U rano proljeće u naše mjesto stizala je žena iz Bosanske Posavine. Koliko godina za redom, ne znam. Možda tri, možda četiri. Moja teta je rekla da se žena zove Manda. Nisam sigurna je li teta doista znala kako je Posavljakinjino ime, ili joj je ime sama dala.

Žena je, naime, jako sličila na tetinu dvije godine stariju sestru Mandu, kojoj smo često odlazili u goste. Sestra je živjela u Borovu. Žena je imala blizu šezdeset godina. I to je teta rekla. Meni je tada bilo oko šest puta manje i zbog toga nisam mogla povjerovati u tetinu priču da Manda, u mojim očima jako stara žena, u Slavoniju dolazili pješice.

Čula bih je izdaleka. Njezin glas otvarao je željeznu kapiju, preskakao ogradu, kroz krošnje ukrasnog grmlja ulazio u našu kuću. „Stare krpe na prodaju, stare krpe na prodaju“, odjekivalo je đurđenovačkim drumom. Koraci se nisu čuli. Mandina jedina obuća bile su „zepe“. Istrčavala bih pred nju, a teta bi isti čas „nastavljala kavu“ i pripremala tacnicu, miljeić i porculanske šalice.

Manda je voljela jaku i slatku „tursku“ kavu, onakvu kakvu je odmalena pila u svojoj kuhinji. Kad bi ispričala sve o djeci, snahama, zetovima i unučadi koja su lijepa i pametna baš na njezinu djecu, Manda bi tetu upitala: „Ima li što?“.

„Kako ne bi bilo, mislila sam ja na tebe“, odgovarala bi teta i iz hrastovog „Admirala“ vadila uredno složene komade platna, iznošenu i „preraslu“ odjeću. Teta je i sama šila pa je, krojeći po modelima njemačke „Burde“ šparala svaki komadić tkanine, okrećući tkaninu na sve moguće načine, samo da je što bolje iskoristi. Njih dvije su sklopile dogovor. Teta je davala „krpe“, a Manda je dogodine u našu kuću donosila jednu krparu.

U šarama sam prepoznavala tetine restlove, svoju suknjicu, tetkovu pidžamu… Jedno proljeće Manda nije došla. Ni drugo, ni treće. Nikad više nisam čula: „Stare krpe za prodaju, stare krpe za prodaju“. Teta je samo – kad sam je pitala hoće li doći žena iz Posavine – rekla: „Ne vjerujem, prošli put izgledala je loše i nije mogla biti kavu. Popila je čaj od nane“. Mandino lice upamtila sam kao što sam upamtile lice svojih strina i ujni.

Ono je često istrčavalo pred mene u predavaonici Filozofskog fakulteta. Najčešće onda kad bih sa studentima razgovarala o tehnikama pripovijedanja. Katkada se nisam mogla zakočiti i kretala sam u ispovijedanje koje je povezivalo Mandine krpare i teoriju priče. Kako? Manda je uzimala staru odjeću. Ne znam jesu li drugi mještani tu odjeću – prije nego što su je dali Mandi – oprali i ispeglali kao što je to činila moja uredna teta, ali pretpostavljam da pojedini i nisu.

Odjeća je još čuvala mirise onih koji su je nosili; možda mladenački znoj djevojke koja u spavaćici bježi iz roditeljskog doma, možda fleku na suknji nastalu od prolivenog crnog vina na nekoj svečanosti na kojoj – ta koja je suknju nosila – nije željela biti… Manda je odjeću rezala u trake i „pasirala“ po vrstama. Nije mogla uz trake iz svilenog šala vezati kamgarn štof iznošenog muškog kaputa. Manda je znala što uz što može ići. Kad je na tkalačkom stanu trake pretvarala u svoje djelo, ona je mogla uživati u slaganju boja, u tvorenju šara, svih tih oblika iz kojih bi današnja djeca mogla lako naučiti osnovne pojmove geometrije.

Mandine krpare bile su, jednostavno rečeno, umjetničko djelo izgrađeno na prepoznatljivom materijalu. A što drugo rade pisci? Uzimaju komadiće tuđih i komadiće vlastitog života, „kradu“ priče s ulica i iz pročitane lektire i prema svemu se ponašaju tako kao što se Manda ponašala prema krpicama. Potom uzimaju pripovjedački instrumentarij (Mandine škare).

Režu, sijeku, odlučuju o žanru (Mandino slaganje materijala) i potom – kad pripreme završe – sjednu i stvaraju novi tekst (Mandina krpara). Djelo na nešto uvijek podsjeća, u njemu se netko uvijek može prepoznati. Ono je dobro onoliko koliko je maštovit i kreativan pisac za svojim radnim stolom (Mandin stan).

Bojala sam se bosim nogama hodati po Mandinim krparama. Bojala sam se gaziti tuđe živote. Uvijek bih se pitala tko je nosio odjeću koja je utkana u našu novu krparu. Teta je krparu prostirala na kuhinjski pod. Nova je na red dolazila po njezinom kalendaru; tri dana prije kirvaja. Zbog te slike svojih bosih nogu koje idu uz krparu, nisam uspjela razumjeti kolege kritičare koji s lakoćom gaze književni tekst i ne pitaju se o porijeklu svih uvedenih motiva.

U tetinoj kući na drumu složene su krpare žene koju smo zvala Manda. Jedna od krpara utopljuje i pod u mom stanu. I dalje, a u Mandinim sam godinama, ne hodam po njihovoj površini. Ne činim to ni onda kad su mi na stopala navučene čarape. A možda bih tada i mogla. Upravo je Manda znala govoriti da sve bolesti dolaze od nogu i da je najvažnije na nogama imati soknice. Od prave vune, kakve je i sama plela.

Autor: Julijana Matanović Datum objave: 07.06.2021.