Autor: Branko Barbić
Možda su ljudi, već umorni od alarmantnih priča o iseljavanju, povjerovali da ne mogu ništa učiniti za zaustavljanje iseljavanja. Za iseljavanje, uobičajeno, parlamentarna oporba proziva Vladu, a u medijima novinari i ini prozivaju nedefinirane ‘političke elite’. Nakon što je ljudima možda već postala dosadna kovanica ‘uhljebi’, dosadila im je i kovanica ‘političke elite’ navodno jedini i isključivi krivci za iseljavanje koje pogađa cijelu Hrvatsku, a ne samo istočnu.
Međutim, kad su predavači na znanstvenom skupu u Đakovu održanom 1. prosinca, njih šestero, pet demografa i jedan povjesničar (akademkinja Alica Wertheimer-Baletić, prof. dr. sc. Anđelko Akrap, izv. prof. dr. sc. Nenad Pokos/izv. prof. dr. sc. Roko Mišetić, izv. prof. dr. sc. Dražen Živić, doc.dr. sc. Krešimir Ivanda, prof. dr. sc. Josip Jurčević) predstavili sadašnje stanje u istočnoj Slavoniji i u cijeloj Hrvatskoj, neke od nazočnih od iznesenih podataka i ocjena sadašnjeg stanja, zaboljela je glava.
Činjenica je da mnogi iseljavaju iako u Hrvatskoj imaju i krov i kruh i posao. U medijima se kao pametni i hrabri predstavljaju i oni koji traže kruha nad pogaču, a ne znaju kamo idu i na što idu i nisu svjesni koliko gube niti pomišljaju da se možda neće imati kamo vratiti kad se jednom budu odlučili na povratak.
Useljavanje i iseljavanje provode kojekakve udruge, trgovci ljudima i promućurni ‘poduzetnici’ koji vabe sve one koji iz bilo kojih razloga žele iseliti. Pored visokoobrazovanih, na iseljavanje vabe stručnu radnu snagu, ali i one koji se nadaju da će iseljavanjem zajedno s djecom moći živjeti od socijalne pomoći. Zavrbovane iseljenike ‘poduzetnici’ dalje iznajmljuju Nijemcima, Austrijancima, ali i poduzetnicima i gastarbeiterima koji imaju svoja poduzeća.
Netko je dobro primijetio da poremećaj u Hrvatskoj nije izazvan isključivo niskim plaćama u pojedinim sektorima. Nezaposleni ne bi trebali glumiti gospodu i male plaće prepuštati stranim radnicima. Vlada je bila prisiljena za iduću, 2018. godinu odobriti 29 tisuća dozvola strancima.
Kakve useljenike trebamo?
Hrvatska treba odrediti koju vrstu useljenika treba, u kojem broju treba useljenike i koliko sredstava osigurati za njihovu integraciju. Najgora je nepostojeća useljenička politika. Ona se ipak jednostavno događa kroz zakone koji proizvode neželjene učinke, ministarstva i druga središnja tijela državne uprave čije se nadležnosti poklapaju. Zbog toga je teško vidjeti tko je točno za što odgovoran i kako racionalnije koristiti sredstva državnog proračuna.
Iz medija pabirčimo informacije o još 1500 azilanata koje Hrvatska treba primiti, o 40 azilanata koje u Hrvatsku šalje Turska, o sabirnim centrima za azilante, o udrugama i trgovcima koje se bave useljavanjem i iseljavanjem koje država ne nadzire niti s njima surađuje. Država izgleda nije informirana da neke vjerske zajednice, u vlastitom interesu, useljavaju istovjerce koji pojačavaju dotične zajednice, a idu i prema stvaranju paralelnih društava i geta.
‘Poduzetnici’ iseljenike iznajmljuju Nijemcima, Austrijancima…
Od 1991. do 2017. može se uočiti da Hrvatska u usvajanju zakona i politika ide rakovim korakom. Od negdašnjeg ministarstva useljeništva i saborskog odbora za useljeništvo, danas postoji tek Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Davno je ukinut i prihvatni centar za povratnike iz hrvatskog iseljeništva i njihove potomke. Sada imamo centre za azilante.
Izmjenama Zakona o hrvatskom državljanstvu, hrvatsko iseljeništvo podijeljeno na iseljenike koji imaju status prava hrvatskih iseljenika i drugih Hrvata koji taj status i prava nemaju jer su iselili s područja koje danas nisu u Republici Hrvatskoj. Jedinstvo hrvatskog naroda u iseljeništvu danas još uvijek počiva na hrvatskim katoličkim misijama koje ne prave razliku među pripadnicima hrvatskog naroda na temelju vremena i mjesta iseljenja.
Zakon o odnosu Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske koji je za uzor imao slovenski zakona za Slovence izvan Slovenije i srbijanski ‘Zakon za Srbe u dijaspori i regionu’, uglavnom je preuzeo odredbe iz srbijanskog zakona.
Nažalost, za razliku od Srbije koja aktivno potiče Srbe ‘u regionu’ da uzmu besplatno srbijansko državljanstvo, Hrvatima se i dalje prodaje državljanstvo po cijeni koju mnoge obitelji (u Latinskoj Americi npr. ali i u Srbiji) ne mogu platiti.
Iako u Zakonu o odnosima RH s Hrvatima izvan RH stoji član zakona koji određuje da će pripadnici hrvatskog naroda brže dobivati hrvatsko državljanstvo, iseljenici mogu potvrditi da Hrvati za državljanstvo moraju čekati čak i do dvije godine i da je za mnoge obitelji teško smoći novac za državljanstvo svih članova obitelji.
Možemo li spriječiti Treći Bleiburg hrvatskog naroda?
Damir Petrić, jedan od studentskih vođa Hrvatskog proljeća, iseljavanje Hrvata na koje ih je poticala bivša država, nazvao je drugim Bleiburgom. Hoće li ovaj novi val iseljavanja Hrvata postati trećim Bleiburgom, ovisi o svima nama.
Imamo na raspolaganju malo medija, ali od usta do usta, možemo prenositi poruku da mnogi koji namjeravaju iseliti, idu protiv svojih dugoročnih interesa. Na isti način, povratnici mogu poticati poznate iz iseljeništva na povratak u Hrvatsku jer stvarno mnogi mogu u Hrvatskoj bolje živjeti nego u nemalom broju zemalja u kojima danas žive hrvatski iseljenici, u siromašnim zemljama Latinske Amerike, ali i umirovljenici u nekim zapadnim i prekooceanskim zemljama.
U Hrvatsku pristižu ne samo pridošlice s Istoka nego i sa Zapada, iz razvijenih europskih zemalja. I njihov broj s godinama raste. A može se računati da će se u Hrvatsku vratiti i određen broj Hrvata koji budu, radeći u tuđini, štošta naučili.
S pravom hrvatski demografi upozoravaju na posljedice iseljavanja iz Hrvatske, ali u pravu je i saborski zastupnik Stevo Culej koji ne prihvaća samo kukanje.’Kme-kme-kme, kmečite i jaučete …’, dobacio je onima koji kukaju umjesto traženja i predlaganja rješavanja pitanja.
Datum objave: 08.12.2017.
