zahtjev maršala Tita bio je da Stepinac odijeli Katoličku Crkvu u Hrvata od Vatikana, da stvori nekakvu 'Hrvatsku nacionalnu crkvu', što je Nadbiskup odbio bez i jedne riječi objašnjenja. Komunistički režim je nakon kratke stanke poslije zauzimanja vlasti poveo protiv Katoličke Crkve pravi rat ukinuvši sva prava njezina djelovanja u javnosti. Crkvu se htjelo stjerati u sakristiju i time je 'osuditi' na postupno odumiranje.

U Pastirskom pismu Episkopata od 13. rujna 1945. hrvatski biskupi nisu tražili ništa drugo nego ono što im je bilo zajamčeno već postojećim zakonima zemlje i civiliziranoga svijeta, ali Pismo je naišlo na oštro reagiranje komunističkih vlasti koje su organizirale demonstracije protiv Crkve i Stepinca, na uobičajeni način, karakterističan za diktature. Komunistički napadi na Crkvu naišli su i na negativna reagiranja u javnosti i medijima slobodnog svijeta, ali to jugoslavenske vlastodržce nije zanimalo, oni su svoju državu pretvorili u kopiju Sovjetskog Saveza, bili su staljinisti gori od Staljina.

Inscenirani proces protiv nadbiskupa Alojzija Stepinca

U Zagrebu je 30. rujna 1946. počeo proces protiv nadbiskupa Stepinca u 'inscenaciji' kakvu je provodilo komunističko krivosuđe i u nekim drugim zemljama. Spomenimo samo procese protiv mađarskog kardinala Mindszetyja i poljskog primasa Wyszynskog. U skupinu optuženih ubačen je i ustaški pukovnik Erih Lisak, kako bi se naglasila povezanost Katoličke Crkve s ustaštvom. Javni tužilac je bio Jakov Blažević koji je kasnije postigao veliku karijeru u komunističkoj nomenklaturi.

Poučno je spomenuti da je Blažević, zaslugom svoje supruge, pokopan na kršćanski način, a misu zadušnicu služio je kardinal Kuharić. I Josipu Brozu Titu održana je misa zadušnica u zagrebačkoj katedrali nakon što je preminuo u Ljubljani kad su zazvonila zvona naše najpoznatije crkve. Tako se oprašta kršćanski.

Optužnica protiv Stepinca glasila je: suradnja s okupatorom i ustaškim režimom, izdaja domovine, djelovanje protiv naroda, službovanje na dužnosti vojnog vikara NDH, rovarenje protiv države nakon 'oslobođenja' i stavljanje Nadbiskupskog dvora u službu ustaša i njihovih obitelji itd. Nadbiskup se uglavnom branio šutnjom. Istražitelji ga nisu uspjeli slomiti kao što su to učinili u bezbroj slučajeva u Jugoslaviji temeljem 'iskustava' sovjetskih istražitelja.

Sud nije dopustio obrani da dovede svoje svjedoke, među kojima su bili Židovi i Srbi koje je nadbiskup spasio. Stepinčev branitelj bio je jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ivo Politeo, koji je – što je kuriozum – jednom branio Josipa Broza u staroj Jugoslaviji. Posao je obavio savjesno, ali od toga nije bilo nikakve koristi. Kao što je poznato kazne u komunizmu za visoko rangirane optuženike određivala su najviša partijska tijela.

Glavna 'krivnja' zagrebačkog nadbiskupa bila je u tome što nije pristao na Titov prijedlog da Crkvu u Hrvata odvoji od Rima. To je izričito priznao tadašnji visoki komunistički funkcionar Milovan Đilas u razgovoru s kiparom Ivanom Meštrovićem: 'To je sigurno čovjek velikog karaktera, bez prigovora, stalan u svojim uvjerenjima. Da je on popustio samo u jednoj stvari, on bi bio sutradan oslobođen. Njegov nam hrvatski nacionalizam nije mnogo smetao. Da je samo proglasio hrvatsku crkvu, odcijepljenu od Rima, mi bismo ga do oblaka uzdigli', rekao je Đilas.

No Stepinac nije popustio i time je postao jedan od trojice najznačajnijih velikana hrvatske povijesti u 20. stoljeću. Stepinac je bio osuđen na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina, te gubitak građanskih i političkih prava u trajanju od pet godina. Postoji velika vjerojatnost da su Stepinca zatvorske vlasti postupno trovale, što je bio jedan od uzroka njegove teške bolesti. Stepinac je odbio podnijeti molbu za pomilovanje kako su htjeli komunisti, poslavši mu na pregovore čak Vladimira Bakarića. Nadbiskup je bio potpuno izoliran od vanjskog svijeta tako da nije znao koliko je njegov 'slučaj' uzbudio ne samo Katoličku Crkvu nego i cijeli slobodni svijet.

Stepinac: 'Iz Krašića samo mrtav'

Petog prosinca 1951. Stepinac je 'pušten na uslovni dopust' koji je trebao trajati do isteka kazne. Prebačen je u rodni Krašić, zapravo u kućni pritvor. Svi pokušaji vlasti da ga privole na odlazak u inozemstvo završili su neuspjehom. Nije otišao u Rim ni 1952. kad ga je papa Pijo XII. imenovao kardinalom, dobro znajući da bi mu jugoslavenske vlasti spriječile povratak u Hrvatsku. Govorio je: 'Iz Krašića samo mrtav'.

Premda su mu bile uskraćene mogućnosti susretanja s ostalim biskupima i svećenicima, pronalazio je način da djeluje u hrvatskoj Crkvi. Posebno se odupirao upisivanju svećenika u udruženja pod kontrolom države, što mu je u Hrvatskoj uspjelo, ali ne u Bosni i Hercegovini. Komunističke vlasti pooštrile su nadzor nad njim i sve ga više izazivale raznim pritiscima, ali Kardinal je ostao nepopustljiv u svojim idejama i u svome djelovanju. Sve više je patio od nekoliko bolesti, očito je to bila kombinacija tjelesnih i psihičkih tegoba.

U inozemstvu se saznalo za njegove bolesti pa su mu slali strane stručnjake, no nitko mu u domovini nije mogao pomoći, osim u Americi, ali Stepinac je kao uvjet za putovanje tražio poništenje sramotne kazne; traženje amnestije bilo bi priznanje krivnje. Kardinal Alojzije Stepinac preminuo je u Krašiću 10. veljače 1960., a njegove posljednje riječi su bile: 'Fiat voluntas tua' – 'Neka bude volja Tvoja'.

25.05.2019.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Pogledaj sva izdanja

Preuzmi

© CroExpress 2019.