Autor: Nenad Kreizer, novinar Deutsche Wellea

Biografija ove političarke hrvatsko-mađarskog porijekla je po mnogočemu karakteristična za novu generaciju njemačke političke elite.

‘Sve se odvija jako brzo, mnogo toga treba obaviti. Možda se ovo može usporediti s prvim danom u školi kad je sve novo, kada se na mnogo stvari treba priviknuti’, priča energična političarka koja je od parlamentarnih izbora 22. rujna, kada je postalo izvjesno da će kao zastupnica stranke Zeleni za grad Gelsenkirchen sljedeće četiri godine provesti u Bundestagu, stalno na putu između Gelsenkirchena i petstotinjak kilometara udaljene prijestolnice.

Razlike koje ju očekuju su velike: dok se na lokalnoj razini Irene Mihalić dosad bavila tipičnim problemima jedne regije koja već godinama prolazi kroz prilično mukotrpan proces tranzicije, na saveznoj razini ju čekaju druge zadaće. “Ja ću se prije svega zalagati za to da se gradove i općine, govorim konkretno o mom gradu Gelsenkirchenu, djelomično oslobodi financijskog tereta pod kojim se nalaze”, kaže Mihalić. Ali istodobno dodaje kako je svjesna i toga da se u Berlinu do odluka i do kontakata dolazi mnogo teže nego na lokalnoj razini gdje svatko svakog već godinama poznaje i zna ‘kako diše’.

Useljenička pozadina

No na pomalo žestoke promjene u životu Irene je već navikla. Rođena i odrasla u jednoj obitelji, kako se to danas politički (ne)korektno u Njemačkoj kaže, s useljeničkom pozadinom, Irene Mihalić je od najranije mladosti bila suočena s mnogim izazovima. Njezin otac, bravar iz Zagreba i majka krojačica, Mađarica iz Novog Sada, tipični su pripadnici generacije ‘gastarbajtera’ koja je iz tadašnje Jugoslavije u Njemačku odlazila u potrazi za boljim životom.

Tu su se skrasili i odgojili djecu koja se danas više osjećaju Nijemcima nego pripadnicima nacija svojih roditelja. Irenini kontakti s Hrvatskom su danas slabi. ‘Kao mala sam svake godine praznike provodila kod bake na Braču. No posljednjih 20 godina nisam posjećivala Hrvatsku’, priznaje Irene i to tonom koji odaje da sama nije zadovoljna tom činjenicom. Jer ona je vrlo dobro svjesna svog useljeničkog porijekla što je bio i jedan od razloga zbog kojih se angažirala u politici.

Žali i činjenicu da se s vremenom ‘istopilo’ i njeno poznavanje hrvatskog. ‘Nadam se da će se to promijeniti jer mi je do mojih kontakta s tim hrvatskim segmentom u mom životu vrlo stalo’, kaže zastupnica Mihalić. No hrvatska rodbina je dobro upoznata s događajima u njemačkom dijelu obitelji. ‘Moje tete i ujaci u Zagrebu s velikom pozornošću prate moju političku karijeru i jako su ponosni na moj uspjeh. Moj tata ih redovito izvješćuje’, kaže Irene kroz smijeh.

Moraš li baš u Zelene?

Iako je njezina obitelj po mnogo čemu tipična ‘gastarbajterska’ zajednica, jedno ih ipak razlikuje od većine ostalih useljenika: u obitelji Mihalić politika je igrala važnu ulogu. Irenini roditelji dolaze iz zemlje u kojoj nije bilo slobodnih izbora pa su upravo iz tog razloga cijenili demokraciju u Njemačkoj i to do te mjere da su preuzeli i njemačko državljanstvo samo zato da bi mogli aktivno sudjelovati u političkom životu.

Priča koja danas, u vrijeme kada građane sve manje zanima politika i kada izlaznost na izbore kontinuirano pada, zvuči kao priča iz nekih prošlih vremena. Pogotovo su useljenici u Njemačkoj dugi niz desetljeća bili izolirani kad je u pitanju politički život. ‘To nije najnormalnija stvar da stranici u Njemačkoj svjesno odluče uključiti se u politički život zemlje. Mnoge politika ne zanima, no moji roditelji su nas uvijek svjesno podržavali da se informiramo, da pratimo vijesti i da se aktivno uključimo u život ove zemlje’, sjeća se Irene.

To je uvelike pridonijelo i tomu da se Irene i sama aktivno uključi u politički život. No odlazak u Zelene nije naišao na veliko oduševljenje kod oca koji je, kako to priliči pripadnicima radničke klase, u srcu uvijek bio socijaldemokrat s vrlo skeptičnim odnosom prema novoj stranci ekoloških aktivista.

‘Pa moraš li baš u Zelene’, bila je prva reakcija mog oca kad je čuo za moje političke ambicije. Nakon toga je uslijedilo nešto što bih ja nazvala ugodnim ali angažiranim političkim sučeljavanjem. No u međuvremenu su moji roditelji jako ponosni na mene. Ali to ne znači da i dalje jako žučno ne raspravljamo o politici no na kraju to ipak ispadne poprilično konstruktivno, objašnjava Irene.

‘Zelena’ policajka

No odluka o angažmanu za Zelene nije bila jedina odluka koje je ispočetka šokirala Irenine roditelje. Kada je u jednom trenutku roditeljima priopćila kako želi ni više ni manje nego u policiju, reakcije su bile daleko od oduševljenja. ‘Prije svega je mama bila protiv jer je strahovala da mi se nešto može dogoditi ali je i ona kasnije prihvatila moju odluku’, govori Mihalić. Nakon nekoliko godina provedenih u policiji Irene se angažirala u politici. I to kod Zelenih, stranke koju i danas javnost percipira na baš kao stranku koja simbolizira red i poslušnost nego više kao stranku prosvjednika i boraca na uličnim barikadama.

Irene Mihalić je iskusila iskustva obje strane: i prosvjednika koji prosvjeduju protiv gradnje novih atomskih centrala kao i policajke, tj. državne službenice kojoj je dužnost provedba državne sile npr. u vidu nasilnog odnošenja i uhićenja prosvjednika. Na pitanje nisu li ta dva segmenta nespojiva, Mihalić odgovara niječno.

‘Isprva je i u stranci bilo onih koji su čudno gledali i postavljali pitanja u stilu: ‘Policajka u Zelenima?’. I moji kolege policajci su koji put reagirali s nepovjerenjem jer Zelene drže za one koji bacaju kamenje na policajce. No mislim da se profesija policajke i članstvo u Zelenima jako dobro nadopunjuju jer je i jedno i drugo povezano s temom koja me najviše zanima a to su građanska prava.

I moja je prednost da znam kako funkcioniraju, da tako kažem, obje strane. Zeleni nisu stranka koja se bori protiv države’, kaže novopečena zastupnica i pritom ukazuje na iskrivljenu sliku u javnosti, pogotovo u inozemstvu, po kojoj su Zeleni, poput nekadašnjeg čelnika stranke Joschke Fischera, prije svega stranka prosvjednika koji se mlate s policajcima.

No najveći dio svoje policijske karijere Mihalić nije provela boreći se protiv ekoloških prosvjednika nego u prometnoj policiji i to kao vozačica presretača loveći u okolici Kölna vozače koji su ‘sjeli’ na gas. Na tom položaju je, kaže kroz smijeh, naučila i koliko je važan jedan od vječitih političkih ciljeva Zelenih a to je uvođenje općeg ograničenja brzine na njemačkim autocestama.

Gastarbajteri nepoželjni

Iako druga generacija useljenika, kojoj pripada i Irene, u svakodnevici ne biva u tolikoj mjeri suočavana sa svojim porijeklom, iskustva roditelja su još uvijek duboko urezana u kolektivnu svijet ‘građana s useljeničkom pozadinom’.

‘Moj otac se još jako dobro sjeća kad je sa svojim kolegama s posla nakon radnog vremena htio otići na piće no na gostionici je stajala ploča s natpisom: ‘Gastarbajteri nepoželjni’. Danas si mi to uopće više ne možemo zamisliti ali mehanizmi ograničenja u društvu prema svemu što je strano još uvijek postoje’, smatra Mihalić.

I danas je, kako smatra Mihalić, opasnost koja prijeti s desnog spektra ogromna. A još je gore, kako kaže, kada i stranke desnog centra, poput Merkeličine Kršćansko demokratske unije, te strahove raspiruju. Mihalić je tu spomenula i trenutne aktivnosti demokršćanskog ministra unutarnjih poslova Hans-Petera Friedricha koji, po njezinom mišljenju, širi politiku netrpeljivosti prema useljenicima i izbjeglicama.

‘Njemačka je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu i može siguro primiti više izbjeglica. U isto vrijeme imamo tragediju s izbjeglicama u Sredozemlju što je po meni jedan od najvećih skandala u ljudskoj povijesti. To mora biti riješeno i na europskoj razini’, ogorčena je Mihalić. Problemi, koje ona kao političarka iz tipične ‘gastarbajterske’ sredine prepoznaje možda bolje nego drugi kolege zastupnici. U tom smjeru Irene Mihalić i želi usmjeriti svoju politiku ali je svjesna da se neke greške u politici ne mogu riješiti preko noći.

‘Ne želim si umišljati da bi j a recimo kao ministrica useljavanja imala čarobni štapić za rješavanje svih problema stranaca u Njemačkoj ali ono što bi sigurno promijenila je obrazovna politika. Obrazovanje više ne smije biti uvjetovano socijalnom pozadinom ili porijeklom kao što je u velikoj mjeri danas slučaj’, zaključuje Mihalić. Zelena političarka ima četiri godine vremena da nešto promijeni. A nakon toga joj birači moraju ponovno ukazati povjerenje. Tako funkcionira demokracija zbog koje su, između ostalog, njezini roditelji prije više od 40 godina došli u Njemačku.

Datum objave: 22.06.2014.